Još jedna isprika i priznanje krivice pala je proteklih tjedana na gluhe uši javnosti u regiji: general Hrvatske vojske Milivoj Petković, ratni zapovjednik Hrvatskog vijeća obrane (HVO), hrvatskih snaga u ratu u BiH koji služi dvadesetogodišnju kaznu Haškog suda zbog ratnih zločina, priznao je krivnju i uputio ispriku svim bošnjačkim žrtvama zločina za koje je prihvatio odgovornost. No Petkovićeva je isprika – rukom pisano osobno pismo predsjedniku Haškog suda Carmelu Agiusu – u hrvatskoj i bosanskohercegovačkoj javnosti tek suho zabilježena, prošavši u političkoj javnosti bez gotovo ikakvog odjeka. Kada bismo mogli precizno objasniti zašto, imali bismo možda i lijek za ovdašnji kolektivni neuspjeh suočavanja s ratnim grozotama: ovako, možemo tek konstatirati da ni cijeli niz dosad izrečenih isprika, bile one iskrene ili ne, nije isušio močvaru poricanja, manipulacija i otvorenog negiranja. Štoviše, moglo bi se tvrditi da je prava inflacija uzajamnih isprika obezvrijedila i ta priznanja, a nažalost i ono zbog čega su uopće izrečena.
Milivoj Petković jedan je od šestorice vojnih i civilnih zapovjednika HVO-a u ratu s Armijom BiH 1993. i 1994. godine, koje je Haški sud 2013. nepravomoćno, a četiri godine kasnije i pravomoćno osudio na ukupno 111 godina zatvora zbog sudjelovanja u udruženom zločinačkom pothvatu etničkog čišćenja Bošnjaka iz dijelova BiH koje je ondašnji hrvatski državni vrh, na čelu s Franjom Tuđmanom, odredio da postanu ekskluzivno hrvatski. Petković je odslužio dvije trećine kazne, i time stekao uvjete za prijevremeno puštanje na slobodu, pa je njegova obrana u studenome prošle godine Sudu uputila zahtjev za prijevremenim oslobađanjem. U procesu odlučivanja o tom zahtjevu, koji traje mjesecima, Petković je prije nekoliko tjedana predsjedniku Suda Carmelu Agiusu poslao osobno, rukom pisano pismo o kojemu je početkom rujna izvijestio zagrebački Jutarnji list.
U Petkovićevu pismu, među ostalim, stoji i ovo: “Poštovani gospodine predsjedniče, od ratnih događaja u Republici Hrvatskoj i Republici Bosni i Hercegovini, u kojima sam sudjelovao, prošlo je skoro 30 godina. Od tada nije prošao ni jedan jedini dan, a da mi se slike ratnih strahota ne vraćaju u sjećanja. Znam da će tako biti do kraja mog života. S time živim i s time se nosim kako najbolje mogu. Rat je ljudska tragedija i zlo. U ratu i dobri ljudi mogu svojim djelima ili propustima pridonijeti počinjenju zločina. Danas, osam godina nakon prvostupanjske presude i četiri godine nakon konačne presude, imam potrebu reći i Vama i svima drugima da ja prihvaćam presudu i osobnu odgovornost za svoja djela ili propuste koji su doveli do počinjenja zločina zbog kojih sam osuđen”.
Petković je i nastavio: “Prihvatio sam i kaznu koju služim. Za počinjene zločine nema opravdanja ni izlike. Zbog toga osjećam iskreno kajanje i izražavam, i ovom prilikom, duboku sućut svim žrtvama, pripadnicima bošnjačkog naroda, njihovoj rodbini i prijateljima. Imam ljudsku potrebu da to kažem, iako sam svjestan da su moje žaljenje i izrazi sućuti slaba utjeha svima koji su izgubili svoje najmilije. Priznanje počinjenih zločina, iskreno kajanje i izražavanje sućuti obiteljima stradalih jedini je način iskrene pomirbe, očuvanja mira i suživota među narodima u BiH i cijele bivše Jugoslavije. Nadam se da će ova moja izjava barem malo tome pridonijeti. To je najviše što ja u ovim okolnostima mogu učiniti. Vjerujem da se svaki konflikt ili nesporazum među narodima na području BiH može i mora rješavati isključivo pregovorima i dogovorima. Nikako i nikada više nasiljem i ratom.”
No comment
Hrvatske vlasti nijednom riječju nisu komentirale Petkovićevo priznanje krivnje i ispriku bošnjačkim žrtvama. Ta činjenica osobito snažno svjedoči o nesposobnosti vlasti u Zagrebu da se suoče s istinom o hrvatskom sudjelovanju u ratu u BiH: Petkovićevo priznanje, naime, znači ni manje ni više nego to da najviši zapovjednik HVO-a u BiH priznaje da je postojao udruženi zločinački pothvat za etničkim čišćenjem dijelova BiH od Bošnjaka, na korist Hrvatske. A o toj činjenici, očito, današnji političari na najodogovornijim mjestima u Hrvatskoj ni dandanas ne mogu prozboriti ni jedne jedine suvisle riječi.
U političkom smislu, i to je neka spoznaja: razabiremo s kim imamo posla. Ali s moralnog stajališta, riječ je naprosto o kontinuitetu sunovrata humanosti koji je započeo s nacionalističkom revolucijom devedesetih, a očito traje i danas: a u svijetu koji ne može priznati najteže zločine vlastititih vojski, isprike zvuče, u najboljem slučaju, kao krikovi vapijućeg u pustinji; u najgorem, one su vrhunac cinizma i licemjerja koje samo osnažuju bezdanu patnju žrtava, i najavljuju spremnost na nove zločine.
Od istog autora: BORIS PAVELIĆ: Priča o Veri, Ađanki koja je spasila Osijek
U koju kategoriju spada isprika Milivoja Petkovića, nije posve jasno. Upućena je u sklopu molbe za prijevremenim oslobađanjem, što znači da Petković ima snažan osobni motiv: da ga puste na slobodu. S druge strane, njezin je ton nedvosmislen, i ne dopušta različita tumačenja: kratka je, izravna i ništa ne prikriva. Naprosto je nemoguće da Milivoj Petković nije bio svjestan implikacija svoje poruke s onu stranu njegove osobne sudbine: riječ je o dokumentu koji će, sviđalo se to kome ili ne, imati dalekosežne posljedice, kao jedno od najsnažnijih svjedočanstava da je rat HVO-a i Armije BiH bio upravo ono što je Haški sud o njemu i rekao: agresija Hrvatske na BiH. A ako je tako, teško je pretpostaviti i to da je Petković taj rizik – rizik da u Hrvatskoj ostane zapamćen kao izdajnik – preuzeo samo zato da koju godinu ranije izađe iz zatvora. Utoliko ima temelja za nadu da je njegova isprika uistinu iskrena, ali i ne samo to: da će on tu iskrenost, nakon što se vrati iz zatvora, i demonstrirati javnim i hrabrim govorom o stvarnoj ulozi HVO-a u ratu protiv Armije BiH.
Čovjeka valja držati za riječ
A opet, što god Petković učinio, to neće uspjeti rehabilitirati fatalno narušeni ugled isprike kao takve u revizionističko-negativističkoj močvari postjugoslavenskog poraća. Treba se ovdje prisjetiti vjerojatno najprljavije zloupotrebe instituta priznanja i isprike poslije ratova devedesetih, koju je poduzela ratna zločinka Biljana Plavšić, jedna od ratnih moćnica Republike Srpske. Ta prijeratna profesorica biologije, koja je tokom rata muslimane običavala nazivati “genetskim otpadom”, izjavila je 2. listopada 2002. pred Haškim sudom, među ostalim, i ovo: “Naše rukovodstvo, čiji sam bila neophodan dio, vodilo je poduhvat koji je za žrtve imao nebrojene nevine ljude. Sada sam se uvjerila i prihvaćam da su više hiljada nevinih ljudi bili žrtve organiziranog i sistematičnog djelovanja da se uklone Muslimani i Hrvati s područja koje su Srbi smatrali svojim.” Haški sud osudio ju je na 11 godina zatvora, iz kojega je puštena sedam godina kasnije, u listopadu 2009. Na povratku u Srbiju doputovala je službenim zrakoplovom Republike Srpske koji joj je omogućio Milorad Dodik osobno, a čim se vratila u Beograd, javno je povukla je priznanje. Krivicu je pred Sudom priznala, rekla je, “samo zato da bi ostale točke optužnice, uključujući genocid, bile odbačene i da bi izbjegla suđenje koje bi inače trajalo najmanje tri godine”. Od toga što je učinila ta žena – premda je sličnih skandala znalo biti i kasnije – teško je zamisliti veće niskosti, nemorala, lažljivosti i zloće.
Na području bivše Jugoslavije, u posljednjih dvadeset godina izrečeno je mnogo uzajamnih isprika; svak se svakome ispričao, čak i po nekoliko puta, da su sva ta izvinjenja imala učinak kakav bi se očekivao, suočavanje s prošlošću mogli bismo smatrati obavljenim. Dogodilo se, nažalost, suprotno: umjesto da žrtvama donesu smirenje a vlastitim narodima otrežnjenje i spoznaju da su i njihovi pripadnici počinili nedopustive zločine, mnoge od tih isprika – ova zločinke Plavšić najjeziviji je primjer – polučile su upravo suprotan učinak: dodatno su uvrijedile i ponizile žrtve, izazivajući samo nove valove šovinističke mržnje u kolektivima počinitelja, i opravdane ljutnje u kolektivima žrtve.
Bilo je, međutim, i iskrenih isprika, premda je samo jedna od njih – ona koju je 2000. Hrvatskoj izrekao crnogorski predsjednik Milo Đukanović – polučila opipljiv rezultat, označivši početak uspješnog procesa liječenja ratnih rana dvije zemlje i dva naroda. Nijedna, baš nijedna druga isprika, nije imala ni približno sličan rezultat. Pa ipak, ovdje s poštovanjem valja spomenuti najmanje dvije: prvu, koju je u travnju 2010. u parlamentu Bosne i Hercegovine izrekao ondašnji hrvatski predsjednik Ivo Josipović, te drugu, iz studenoga iste godine, koju je na Ovčari kod Vukovara, mjestu prvog masovnog ratnog zločina u Europi poslije Drugoga svjetskog rata, izrekao ondašnji predsjednik Srbije Boris Tadić.
“Politike koje su devedesetih – bilo to iz zloćudnosti, neznanja, arogancije ili ludosti -vjerovale da je rješenje za Bosnu i Hercegovinu – podjela, posijale su u Bosni i Hercegovini ali i u svojim zemljama zlosretno sjeme”, izrekao je Josipović u govoru pred parlamentom BiH u Sarajevu. “Zavedeni su narodi i pojedinci požnjeli rat, smrt i sakaćenje stotina tisuća, milijune raseljenih, uništena gospodarstva, uništene obitelji, a ovdje u Bosni i Hercegovini ostavili za sobom rastrgano tkivo jednoga nedvojbeno posebnoga društvenog i kulturnoga bića utemeljenog na multietničnosti i multikonfesionalnosti. Duboko žalim što je i Republika Hrvatska svojom politikom u devedesetim godinama prošlog stoljeća tome doprinijela. Duboko žalim što je takva hrvatska politika doprinijela stradanjima ljudi i podjelama koje nas i danas muče. Došlo je novo doba, doba u kojemu odlučno treba prepoznati pogreške prijašnjih vremena, i hrabro kročiti novim putem, putem koji će trajno u regiji donijeti mir, stabilnost i prosperitet”, kazao je. Dan kasnije, Josipović se poklonio pred spomen obilježjem u Ahmićima u srednjoj Bosni, poprištu najtežeg ratnog zločina koji je nad Bošnjacima počinio HVO. Jedan novinarski komentar tih Josipovićevih gesta najbolje je opisao efekt koji su tih dana polučili u BiH: “Kao da je nešto puklo u zraku”.
„Došao sam ovde da uputim reči izvinjenja i iskažem žaljenje“, rekao je predsjednik Srbije 4. studenoga 2010. pred spomen obilježjem na Ovčari. „Priznanjem zločina stvaraju se mogućnosti za oproštaj i pomirenje i izmirenjem naroda otvara se nova stranica budućnosti“, poručio je Tadić. “Sve što se dogodilo Srbima i Hrvatima u dvadesetom veku može biti sklopljeno u knjigu prošlosti, a to je čin pisanja knjige budućnosti“. Bio je to dostojanstven i ponizan čin priznanja i isprike uime države, upotpunjen zajedničkim odlaskom Tadića i Josipovića u obližnji Paulin Dvor, poprište zločina Hrvatske vojske nad srpskim civilima 1991, koji je trebao prekinuti mržnju, i stvoriti uvjete za uzajamno povjerenje.
Pročitajte još: BORIS PAVELIĆ: Milanović, Dodikov socijaldemokrat u Europi
To se nije dogodilo. Na Balkanu, mržnja je i danas moćno političko gorivo – dokazuje to svaki novi izborni ciklus, ma tko došao na vlast; o tome možda najbolnije svjedoči zapanjujuća transformacija hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića iz predizbornog socijaldemokratskog mirotvorca u realpolitičkog predsjednika-svadljivca. U takvoj atmosferi, kako smo dosad i predobro naučili, s priznanjima i isprikama valja biti više nego oprezan. Ovdašnji političari i ratni moćnici, i kad se ispričavaju za najgore ljudske opačine, kao da unaprijed prešutno poručuju: “Izvinjavamo se što smo se ispričali”. A nama, građanima kojima time uporno pokušavaju okrnjiti građansko dostojanstvo, ne preostaje drugo nego da ih preživimo, ali i da stvaramo vrijeme u kojemu će i davne isprike jednog dana postati oličenje onoga lijepog izraza za ljudsku čestitost: da čovjeka valja držati za riječ.
(Autonomija, foto: Lupiga.com)
STUPS: Eskalacija