Skip to main content

BORIS PAVELIĆ: Geografska pomirljivost patrijarha Porfirija

Stav 23. okt 2022.
5 min čitanja

"Uznemirujuće precizno poklapa se s današnjim ciljevima politike srpskog jedinstva"

Ima neke nelagodne nedorečenosti u pomirljivosti kojom patrijarh Sprske pravoslavne crkve (SPC) Porfirije nastupa u Hrvatskoj. Nije to, dakako, nedorečenost o kojoj govori gradonačelnik Vukovara Ivan Penava, političar čiji rječnik i način graniči s nadmenošću i bezobrazlukom; riječ je o nesposobnosti – nadamo, se, ne i nevoljkosti – da se poruke pomirenja i dobrosusjedstva izreknu onako kako bi se, ovdje na poslijeratnom Balkanu, jedino i morale: podjednako za sve, bez implicitnih geografskih, nacionalnih i vjerskih razlika. A patrijarh Porfirije, sad je to već posve jasno, pati, nažalost, baš od takve nesposobnosti.

Bilo je svečano proteklog vikenda u Vukovaru. Prvi put poslije 1939., patrijarh SPC posjetio je grad, i to povodom koji je Vukovarcima bez sumnje mogao biti razlog za zadovoljstvo: Porfirije je u nedjelju, 16. listopada, osvetio Saborni hram Svetog oca Nikolaja i obnovljeni Srpski dom, dva reprezentativna, simbolički važna zdanja u središtu grada koja su, zajedno s ostalima, Vukovar uvijek činili prepoznatljivim, a obnovili su ih zajedno Srbija i Hrvatska.

Dan ranije, u subotu, 15. listopada, u obnovljenome Srpskom domu održana je svečana akademija, skup koji je simbolički pokazao do koje je razine u Hrvatskoj, tri desetljeća nakon kataklizmičkog rata, na političkoj razini ostvareno međunacionalno pomirenje Hrvata i Srba, pa čak i Hrvatske i Srbije. Bili su tu, među ostalima, potpredsjednica Vlade i izaslanica hrvatskog premijera Anja Šimpraga, narodna poslanica u Skupštini Republike Srbije i izaslanica predsednika Srbije Sanja Lakić, predsjednik SDSS-a i koalicijski partner vladajuće većine u Hrvatskoj Milorad Pupovac, generalni konzul Republike Srbije u Vukovaru Aleksandar Nakić, kao i predstavnici lokalnih vlasti – osim, nažalost, gradonačelnika Penave – te srpskih političkih i društvenih organizacija.

Politika pomirenja

Patrijarh Porfirije u Vukovaru je nastavio i nadogradio svoju politiku pomirenja u Hrvatskoj, po kojoj je, s dobrim razlozima, i prepoznati i hvaljen. Naglasio je da vukovarska pravoslavna crkva nije slučajno posvećena Svetom Nikolaju, kojega “slave, poštuju i mole mu se i pravoslavni hrišćani na istoku i rimokatolici hrišćani na zapadu”.

“Bog ne obraća pažnju na to da li se neko zove Mate ili Matej, Josip ili Josif, Ivan ili Jovan, već prepoznaje samo onoga ko ima čisto, smireno i milostivo srce i samo onoga koji i pored svih prepreka uporno tvori i gradi mir”, kazao je. “Lično se molim uvek za sve postradale, palim neprestano voštanicu svoga srca za stradale u Glini, Jadovnu, Gruborima, Varivodama, Paulinom Dvoru, Voćinu, Medaku i tako redom. Jednako, međutim, molim se i palim sveću i za postradale na Ovčari, Škabrnji, Lovasu, Širokoj Kuli, Baćinu, Sotinu i mnogim drugim stratištima. Drugog puta od molitve i praštanja nemamo”.

Volja patrijarha Porfirija za pomirenjem u Hrvatskoj nedvosmislena je. U lipnju 2017., kada je još bio mitropolit zagrebačko-ljubljanski, Srpsko kulturno društvo Prosvjeta iz Zagreba objavilo je njegovu knjigu “Zagreb i ja se volimo javno”, koja je, s mnogo dobrih razloga, odjeknula kao veliki događaj. U prvome javnom govoru nakon ustoličenja za patrijarha, pred Sabornom crkvom u Beogradu u veljači prošle godine, izrekao je rečenice koje valja pamtiti: “Hrvatska je postala moja druga domovina, a narod koji sam tamo upoznao ostat će mi uzor u godinama koje predstoje. Isto to važi i za Sloveniju.” Te velike Porfirijeve geste otvorenosti odavna su, dakako, u Hrvatskoj dočekane s naklonošću, i samo još pokoji desni ekstremist, kakav je gradonačelnik Vukovara Ivan Penava, odbija priznati svu njihovu ljekovitost za odnose Hrvata i Srba u Hrvatskoj. O tome da je patrijarh Porfirije za zaliječenje tih odnosa u Hrvatskoj učinio mnogo, o tome nema nikakve sumnje. Pa opet, ta Porfirijeva rekoncilijacijska odlučnost ostavlja okus nepotpunosti. Jer, čim se prijeđe obližnja granica, već tu, stotinjak kilometara južno od Vukovara, preko granice s Bosnom i Hercegovinom, Porfirijev se ton, žalibože, iznenada mijenja.

Bijeljina je simbol agresije i etničkog čišćenja u BiH

Točno mjesec dana prije govora u Vukovaru, 15. rujna, patrijarh je govorio u Bijeljini, na središnjoj svečanosti “Dana srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave”. Svakome tko išta zna o devedesetima, jasno je da je već i kontekst problematičan: Bijeljina je simbol agresije i etničkog čišćenja u BiH; ondje su, u travnju 1992, počeli Arkanovi masakri Bošnjaka; odande je krenulo etničko čišćenje istočne Bosne; u Bijeljini je američki fotoreporter Ron Haviv snimio najpotresniju fotografiju cijeloga rata devedesetih, na kojoj arkanovac Srđan Golubović – mediji su prije nekoliko godina pisali da je DJ u Beogradu – nogom šutira glavu mrtve Tife Šabanović, pored koje usmrćeni leže Abdirami i Hamijeta Pajaziti. U tom je, dakle, gradu, trideset godina kasnije, održana središnja svečanost “Dana srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave”. Ima li većeg cinizma?

Na tom je skupu govorio Porfirije. Njegov govor, nažalost, nije odudarao od atmosfere, i zvučao je drugačije, bitno drugačije, od onoga što će reći mjesec kasnije u Vukovaru. Nijednom riječju, na primjer, Porfirije nije spomenuo ni Bosnu, ni Bosance, ni Bošnjake, ni islam, ni muslimane, kojih je u Bijeljini 1991. živjelo više od trideset posto, a danas manje od dvanaest posto. Zajedno sa sunarodnjacima iz istočne Bosne, Bošnjaci su 1992. bili žrtve grozomornoga etničkog čišćenja, koje je tri godine kasnije doseglo infernalni vrhunac u genocidu u Srebrenici.

Ništa od toga nije u Bijeljini spomenuo patrijarh Porfirije. Štoviše: pitamo se, kako je bijeljinskim Bošnjacima, koji i danas žive u permanentnom strahu od političkog radikalizma i obnove nasilja, mogla zazvučati ova patrijarhova rečenica, izrečena pred Aleksandrom Vučićem, Miloradom Dodikom i postrojenim vojnicima sa srpskim zastavama: “Neka Gospod blagoslovi svaki naš trud i svaki napor ka izgradnji jedinstve i slobode.” Ili ova: “Naša zastava je vidljivi znak našeg jedinstva. Ona upućuje na to ko smo i šta smo kao jedan narod i kojim putem smo se zaputili i treba da idemo.” Ili ova, koja je, s dobrim razlozima, najsnažnije javno odjeknula: “Svi dobro znamo da su se kroz istoriju granice država i mesta obitavanja našeg naroda menjale, a nismo sigurni da u istoriji u kojoj je sve relativno neće se menjati i ubuduće.”

Dijametralno suprotne poruke, u samo mjesec dana, poslao je Porfirije iz Bosne i iz Hrvatske: iz Bijeljine implicitnu pohvalu svesrpskom ujedinjenju, sa svim onim što ono podrazumijeva; iz Vukovara, pak, poruku pomirenja, ekumenizma i razumijevanja. U toj točki razjašnjava se nelagoda koju izaziva patrijarhova pomirljivost u Hrvatskoj, suprotstavljena njegovim porukama drugdje u regiji: ona se, naime, uznemirujuće precizno poklapa s današnjim ciljevima politike srpskog jedinstva.

Hrvatska je pobijedila Srbiju u ratu

Hrvatska je Srbiju pobijedila u ratu. Članica je NATO-a i EU. Iz Srbije, od ratnog poraza 1995. godine, osim rijetkih ekstremističkih glasova šešeljevskog tipa, nismo čuli nijednu relevantnu i uistinu zabrinjavajuću ratobornu izjavu namjere za teritorijalnim presizanjima prema Hrvatskoj. S Bosnom i Hercegovinom, međutim, pa i s Crnom Gorom, posve je drugačije. Proslava “Dana srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave” u rujnu u Bijeljini, na kojoj je patrijarh Porfirije zdušno hrabrio aktualni duh srpskog političkog jedinstva, samo je jedan od dokaza za to.

Istodobno, dok Porfirije svesrdno sudjeluje u pomirbenim naporima u Hrvatskoj, hrvatski predsjednik Zoran Milanović i šef Republike Srpske Milorad Dodik marljivo kuju hrvatsko-srpsko savezništvo za dogovor u Bosni i Hercegovini, nasljedujući doslovno Miloševića i Tuđmana. Kontekst je to koji ne bi smio ignorirati nitko tko gaji istinsku ambiciju pomirenja, ponajmanje pak duhovni vođe. Zanemaruju li, naime, oni taj kontekst, pa u Vukovaru zagovaraju pomirenje, a u Bijeljini, pred naoružanim strojem, implicitnu apologiju političkim nasljednicima Miloševića i Karadžića, oni ne čine drugo nego što stare srpsko-hrvatske komplote protiv Bosne zaodijevaju u ruho iscrtano današnjim odnosom snaga u regiji.

A kad je tako, ne treba se čuditi prodornom intelektualcu Andreju Nikolaidisu, koji je u jednoj nedavnoj polemici dijagnosticirao ovako: “Za početak, valjalo bi prestati sa samozavaravanjem. U prekompoziciji Zapadnog Balkana, koja još uvijek ne podrazumijeva i teritorijalne promjene, no itekako podrazumijeva političku intervenciju koja je zamišljena kao ono što će izazvati efekat jednak teritorijalnoj prekompoziciji, Bošnjacima i Crnogorcima pripala je osobita čast da dobiju zahtjevnu ulogu balkanskih Palestinaca i Kurda.” A potom poentira, nadamo se tako glasno da su čuli svi koji bi da mire u Hrvatskoj, gdje je sve ionako odavno završeno, ali ne baš i u Bosni, kojoj je pomirenje potrebnije nego igdje drugdje: “Muslimani su danas žrtva brutalne zapadne biopolitike. Ta politika problemom i neprijateljskom činjenicom shvata već sam goli život muslimana. Ćutati o tome, praviti se da se to ne dešava, znači učestvovati u zločinu.”

(Al Jazeera, foto: Lupiga)