“HVO nema udjela u masakru u Ahmićima. Za pokolj su krivi ili bosanski Srbi, ili sami Muslimani, pa nema potrebe za bilo kakvom istragom. Moji ljudi, kao dobri kršćani, nikada ne bi počinili takva djela.” To je u proljeće 1993, nedugo poslije napada HVO-a na Ahmiće 16. travnja, istražitelju Centra UN-a za ljudska prava Payamu Akhavanu rekao predsjednik Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine i potpredsjednik Hrvatske zajednice Herceg Bosne Dario Kordić.
“Neizmjerno sam zahvalan našem gospodinu Isusu Kristu na još jednom ovakvom blagoslovljenom Hodu za život. Srce mi je bilo radosno. Uživao sam vidjevši tisuće mladih; vidjevši puno majki, očeva sa malom djecom. I kad sam ovo vidio, Hrvatska sa Kristom ima budućnost, i to je sigurno.” To je 14. svibnja 2022. portalu narod.hr izjavio katolički preobraćenik Dario Kordić.
U razdoblju od 29 godina, između tih dviju izjava, promijenilo se, naizgled, baš sve. Osim najvažnijeg: moralnog sljepila, religijskog cinizma i bezosjećajnosti od kojih čovjeka trnci prolaze.
Obmanjivanje UN-a
U travnju 1993, kada je razgovarao s Akhavanom, Kordić je znao da izriče golu laž. Nesposoban da procijeni političke i moralne posljedice vlastitog djelovanja, a istodobno superiorno uvjeren da je unutar vojne i političke hijerarhije zaštićen, mogao je još namjerno obmanjivati dužnosnike UN-a. Jer, još i prije napada na Ahmiće, Kordić je vrlo dobro znao što će se tog 16. travnja dogoditi.
Iza vojnika 4. bojne Vojne policije i jedinice HVO-a Jokeri, koji su cijeli dan ubijali, rušili i palili, ostalo je 116 žrtava, neke usmrćene iz blizine, mnoge spaljene; neke od njih, najvjerojatnije, spaljene žive – svjedočio je o tome potpukovnik Robert Stewart, zapovjednik britanskog bataljuna UNPROFOR-a u Vitezu, koji se osobno uvjerio u, kako ih je nazvao, “zvjerstva”. Među žrtvama, bile su i ove: Sejo Ahmić, nepuna četiri mjeseca. Semir Ahmić, 10 godina. Alma Ahmić, 15 godina. Amir Ahmić, 15 godina. Elvis Arnaut, 7 godina. Alisa Zec, 14 godina. Elvis Šehić, 10 godina. Edin Čerimić, 17 godina. Elvedin Čerimić, 14 godina. Sanela Čerimić, 7 godina. Šuhra Salkić, 7 godina. Senad Salkić, 7 godina. Nermin Salkić, 4 godine. Melisa Salkić, 2 godine. Adis Salkić, 15 godina. Adisa Salkić, 13 godina. Braća, sestre, cijele porodice… Pored djece, nije bilo malo onih koji su tek bili prekoračili prag punoljetnosti: najljepše godine, osamnaest, devetnaest, dvadeset… I njihove majke, i nane, i dede… Pobijeni – bez razloga, bez milosti, bez svrhe, bez smisla.
Planer i podstrekač etničkog čišćenja
Ali pred Haškim sudom, Kordić nije osuđen samo za zločin u Ahmićima. Taj je masakr, prema zaključku iz presude, bio dio “zajedničke nakane ili plana smišljenog i izvršenog od strane vođstva bosanskih Hrvata da se Lašvanska dolina etnički očisti od Muslimana. Dario Kordić je, kao lokalni politički vođa, bio dio te nakane ili plana a njegova je glavna uloga u njemu bila uloga planera i podstrekača”. Nasilje je počelo i ranije, i Kordić je u njemu aktivno sudjelovao. “S entuzijazmom se uključio u zajedničku nakanu progona planiranjem, pripremanjem i naređivanjem”, pa presuda zaključuje kako je to “činio s namjerom da pridonese toj politici i da je dijelio diskriminatornu namjeru”. Sudjelovao je, primjerice, u napadu na vlastiti grad, Busovaču, u kojemu je ubijeno, prema izjavi jednog svjedoka, “27 Muslimana”. Napadi su potom nastavljeni; ubijeno je još ljudi. Napadom na Busovaču “započeo je obrazac prema kojem su izvođeni napadi na tom području čiji je cilj bio da se muslimansko stanovništvo ukloni ili pokori.” Taj je zaključak sudsko vijeće Haškog suda donijelo na temelju više dokaza, od kojih je jedan i snimka telefonskog razgovora Blaškića i Kordića. “Ta snimka pokazuje nešto više od pukog razmetanja, ona pokazuje kako Dario Kordić učestvuje u sprovođenju vojnih poslova i, po svemu sudeći, uživa u tome”. U razgovoru, Kordić kaže i ovo: “Dva momka su nam ubili mučki, s leđa, na punktu u Kaćunima. Njihov je jedan samo. Sto za jednog treba prijatelju.”
Od osobe Darija Kordića, međutim, mnogo je veći problem sustav koji ga veliča, i koji ga je prigrlio. “Ovo je pobjeda cijelog hrvatskog naroda iz Hrvatske, BiH, Herceg Bosne i iseljeništva. Svi smo danas jedno srce, srce hrvatsko”, uzviknuo je Kordić 6. lipnja 2014. pred nekoliko stotina oduševljenih obožavatelja nakon što je sletio u Zagreb, odsluživši dvije trećine od 25 godina zatvorske kazne. Nakon povratka, smjerna pogleda i ruku najčešće sklopljenih na prsima, trijumfalno je zaredao Hrvatskom i Bosnom. U Busovači, gdje je dvadesetak godina ranije pokrenuo napad na komšije, slavljena je misa zahvalnica. “Crkva svetog Ante bila je pretijesna za sve koji su željeli slaviti s Kordićem i njegovom obitelji”, zabilježili su mediji. U crkvi, u prvim redovima, čelnici HDZ-a BiH: Dragan Čović, Borjana Krišto, Marinko Čavara.
Crkveno pokroviteljstvo teze o Kordićevoj nevinosti
Crkva je Kordića svesrdno uzela pod svoje. “Ja ne vjerujem da je Dario Kordić zločinac bez obzira na presudu. Smatram da je ona rezultat političke nagodbe i političkih igara, a ne na temelju dokaza”, izjavit će, ne ponudivši nikakve argumente, sisački biskup Vlado Košić. Taj će čovjek postati nekom vrstom službenoga crkvenog pokrovitelja teze o Kordićevoj nevinosti, širitelj “radosne vijesti” o njegovome navodnom mučeništvu. I tako se danas čovjek zbog čije su politike pobijena ona djeca u Ahmićima, prikazuje kao zaštitnik života, pa još u koloni koja slavi represiju.
Ma koliko sve to bilo očigledno mučno i duboko nemoralno, kordićevska vrsta moralnog idiotizma, zajedno s cinizimom crkve koja ga podupire, posve je logična u svijetu koji ljude smatra manje važnim od ideja: baš kako smo, je li, 1993. ozarenih lica vojevali za nekakvu “hrvatsku stvar”, tako ćemo danas, ozarenih lica, za istu tu “hrvatsku stvar” vojevati protiv žena. A to, što naše pregalaštvo podrazumijeva konkretnu patnju konkretnih ljudi, ništa to ne mijenja na stvari: jer, što je patnja Sanele Čerimić iz Ahmića, ili Mirele Čavajde iz Zagreba, u usporedbi s grandioznom vizijom “hrvatske budućnosti s Kristom”?
Hrvatske budućnosti s Kristom? Samo hrvatske? Podignite pogled, promotrite što dolazi: u ponedjeljak, 16. svibnja, dva dana nakon zagrebačkog Hoda za život, Viktor Orban peti je put prisegnuo za mađarskog premijera. U govoru, rekao je i ovo: “Želimo biti svjetionik nade za druge koji kršćanski pogled na život, domoljublje i nacionalnu politiku ne vide kao nešto iz prošlosti, već iz budućnosti. Prije trideset godina, Europu smo vidjeli kao našu budućnost. Danas sebe vidimo kao budućnost Europe”. Viktor Orban, naravno, nije Dario Kordić. Ali…
STUPS: Eskalacija