Skip to main content

BORIS PAVELIĆ: Uvijek dobrodošao genocid

Autonomija 23. jul 2022.
6 min čitanja

Najlakše je njima svađati se oko Jasenovca. Jer, ni jedni ni drugi, nit’ luk jeli, nit’ luk mirisali: niti je Vučić nekakav zaštitnik Srba, nedajbože partizan – to zasigurno nije! – niti je Plenković ustaša, kako mu vučićevci, u svojoj furioznoj praznoglavosti, karikaturalno pokušavaju podmetnuti. U toj svađi, koja reciklira stoput potvrđeni poučak o uzajamnom političkom infantilizmu obje balkanske metropole, lažno se predstavljaju i jedni i drugi: Vučić kao demokrat i zaštitnik povijesnog sjećanja na ustaški genocid nad Srbima, a Plenković kao Europljanin koji drži do protokola i diplomatskih pravila.

Ali, s obje je to strane klasični politički ‘fake’, pokušaj da zamagle pogled i jedni i drugi: cinik bi rekao da im Jasenovac oboma služi kao – uvijek dobrodošao genocid. Jer, dok dižu buku o prošlim vremenima, o traumi koja se iz aktualne seli u historijsku, i za koju ni jedni ni drugi nisu ni krivi ni odgovorni, istodobno, i Zagreb i Beograd, prijetvorno šute o onome za što itekako jesu – u Vučićevu slučaju, čak i osobno – i za što ih itekako treba pitati: o posljedicama ratova devedesetih, i o njihovoj odgovornosti za ispisivanje “povijesti” koja se nikad nije dogodila.

U Hrvatskoj, ovih dana, to se naročito jasno vidi. U srijedu, 20. srpnja, hrvatski predsjednik Zoran Milanović dodijelio je državna odlikovanja i počasne činove pripadnicima Hrvatske vojske (HV) i Hrvatskog vijeća obrane (HVO). Među njima, počasni čin brigadnog generala “za osobite zasluge u ratu” dobio je Đuro Matuzović, ratni zapovjednik HVO-a u Orašju, u Bosanskoj Posavini. Matuzović je jedan od desetorice pripadnika HVO-a kojima se pred Sudom BiH od kolovoza 2017. sudi zbog ratnih zločina nad Srbima u zatvorima HVO-a u Srednjoškolskom centru i zgradi Osnovne škole “Donja Mahala” u Orašju: tereti ih se, među ostalim, za jedno ubojstvo, jedno silovanje te mučenje i zlostavljanje nekoliko osoba. Zločini u oraškoj Osnovnoj školi Donja Mahala prethodno su već sudski dokazani: za njih je osuđen Mate Baotić, zapovjednik II odjela Vojne policije 106. brigade HVO-a. U dosadašnjem dijelu postupka protiv Matuzovića saslušano je stotinjak svjedoka. Posljednje ročište održano je baš na dan kada je hrvatski predsjednik optuženom Matuzoviću u predsjedničkom uredu na prestižnom zagrebačkom Pantovčaku uručio počasni čin brigadnog generala Hrvatske vojske.

Dodjeli tih odlikovanja prethodila je bizarna svađa hrvatskog ministra obrane i predsjednika Republike: ne problematizirajući nijednom riječju to što Milanović kani počasni čin Hrvatske vojske dodijeliti optuženiku za ratni zločin, a pritom još i zapovjedniku druge vojske – HVO je, ako je netko zaboravio, nominalno bio vojska u susjednoj državi – predsjednik i ministar obrane Mario Banožić javno su se prepucavali oko toga tko je od njih dvojice kasnio s odlukom o dodjeli svih tih odlikovanja, pa je ta svađa djelovala kao natjecanje u stjecanju naklonosti ratnih veterana. A kada je predsjednik Republike odlikovanja i počasne činove napokon dodijelio, u prigodnom ih je govoru nazvao “dugom časti i priznanja za ljude koji su prije svega u ratu i početkom rata radili važan posao za ovu zemlju, za našu Hrvatsku”. “Još jednom hvala vam na svemu što ste radili za našu zemlju, za našu domovinu, jedinu Hrvatsku onda kada je to bilo najpotrebnije”, kazao je Milanović. No, Centar za suočavanje s prošlošću Documenta, koji je istog dana prosvjedovao zbog Milanovićeva poteza, predsjednikovu je gestu komentirao ovako: “Odlukom o dodjeli počasnog čina predsjednik RH omalovažava rad pravosuđa susjedne zemlje i uznemirava preživjele žrtve povreda međunarodnog humanitarnog prava”. Toliko o povijesnoj, političkoj i etičkoj vjerodostojnosti aktualnog hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića, koji se već u nekoliko navrata “proslavio” revizionističkim, pa i negacionističkim odnosom prema ratnim zločinima hrvatskih snaga, i u Hrvatskoj, i u Bosni i Hercegovini.

No, promaknuće optuženika za ratne zločine tek je simbolički problematično, jer institut počasnog čina ne donosi nikakve konkretne probitke, kao što zasigurno neće ni utjecati na nepristranost sudaca pred Sudom BiH. Postoje, međutim, mnogo problematičniji slučajevi o kojima hrvatske institucije, sve do jedne, šute već godinama. I ti su se slučajevi, baš ovih dana, načas pomolili iz općega medijskog zaborava, i to baš u vrijeme kada u Mostaru započinje neobičan i neočekivan proces koji bi, ako se nastavi, mogao politički progutati i njegovog začetnika, i cijelu njegovu stranku: HDZ-ova gradonačelnika Mostara Marija Kordića. Kordić je, naime, u Gradskom vijeću Mostara napokon učinio ono što je njegova stranka odbijala godinama: inicirao promjenu imena šest ulica prozvanih po ustaškim zločincima, pa su notorni Mile Budak, Vokić i Lorković, Rafael Boban, Đuro Spužević, Jure Francetić i Ivo Zelenika zamijenjeni  Aleksom Šantićem, Tinom Ujevićem, fra Ljudevitom Lastom, Icom Voljevicom, Humskom i Ulicom Ciglana.

Novi je to korak – malen, ali važan – u sada već očiglednim pokušajima novoga mostarskog gradonačelnika Marija Kordića, da u gradu koji su razorile dvije agresije – srpska 1992. pa hrvatska 1993. – počne uspostavljati kakav-takav dijalog o prošlosti. Ti su Kordićevi koračići još očito početnički, gotovo dječji – promjena imena ulica nazvanih po ustašama udžbenički je primjer – ali su učinjeni, i ne bi bilo pošteno to ne zabilježiti. No, pravo je pitanje koliko je daleko Kordić spreman i sposoban ići i je li svjestan kakvu odgovornost time uistinu preuzima. Jer, ratne su traume Mostar pretvorile u jedan od politički, moralno, pa i psihološki, najtraumatiziranijih gradova bivše Jugoslavije, i uvijek je lako pronaći nekakve ulice i nekakve ustaše – nekakav “dobrodošao genocid” – da se ne bi govorilo o onome o čemu se naprosto mora govoriti ako želimo postati, svi zajedno, normalna društva – premda ta želja, ako je ikad i postojala, odavno više nije više samorazumljiva očiglednost.

Pred Kordićem i njegovom strankom ne stoji, naime, samo presuda Haškog suda – dvije tisuće stranica u šest svezaka – šestorici političkih i vojnih zapovjednika Herceg-Bosne, koji su zajedno osuđeni na više od sto godina zatvora zbog ratnih zločina nad Bošnjacima u ratu HVO-a i Armije BiH 1993. i 1994. godine. Pred njima – a ništa manje ni pred Hrvatskom – stoji i mnogo više od toga: odgovornost za zaboravljene zločine počinjene u tom ratu, od kojih su neki baš ovih dana nakratko izronili iz općega hrvatskog medijskog zaborava. Ti zločini zorni su primjeri koliki je politički apsurd te civilizacijska i moralna katastrofa bio izbor Franje Tuđmana da sa Slobodanom Miloševićem dijeli Bosnu, umjesto da je s Alijom Izetbegovićem brani i obrani.

Sretan Kapetanović Kapa bio je, 1993, zapovjednik jedinice HVO-a koja je od srpskih snaga branila Počitelj, mali, predivni gradić na Neretvi nadomak granice s Hrvatskom, koji je stoljećima sačuvan kao arhitektonski spomenik orijentalnoj gradnji Osmanskog carstva. No u srpnju 1993, nakon što je zapovjedništvo HVO-a izdalo zapovijed o razoružavanju i deportaciji Bošnjaka iz Hercegovine, Kapetanović je odbio predati oružje vlastitim suborcima koji su ga došli uhapsiti: pa do jučer su zajedno ratovali, a danas zahtijevaju da se razoruža i preda! Kapetanović, pripadnik HVO-a, branio je Počitelj kada ga je – napao HVO. Njegov suborac iz HVO-a Esad Boškailo, koji će završiti u logorima HVO-a, svjedočio je kako Kapetanovića nisu mogli uhapsiti, pa su, 2. srpnja 1993, djecu i žene doveli na trg u Počitelju i megafonom zaprijetili da će ih ubiti ako Kapetanović ustraje u otporu. Obećali su mu slobodu, ali obećanje nisu ispunili; štoviše. Godinama se nije znalo, a ne zna se ni danas, kako je točno ubijen Sretan Kapetanović Kapa. Zna se tek to da su njegovi posmrtni ostaci pronađeni desetak godina kasnije u jednoj grobnici na groblju Lovrinac u Splitu, u Hrvatskoj, s još pet ili šest tijela. Tijelo je identificirano, ali je trebalo čekati još nekoliko godina da ga Hrvatska preda BiH, pa je Sretan Kapetanović Kapa, HVO-ov branitelj Počitelja od HVO-a, pokopan u rodnom gradu na 20. obljetnicu ubojstva, u srpnju 2013. godine.

Od Kapetanovićeva ubojstva prošlo je 29 godina, ali o njemu se u Hrvatskoj ni danas  ne zna baš ništa, baš kao što se gotovo trideset godina nije znalo ni o sudbini Kasima Kahrimanovića, izbjeglice iz Sarajeva u Dubrovniku, kojega su, u lipnju 1993, odveli agenti hrvatske sigurnosne službe, da mu se izgubi svaki trag. Kahrimanovićeva supruga tek će mnogo kasnije doznati da je odveden u Neum, a potom u Dretelj, jedan od zloglasnih logora HVO-a u Hercegovini, u kojemu će biti i ubijen. Gotovo trideset godina je trebalo da tijelo Kasima Kahrimanovića bude pronađeno: ekshumirano je 13. siječnja ove godine, a šest mjeseci kasnije, 17. lipnja, 29 godina nakon što je odveden, obitelj je pokopala posmrtne ostatke svojega Kasima.

Esad Boškailo, pak, imao je sreće: preživio je rat. Prijatelj Sretana Kapetanovića od djetinjstva, i on je iz Počitelja, a rat ga je zatekao kao liječnika u obližnjoj Čapljini. Priključio se HVO-u zajedno s Kapetanovićem, da od srpskih snaga brane vlastiti grad. Do 13. travnja 1993: tog dana, u Počitelju su Boškaila uhapsili suborci iz HVO-a. U sljedećih godinu dana, do travnja 1994. – tada je američka administracija natjerala Franju Tuđmana da potpiše mir i federaciju s Bošnjacima u obliku Washingtonskog sporazuma – Esad Boškailo pretrpio je zatočeništvo u šest logora i zatvora HVO-a, koje je opisao u potresnome svjedočanstvu “Ranjen i budan”, knjizi koju je 2012. objavio na engleskom zajedno s američkom novinarkom Juliom Lieblich, a proteklog je mjeseca u Sarajevu objavljena u prijevodu na bosanski. Nakon što je pušten iz logora, Boškailo je emigrirao u Sjedinjene Američke Države, gdje danas radi kao psihijatar specijaliziran za liječenje traume.

Eto, to stoji pred gradonačelnikom Mostara, pred HDZ-om, ali i pred Hrvatskom: sudbine poput ovih Sretana Kapetanovića Kape i Kasima Kahrimanovića, kao i svjedočenje Esada Boškaila. Pred njima stoji i pitanje koliko je još ljudi završilo poput Kapetanovića i Kahrimanovića, jer nije nepoznato da je Hrvatska, u ljeto 1993, provodila prisilne mobilizacije za rat u Bosni i Hercegovini, dok je Bošnjake hapsila i deportirala, neke od njih i na opisani način. Cijela je to jedna zaboravljena povijest nasilja koja mora biti otkrivena – postoje naime živi svjedoci. Dužni smo tim ljudima pogledati u oči, dati im prostor da kažu što im se dogodilo; dužni smo im pravdu i priznanje, a političari ispriku i jamstvo da se neće ponoviti.

Od svega toga, međutim, ništa. Naši političari šute o devedesetima, a svađaju se o uvijek dobrodošlom genocidu Jasenovca. A i to kad čine, ma koliko infantilne njihove svađe mogle izgledati, one samo još šire krugove nepovjerenja. Jer, “privatni” posjet Aleksandra Vučića Jasenovcu, da je i ostvaren, ni po čemu se ne bi razlikovao od istih takvih, službenim vlastima nenajavljenih, pohoda Zorana Milanovića hrvatski većinskim dijelovima Bosne i Hercegovine, na što je ovih dana pronicljivo upozorio bosanski novinarski veteran Senad Avdić. Krug nepovjerenja time se zatvara još jednom, a zloćudna balkanska vrteška može dalje unedogled, uz kabaretsko podcikivanje iz “čaršije” na Dunavu i “metropole” na Savi. Do nekog novog – daleko bilo – “uvijek dobrodošlog”.

(Autonomija, foto: Lupiga.com)