Skip to main content

BORIS PAVELIĆ: Podupiranja dodikovske secesionističke politike

Autonomija 05. dec 2021.
6 min čitanja

Hrvatski predsjednik Zoran Milanović proteklog je tjedna čak dva puta relativizirao genocid u Srebrenici, počinivši time veći skandal od onoga koji je poslužio kao povod za njegove nedostojne komentare o najvećem ratnom zločinu u Europi poslije Drugoga svjetskog rata. Time je Milanović, hotimice ili ne, svojoj sada već uvriježenoj praksi podupiranja dodikovske secesionističke politike prema Bosni i Hercegovini pridododao i spremnost da sudjeluje u onome što je pogubnije čak i od loše politike, jer unaprijed onemogućava dobru: u relativiziranju zločina, vrijeđanju žrtava i negiranju istine.

Sve je počelo u ponedjeljak, 29. studenog, u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH. Troje zastupnika Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) BiH – Dragan Čović, Marina Pendeš i Lidija Bradara – podržali su prijedlog zaključka Kluba srpskog naroda, kojim su Dodikov SNSD i SDS predložili poništavanje znamenitog Inzkova zakona o zabrani negiranja genocida u BiH. Riječ je, valja napomenuti, o Zakonu o dopuni Kaznenog zakona BiH od 28. srpnja ove godine, prema kojemu su u Kazneni zakon BiH unesene vrlo slične odredbe o zabrani negiranja genocida i poticanja mržnje kakve u svom Kaznenom zakonu ima i Republika Hrvatska.

Taj Čovićev politički potez – izravna hrvatska podrška dodikovsko-vučićevskom negiranju genocida u Srebrenici – izazvao je val gnjeva, i u BiH, i u Hrvatskoj. Svi utjecajni hrvatski mediji, inače za BiH uglavnom nezainteresirani, žestoko su i nedvosmisleno osudili čin Čovićeva HDZ-a. U javnosti Bosne i Hercegovine, razumljivo, zgražanje je bilo još i mnogo veće.

Nije dakle preostalo drugo, nego da novinari zatraže komentar od Čovićevih zaštitnika u Zagrebu. Pa je hrvatski predsjednik – zasad samo on – u četvrtak, 2. prosinca, Dodiku i Čoviću preko medija uputio svoj “generalni stav”: “Ja im savjetujem da to ne rade”, poručio je, aludirajući na pokušaje da ponište zakon o zabrani negiranja genocida u BiH. A potom se, nažalost, upustio u objašnjavanje. “Međutim, postoje genocidi i genocidi. Postoji genocid nad židovskim narodom; postoji genocid o Ruandi; postoji genocid u Srebrenici, odnosno, jedan događaj je definiran kao genocid, a genocid ima vrlo širok raspon. Postoji genocid i u Drugom svjetskom ratu, postoji Jasenovac. Dakle, nije sve isto, kao što ni svaka žrtva nije ista. Ta priča da je svaka žrtva ista – ni govora”, kazao je.

Dodao je da Dodik i Čović “neće uspjeti objasniti zašto to rade”. “Imam iskustva s tim”, kaže. “Dakle, put možda ne u pakao, ali u grabu – ne grobnu grabu – je često popločan dobrim namjerama, ili ne lošim namjerama. Prema tome, neka sada to puste. Dakle, opet će ih prokazati kao fašiste i naciste, a to nisu. Bez obzira na sve mane koje netko može imati, Dodik nije najveći problem u BiH. On je jedan od manjih problema”, poručio je Milanović.

Dan kasnije, nakon što je razgovarao s Draganom Čovićem, Milanović je opet, potaknut novinarskim pitanjima, govorio o istoj temi, pa je sudsku presudu o genocidu kontekstualizirao onamo kamo to baš nikada ne bi trebalo činiti, a Dodik čini uvijek: u dnevnu politiku unutarnjih odnosa u BiH, i između Hrvatske i BiH.

“Neki ljudi u SDA svo vrijeme govore da je Hrvatska agresor, da su Tuđman, Šušak i ekipa isti kao Karadžić i Mladić. To govori član Predsjedništva BiH, koji onda mrtav hladan dođe u Vukovar, kao da se ništa nije dogodilo. U društvu s takvim ljudima ne želim biti, ja ga nisam pozvao. Srebrenica nije isto što i holokaust, nije isto što i Jasenovac, to je težak zločin sa elementima genocida i to je sud utvrdio”.  A potom je zaoštrio: “Ali, ne treba mi utvrđenje suda. To vidimo. To znam. Nikakav međunarodni sud ne može biti sveto pismo. Ja sam to kao čovjek vidio, i kao nekakav pravnik”, kazao je. “Pet tisuća, osam tisuća ili 80 tisuća ljudi, nije isto. Nije isto dogodi li se nešto u dva dana, pa se pokušava zamaskirati, ili se događa kontinuirano i sistemski, nije isto da li se događa u plinskim komorama ili s mačetama.” Milanović je novinarima ustvrdio kako su te njegove izjave “tisuću puta uravnoteženije od izjava koje slušamo  iz Sarajeva”.

Nažalost, nisu. Dapače: ti su Milanovićevi komentari i sami, ako ne negiranje, a ono svakako relativiziranje genocida u Srebrenici. Oni su, u svakom slučaju, delegitimiranje Haškog suda, a to Milanoviću nije prvi put. A što se izjava iz Sarajeva tiče, naročito onih Šefika Džaferovića – bez namjere da ikoga opravdavamo – nismo baš čuli da je Džaferović ikada izjavio to što tvrdi Milanović – “da su Tuđman, Šušak i ekipa isti kao Karadžić i Mladić”. Ako Džaferović i izvlači političke zaključke – a izvlači – iz pravorijeka Haškog suda šestorici civilnih i vojnih zapovjednika Herceg-Bosne, prema kojemu su najviši predstavnici hrvatske vlasti – Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Janko Bobetko – vodili udruženi zločinački pothvat za etničko čišćenje dijelova BiH od Bošnjaka, ne bi li to trebao biti problem Hrvatske, a ne Šefika Džaferovića? I ne bi li se Zoran Milanović trebao baviti teretom te presude same, a ne činjenicom da Džaferović – posve razumljivo, uostalom – i na temelju te presude pokušava formulirati poslijeratnu politiku i odnose u BiH i u regiji?

No, razmotrimo Milanovićeve izjave. Masakr nad više od osam tisuća srebreničkih muškaraca u srpnju 1995., kaže Milanović, “je težak zločin s elementima genocida i to je sud utvrdio”.  Ne, nije. Sud nije utvrdio da je masakr u Srebrenici “težak zločin s elementima genocida”. Evo što piše u prvostupanjskoj presudi Haškog suda Radislavu Krstiću, zamjeniku zapovjednika Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske, prvom čovjeku u Europi poslije Drugoga svjetskog rata kojega je jedan međunarodni sud osudio za genocid: “Vijeće se stoga uvjerilo da je van svake razumne sumnje u Srebrenici počinjen zločin genocida.” A evo i što piše u drugostupanjskoj presudi Žalbenog vijeća Krstiću od 19. travnja 2004: “Žalbeno vijeće nedvosmisleno izjavljuje da pravo osuđuje, odgovarajućim izrazima, ovu duboku i trajnu ozljedu koja je nanesena, i naziva masakr u Srebrenici njegovim pravim imenom: genocid. Oni koji su za njega odgovorni nosit će ovaj žig, i on će služiti kao upozorenje onima koji pomisle da izvrše jedan tako jeziv čin u budućnosti.” Degradirajući, dakle, genocid u Srebrenici na “težak zločin s elementima genocida”, Zoran Milanović umanjio je njegovu težinu, i njegovu sudski, “van svake razumne sumnje” utvrđenu činjeničnu i kaznenopravnu kvalifikaciju.

Ništa manje razočaravajuća nije ni Milanovićeva tvrdnja kako ne treba njemu sud, pa da bi znao što se dogodilo. “Ali, ne treba mi utvrđenje suda. To vidimo. To znam. Nikakav međunarodni sud ne može biti sveto pismo. Ja sam to kao čovjek vidio, i kao nekakav pravnik”, kazao je. Kako mi to “vidimo” što je zločin u Srebrenici? Otkud mi to “znamo”? Kako je to, “kao čovjek”, i kao “nekakav pravnik”, Milanović “vidio” što se dogodilo u Srebrenici? Da nije bilo Haškog suda, on to ne bi mogao ni “vidjeti” ni “znati”, pa ne znam koliko bio “čovjek” i “nekakav pravnik”. I tko je ikad igdje rekao da je međunarodni sud “sveto pismo”? Ta vrsta neodgovorne relativizacije retorički odgovara onim nepopravljivim balkanskim negatorima vjerodostojnosti Haškog suda. U njoj kao da odjekuje ona znamenita kolokvijalna srpska: “Ti će’ da mi kažeš!” Naime, ako nama  “ne treba utvrđenje suda”, ako mi to odnekud, kao “ljudi” i “nekakvi pravnici”, “vidimo” i “znamo”, a da pritom minuciozne, znanstveno precizne nalaze suda otpišemo frazom kako “nikakav međunarodni sud ne može biti sveto pismo” – po čemu se mi to onda razlikujemo od Aleksandra Vučića, Milorada Dodika, i svih tih mračnih, besprizornih rodonačelnika negacionizma na području bivše Jugoslavije?

Kako bilo, Milanović svojim intervencijama nije opravdao Čovića, ali je naštetio samome sebi, uletjevši, zapravo, u Čovićevu zamku.  Taj se, naime, u petak navečer na HRT-u “ispričao svima čijim se osjećajima netko poigrao u njegovo ime”. Milanović, pak, niti jest, niti se hoće ispričati: njegove izjave o genocidu u Srebrenici ostat će zapamćene, i time je hrvatski predsjednik odmogao Hrvatskoj, dodatno pokvario odnose s BiH, a sebe razotkrio kao, u najmanju ruku, sve upornijega relativizatora nasljeđa Haškog suda.

Zašto to čini? Zašto je u već nekoliko navrata relativizirao, pa i osporavao, presude Haškog suda hrvatskim generalima, pa i onima koji su osobno priznali krivicu koju im je pripisao Haški sud; i zašto je sada učinio i korak dalje, upustivši se čak i u to da oslabljuje legitimitet haškog pravorijeka o genocidu u Srebrenici, koji je potvrđen u više presuda, i na čak dva suda: Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviji, i Međunarodnom sudu pravde?

Donedavno se moglo činiti da Milanović to čini iz političkog kaprica, nedovoljnog poznavanja događaja i neke kratkovidne, navodno “domoljubne” hrvatske svadljivosti. Ali, neće biti. Jer, ne nazire li se u tom već i strategija? Nema li sistema u toj političkoj svadljivosti? Nije li Milanović sada već nedvojbeni suradnik Aleksandra Vučića i Milorada Dodika na njihovom, nazovimo ga tako, “projektu nemoguće Bosne”?  Dodik i Čović, kaže Milanović, “neće uspjeti objasniti zašto to rade”; htio je valjda reći da im namjere i nisu tako loše. On sam, kaže, “ima iskustva s tim”. Ali, tko svima njima brani da objasne svoje dobre namjere? Pa imaju sve medije svijeta. Tako bismo rado čuli ta objašnjenja. Ali, bojimo se, prazna je to puška: nema nikakvih teških objašnjenja, a još manje dobrih namjera. Objašnjenja su, naprosto, u onome što Dodik i Čović rade, i u čemu im Milanović “drži štangu”: Dodik sustavno osporava genocid, i želi tu negaciju proglasiti povijesnom istinom; Čović želi Dodikovu podršku za svoje odvajanje od Bošnjaka u Federaciji BiH, i zato podržava njegovo osporavanja genocida; a Zoran Milanović im pomaže kako bi stvorio uvjete da se obezvrijede nalazi Haškoga suda, i tako zaboravi uloga Tuđmanove Hrvatske u ratu s Bošnjacima. To čini Zoran Milanović: obezvrijediti, delegitimirati, relativizirati i zaboraviti Haški sud, kako bi on, “kao čovjek” i “kao nekakav pravnik”, zajedno sa svojim banjalučkim i mostarskim jaranima, zaobišao i Haag i Sarajevo, te nametnuo istinu koju misli da treba nametnuti. Tuđmanizam ustao iz groba, po jednostavnoj palanačkoj formuli: ispušimo genocid, i mirna bivša Bosna.

(Autonomija, foto: Kancelarija predsednika Republike Hrvatske/Tomislav Bušljeta)