Umjesto da 2023., godina najmučnije obljetnice hrvatske suvremene povijesti – obljetnice rata HVO-a i Armije BiH – bude godina smjernog i istinitog kolektivnog sjećanja te ozbiljnog, cjelovitog i dobronamjernog preispitivanja odnosa Hrvatske prema Bosni i Hercegovini, očito je da od toga ni u ovoj obljetnici neće biti ništa. Naprotiv: nastavlja dominirati nedorečena zbrka ravnodušnosti, manipulacije i naopakih savezništava. Združen sa sve agresivnijim govorom Milorada Dodika, takav nejasni odnos Hrvatske prema najbližoj i najvažnijoj susjedi, htio to netko ili ne, nužno se zgušnjava u ozračje zloslutne ravnodušnosti, čak prezira, prema ljudskim životima. Ta “politika bezvrijednih života” ovih je dana, i iz Banjaluke i iz Zagreba, iznjedrila izrazito mučne primjere, da u nedjelju, 9. travnja, kulminira u Dodikovoj izjavi kako “pokušava uvjeriti i nagovoriti Hrvate da jednokratno napustimo institucije BiH“.

Najava gradnje Muzeja HVO-a na mjestu logora Heliodrom u Mostaru, naime, nije samo još jedan u nizu primjera prikrivanja “naših” zločina, kakvima već odavna svjedočimo i u Hrvatskoj i u BiH: pred splitskom Lorom, na primjer, gdje je podignut spomenik postrojbi čiji su pripadnici ondje počinili teške ratne zločine nad ratnim zarobljenicima; ili u Trnopolju kod Prijedora, gdje je podignut spomenik Vojsci Republike Srpske, koja je na tom mjestu držala logor za Bošnjake; ili čak i u Jablanici, gdje je Spomen dom bitke na Neretvi pretvoren u Spomen dom Armiji BiH, koja je baš na tom mjestu držala zatočene Hrvate… Ne; najava gradnje Muzeja HVO-a na Heliodromu sad već prerasta u simbol razorne nesposobnosti – ili namjernog odbijanja – vlasti u Zagrebu da razumiju i prihvate odgovornost za cijeli spektar odnosa sa susjednom zemljom, od povijesnoga do političkog. Umjesto toga, hrvatske vlasti pažnju usmjeruju samo na zakučaste odredbe Daytonskog sporazuma koje definiraju prava konstitutivnih naroda, ne primjećujući da vapijući nesklad između inzistiranja na pravima i zanemarivanja povijesne odgovornosti stvara eksplozivnu smjesu nepovjerenja, bijesa i mržnje, zbog koje najviše ispaštaju sami Hrvati u Bosni i Hercegovini, naročito ondje gdje su u manjini.

Vlada Andreja Plenkovića, naime, očito ne vidi nikakav problem u tome što sama financira taj blasfemični projekt. Ministarstvo obrane u Zagrebu službeno je priznalo da je potpisalo ugovor o financiranju s Udrugom odlikovanih časnika HVO-a u BiH, koja je nositelj projekta, i koja je, očito netočno, tvrdila da se gradnja financira donacijom. Kada su novinari dodatno pitali Ministarstvo jesu li oni koji su o tome odlučivali bili svjesni da se muzej gradi baš na mjestu logora za Bošnjake, iz Ministarstva obrane u Zagrebu odgovorili su kako se “u konkretnom zahtjevu radilo o obnovi objekta iz razdoblja austrougarske vladavine u kojem će biti smješten budući Središnji muzej HVO-a, odnosno o sufinanciranju građevinskih i drugih radova – rekonstrukciji postojećeg objekta”, a da “muzeološka koncepcija nije bila predmet zahtjeva niti se razmatrala”. Nameće se jedino logično pitanje: otkud stiže, i kako je moguća tolika ravnodušnost? Zar se nije našao nitko tko bi se podrobnije informirao, tko bi pitao o toj “muzeološkoj koncepciji”, tko bi razmislio, pa rekao: “Čekajte, ljudi: ako nam je imalo stalo do dobrih odnosa, i do povjerenja među ljudima u BiH, ne možemo Muzej HVO-a graditi na mjestu logora za Bošnjake.” Kako je moguće da nikome ta tvrdnja nije pala na pamet?

Kako je, također, moguće da to nije pomislio političar koji se izdaje za velikog poznavatelja odnosa u susjednoj zemlji, sklonog građenju mira i povjerenja – predsjednik hrvatske vlade Andrej Plenković? On je naime, 7. travnja dao intervju zagrebačkom Večernjem listu, u kojem je govorio i o Bosni i Hercegovini, pa ponovio svoju staru poštapalicu o tome kako je Hrvatskoj, što se regije tiče, “najvažnija situacija u BiH”. “Njome se bavimo puno i bavimo se inteligentno, ali ne na način da stvaramo neprijatelje – pogotovo ne među nehrvatima – nego tako da podržavamo Hrvate ali podržavamo i cijelu BiH, i kroz dijalog nastojimo naći rješenja koja su najbolja za ravnopravnost i konstitutivnost Hrvata”, kazao je. Ali, kako to “mi” – Plenkovićeva Vlada, valjda – “ne stvaramo neprijatelje – pogotovo ne među nehrvatima”? Time što financiramo Muzej HVO-a na Heliodromu, pa time demonstriramo hladni cinizam prema žrtvama? Kako je moguće da Plenković, koji u Hrvatskoj osobno kontrolira sve ključne političke procese, ako je uistinu dobronamjeran prema susjednoj zemlji, nije odmah obustavio taj nadasve štetan angažman Hrvatske, i zatražio od ministra obrane Tome Medveda – inače potpredsjednika njegove vlade – da to odmah i objavi? Jer, ako Hrvatska ne odustane od sudjelovanja u gradnji tog muzeja, i ako na njegove inicijatore u BiH ne utječe da preispitaju i promijene i mjesto i koncept, neće biti te političke ekvilibristike koja će moći izgladiti nepovjerenje što će ga ta institucija permanentno, uvijek iznova proizvoditi.

A zar uistinu ne preostaje drugo nego zaključiti kako taj muzej i jest osmišljen ovako kako jest baš zato da dodatno i trajno zatruje odnose Hrvata i Bošnjaka? Iskreno se nadamo da nije. Jer, poruka koju ta gradnja šalje, bila namjerna ili ne, ne može biti mučnija: trideset godina kasnije, ovdje, na mjestu zločina, negirat ćemo sve što smo učinili. Ne zanimaju nas ni žrtve, ni istina, ni pravda, nego samo naš vlastiti odraz u zrcalu koje uljepšava. Ako se i drugi ponašaju slično, to nam neće biti razlog da prvi prekinemo začarani krug uzajamnog laganja i mržnje, nego da ustrajemo još tvrdoglavije, uporno se praveći nevješti. Iz takve susjedske politike Plenkovićeve vlade – ma koliko za Muzej HVO-a na Heliodromu bili odgovorni i u Mostaru, pa čak i u Sarajevu – ne može proizići ništa dobro. Ona se, umjesto da je mijenja, uklapa u opću atmosferu prezira prema žrtvama, i prezira prema ljudskome životu, koju u susjednoj zemlji perpetuiraju sve tri suprotstavljene političke oligarhije, s Miloradom Dodikom na prvome mjestu. Jer – ako žrtve nisu važne, ni ljudi nisu važni; a ako negirate genocid i zločine, žrtve vam nisu važne; i nisu vam važne ako na mjestima logora i zatvora gradite muzeje i spomen domove. Financirajući Muzej HVO-a na mjestu logora za Bošnjake, Zagreb – činio to namjerno ili ne – poručuje isto to: baš kao što smo prije trideset godina bili ravnodušni prema žrtvama, tako smo danas ravnodušni prema ljudima. Zagreb, nažalost, prema Bosni i Hercegovini nastavlja voditi politiku bezvrijednih života.

(Tačno.net, foto: Lupiga.com)