Početak kraja hrvatskog etnonacionalizma – to bi, ni manje ni više, mogao označiti današnji dan u Hrvatskoj. Jer, upravo su zatvorena birališta na izborima za lokalna tijela vlasti, na kojima je u hrvatskom glavnom gradu neupitni favorit bio Tomislav Tomašević, kandidat hrvatske nove ljevice, Zeleno-lijeve koalicije koju čine politička ‘Platforma Možemo!’, politička platforma ‘Zagreb je naš!’ i političke stranke Orah – skraćenica od ‘Održivi razvoj Hrvatske’ –  Nova Ljevica i ‘Za grad’. 

Vrijedi zapamtiti to ime – Tomislav Tomašević. 39-godišnji Zagrepčanin kandidat je za gradonačelnika Zagreba. Sa šesnaest godina, 1998, priključio se Zelenoj akciji, koja se tada mogla činiti kao marginalna skupina čudaka u ultranacionalističkom ataru Tuđmanove Hrvatske i zaraćene bivše Jugoslavije. U sljedećih dvadesetak godina Tomašević je prerastao u jednog od vodećih aktivista javno slabo vidljivog, ali živog, upornog i marljivog lokalnog zagrebačkog protestnog pokreta za zaštitu javnih prostora, zdravog okoliša i odgovornog upravljanja javnim dobrima. U svojem je aktivizmu Tomašević, zajedno s organizacijama u kojima je sudjelovao, naučio i uvježbao cijeli spektar djelatnosti koje su ga dobro pripremile za uspješan proboj u aktivnu politiku: vodio je i koordinirao veće skupine ljudi i nevladine organizacije, među kojima Zelenu akciju i Mrežu mladih Hrvatske, upravljao velikim financijskim projektima iz EU i inozemstva, sudjelovao na zapaženim građanskim prosvjedima ali i političkim konferencijama, među kojima je i Svjetski summit o održivom razvoju u Johannesburgu 2002, na kojemu je vodio službenu hrvatsku delegaciju nevladinih organizacija. Uza sve to, na Odsjeku za geografiju Sveučilišta u Cambridgeu 2013. magistrirao je, kao jedan od najboljih studenata, s radom o održivom razvoju gradova.

Osjetljivi prijelaz iz aktivizma u politiku Tomašević je obavio 2017, kada je stigao i prvi znak da se građanski aktivizam u Zagrebu ne kani tek iscrpljivati u dobronamjernim, ali malobrojnim i uglavnom neuspješnim prosvjedima protiv samovolje korumpirane vlasti. Prije te četiri godine, naime, politička platforma ‘Zagreb je naš!’, u kojoj je Tomašević bio jedan od osnivača, u koaliciji s lijevim strankama Novom ljevicom, ORaH-om, Radničkom frontom i ‘Za grad’ osvojila je u  zagrebačkoj skupštini četiri vijećnička mandata. U medijima to nije prošlo nezapaženo, jer je bilo posve neubičajeno: komentatori su s nevjericom konstatirali kako se u Hrvatskoj, do srži prožetoj nacionalizmom, naziru konture neke nove, svježe, kompleksa komunizma potpuno oslobođene ljevice.

Sljedeće četiri godine, što se Tomaševića i njegovog političkog kruga tiče, razdoblje je velikih uspjeha. U Skupštini grada Zagreba, nova ljevica pokazala se žestokom i nepopustljivom oporbom, koja je koruptivnu prirodu vlasti dvadesetogodišnjeg gradonačelnika Milana Bandića – koji je vladao uz podršku HDZ-a – javno razotkrila do posljednjeg detalja, što je na javnost snažno utjecalo. Sam Tomašević, prema službenoj statistici, pokazao se najaktivnijim vijećnikom u skupštini. U samo tri godine koalicija nove ljevice uznapredovala je toliko da je na parlamentarnim izborima u sedmom mjesecu prošle godine osvojila sedam mandata u Saboru, što je, za mlade i neiskusne lijeve stranke, uspjeh kakav se u samostalnoj Hrvatskoj nije mogao ni sanjati. Godinu kasnije, danas, nova hrvatska ljevica na pragu je osvajanja gradonačelničkog mjesta u glavnom gradu, koje u hrvatskom političkom sustavu, i politički i financijski, ima mnogo veću težinu nego što bi se na prvi pogled moglo činiti. Politički preciznije rečeno – nova hrvatska ljevica uznapredovala je na putu da postane ključna politička opozicija u zemlji, i da s tog položaja, nakon četvrt stoljeća, istisne Socijaldemokratsku partiju (SDP), umornu nasljednicu hrvatskih komunista, koja ni u 25 godina nije našla terapeuta koji bi je oslobodio sputavajućeg kompleksa njezine komunističke prošlosti – kompleksa za koji, uostalom, nikakvog razloga nikada nije ni bilo.

No, o novoj hrvatskoj ljevici ne bi vrijedilo govoriti kada ne bi imala potencijala da promijeni prirodu hrvatske politike. Mnogo je novih stranaka proteklih godina stvoreno u Hrvatskoj – čak i lijevih – ali sve su one djelovale u matrici koju je, još početkom devedesetih, odredio rat i etnički ekskluzivizam Franje Tuđmana. Nove desne stranke u pravilu su nastajale odvajanjem desnog krila HDZ-a, i taj proces nikako da završi: posljednja je takva stranka ‘Domovinski pokret’, koju je osnovao Miroslav Škoro, osrednji muzičar i desničarski epigon Đorđa Balaševića. Lijeve stranke, pak, dosad bi u pravilu doživjele nagli uzlet, čak i do dvadesetak posto biračke podrške, ali bi se isto tako brzo i ispuhale, doslovno nestale: Zeleno lijevi blok Tomislava Tomaševića prva je lijeva koalicija koja raste sustavno već pet godina, uvjerljivo pobjeđuje na izborima za različite razine vlasti, i ne pokazuje znakove posustajanja. I u tome je velika nada: jer, Zeleno lijeva koalicija dubinski se razlikuje od uobičajene matrice politike u samostalnoj Hrvatskoj: ona nema ništa s nacionalizmom, i mogla bi – ako ustraje, opstane i pronađe put do vlasti, što ima ambiciju – uistinu promijeniti zemlju, pa čak, nadajmo se, i cijelu regiju iščupati iz fatalnog stiska etnonacionalističke mržnje.

Nekoliko je razloga za to. Prvi, i najvažniji, jest taj da je nova hrvatska ljevica autentični plod časne hrvatske tradicije suprotstavljanja autokraciji i zloupotrebi vlasti, koja seže još u razdoblje kasnog socijalizma. Generacijski, ona okuplja neke od istaknutih aktivista za ljudska prava još iz osamdesetih i devedesetih, poput feministice Rade Borić koja je sada saborska zastupnica, glumice Urše Raukar, glumca i današnjeg saborskog zastupnika Vilija Matule ili filozofkinje Nadežde Čačinovič, koja se na današnjim izborima natjecala za položaj vijećnice u skupštini grada Zagreba. Nosivi stup te koalicije, ipak, jednu su generaciju mlađi aktivisti, poput Tomaševića i Sandre Benčić, današnje saborske zastupnice koja je javni ugled izgradila hrabrim aktivizmom u nevladinim organizacijama za ljudska prava. Tu je i stranka Nova ljevica, koju vodi Ivana Kekin, psihologinja koja se u kratkom vremenu pokazala spretnom u političkim i javnim poslovima, i koja svoju stranku pretvara u relevantnu snagu, uz diskretnu podršku njezinog supruga Mile Kekina, legendarnog frontmena punk-rock banda Hladno pivo. Svi ti ljudi, ali i oni koje ovdje nismo spomenuli, imaju bogato iskustvo u okršajima s državom, i u politiku su ušli lišeni svih iluzija, kroz najuži ulaz: iskusivši niz bolnih lekcija o tome kakva “najhladnija od svih hladnih nemani” – tako ju je nazvao Friedrich Nietzsche – država uistinu može biti. U takve bitke s državom ti ljudi nisu ulazili da steknu slavu ili bogatstvo, nego baš suprotno: da pomognu onima koje je država zlostavljala. Taj časni angažman, s jedne strane, garantira da je riječ o nekoristoljubivim i časnim ljudima, a s druge, u javnosti im je, nakon dugih godina nepovjerenja i javnih sumnjičenja, napokon priskrbio javni ugled kakav zaslužuju. S takvim, nekadoknadivim kapitalom, nova ljevica ušla je u politiku: s ugledom poštenih, nekoristoljubivih, suvremenih i borbenih ali dobronamjernih ljudi koji su hrvatski politički krajolik sposobni i spremni očistiti od smeća etnonacionalizma, mržnje, korupcije, nepoštenja i nepravde, koji su ga u posljednjih trideset godina potpuno zagadili. A ako bismo novu hrvatsku ljevicu htjeli uspoređivati s ijednom političkom garniturom u regiji, to bi, premda nategnuto, mogla biti skupina u Demokratskoj stranci oko Zorana Đinđića i Čedomira Jovanovića u Demokratskoj opoziciji Srbije uoči ‘5. oktobra’: i ona je – naravno bez Koštuničine Demokratske stranke Srbije – također imala viziju države bez nacionalizma, ali su joj prepreke bile tolike da znamo kako je to završilo; dvadeset godina kasnije, preko granice, u Hrvatskoj, premda i Tomaševićevoj ekipi prijete opasnosti, pa i fizičke, treba se nadati da ipak ima puta prema pristojnom, demokratskom i tolerantnom društvu po mjeri svih građana.

Istodobno, naravno, kapital vjerodostojnosti također je i teret. Hoće li izdržati, a da ne popuste, da ne počine kompromis poslije kojega neće biti povratka? Na tome je pao SDP: u trenutku kada je pristao na Tuđmanov koncept etnonacionalističke države – a dogodilo se to još 1990. – SDP je samoga sebe osudio na vječnu, jalovu opoziciju, kao i na izmišljeni, a nikad okajani grijeh “komunističkih zločina”. Hoće li nova hrvatska ljevica pronaći taj uski put koji, kroz Scile i Haribde posvemašnjeg hrvatskog desničarenja, vodi do istinski tolerantnog i ekološki osviještenog društva u zemlji ravnopravnih ljudi koji žive u uzajamnom poštovanju jedni s drugima, i s prirodom? Po onome što smo dosad vidjeli – mogla bi ga naći. Tomaševićeva koalicija više radi nego što govori. Kloni se teških riječi; juriša prvo na slabije branjene vjetrenjače, dok one najžešće utvrđene, poput nacionalizma samog, okružuje i time slabi, ili ostavlja za kasnije, dok ne ojača. Drugim riječima, pokazali su se sjajnim taktičarima, i zanimljivo je promatrati kako su se mudro i bezbolno od aktivista koji rade buku, pretvorili u političare koji naprijed vuku. Na tom su putu, prema sudu potpisanog novinara, za sobom ostavili i neke nazaslužene žrtve, poput lijeve stranke Radnička fronta, s kojom su u hrvatskom Saboru nespretno raskinuli koaliciju i izbacili je iz parlamentarnog kluba. To je kompromis koji im je, možda, proširio biračku podršku, ali i otupio kritičku oštricu, pa je ostalo otvoreno je li trebalo postupiti tako, ili se potruditi oko unutarkoalicijske suradnje, pa pronaći rješenje koje bi koristilo svima. Razlaz s Radničkom frontom, u najmanju ruku, trebao bi biti važna lekcija za budućnost.

Lokalni izbori u Hrvatskoj završeni su večeras u 19 sati. Treba vidjeti rezultate. Ankete su Tomaševiću u Zagrebu davale više nego dvostruku prednost pred svim ostalim protukandidatima. Gradonačelnik će biti izabran u drugom krugu između dva najbolje plasirana kandidata iz prvog kruga, za dva tjedna, 30. svibnja. Ankete predviđaju da će Tomašević uvjerljivo pobijediti, ma tko mu se suprotstavio. Zeleno lijeva koalicija ima kandidate i za ostala tri najveća hrvatska grada: Rijeku, Osijek i Split; u Osijeku je to najpoznatija gradska aktivistica za ljudska prava, mirotvorka stare garde Katarina Kruhonja; u Splitu omiljeni fotoreporter i aktivni gradski vijećnik Jakov Prkić, a u Rijeci aktivist i filozof Nebojša Zelič. U više gradova Zeleno lijeva koalicija očekuje uspjeh i na izborima za gradske skupštine; ukratko, sva je prilika da će u Zagrebu osvojiti vlast, a na lokalnu političku scenu proširiti se u velikom stilu. Bude li tako, bit će to logičan razvoj: od prosvjeda na ulicama, preko gradske skupštine grada Zagreba, ulaska u Sabor, potom osvajanja vlasti u Zagrebu, i širenja na lokalne razine u cijeloj zemlji. Događa se, dakle, ono što smo toliko čekali svih ovih trideset godina: došla je normalna, nekonfrontacijska politika lišena mržnje i isljučivosti. To je povijesni, epohalni događaj za ovu regiju, koji, i značenjem i sadržajem, priziva onu staru Dylanovu iz 1964: ‘Times they are a-changin“. Treba ga pratiti, treba ga podržati, treba mu se priključiti. I pritom pamtiti ono što je rekla Danijela Dolenec, ugledna hrvatska ekološka aktivistkinja i kandidatkinja za zamjenicu gradonačelničkog kandidata Tomislava Tomaševića, kada ju je novinarka zagrebačkog tjednika Nacional pitala za buduće ambicije nove hrvatske ljevice: “Idemo polako da bismo stigli daleko. Vrijeme je da prekinemo trideset godina hegemonije korumpirane nacionalističke desnice. To je najambiciozniji politički cilj.”

(Autonomija, foto: Politička platforma Možemo!)