Okrutna naslada destrukcijom, koja tako potresno izbija iz novoobjavljene snimke rušenja Starog mosta, podsjetila je još jednom na teret odgovornosti što ga Hrvatska nosi zbog razaranja dijela susjedne zemlje. Iluzija je misliti da vrijeme samo po sebi može olakšati taj teret. Upravo obrnuto: nepriznatu traumu šutnja samo produbljuje, a kada je se optereti još i politikom, dobivamo politički gnjev kojemu u posljednje vrijeme svjedočimo među Bošnjacima. Nerazriješene ratne traume mogu se zaliječiti samo poštenim priznanjem, otvorenim razgovorom i nadoknadom za patnju, a prvi bi korak bio kad bismo, s najodgovornijih mjesta u Zagrebu, čuli pravu istinu, koja iz ove snimke isijava naročito snažno: da je 1993., što se uloge Hrvatske u ratu u BiH tiče, bila godina programiranog bezumlja.

A opet, trideset je godina prošlo. Stari most obnovljen je prije devetnaest – djelomice i novcem Hrvatske. Hrvatski predsjednik Stjepan Mesić deset je godina svojega mandata posvetio iskrenom nastojanju da popravi odnose s Bosnom i Hercegovinom, na način kako je on mislio da je najbolje. Prije jedanaest godina, hrvatski predsjednik Ivo Josipović izgovorio je važne, pokajničke riječi u državnom parlamentu u Sarajevu. Poklonio se i u Ahmićima. Zajedno s Bošnjacima odao je počast hrvatskim žrtvama u Križančevu selu, a sa srpskim i bošnjačkim političarima i vjerskim velikodostojnicima otišao je i u Kozarac kod Prijedora, i na stratišta u bosanskoj Posavini. Bile su to – danas se još bolje vidi – uzorne geste, s potencijalom epohalnih.

Ne može se dakle reći kako Hrvatska nije učinila baš ništa da prizna i iskupi vlastitu odgovornost: nedovoljno bez sumnje, ali nešto ipak jest. Danas, nakon trideset godina, jasno je kako u odnosu Hrvatske prema BiH postoji trajna ambivalencija, sposobnost i za dobro i za zlo. Vidjelo se to u ratu, kada je Hrvatska 1992. i 1995. branila BiH, i 1993., kada ju je dijelila; vidjelo se i poslije rata, pa sve do danas, kada Hrvatska bezglavo vrluda, od dobronamjerne pomoći do mutnih protubosanskih političkih saveza i invektiva.

Danas, kada je Hrvatska članica EU, ta se raspolućenost može izraziti pojmovima francuskog mislioca Europe Edgara Morina: kada je o BiH riječ, Hrvatska je sposobna i za europsku kulturu, i za europsko barbarstvo. Može se definirati i aksiom: svaka europska politika, i svaka europska “kultura”, koja u i prema BiH odbija imati na umu sveukupnost te zemlje, barbarska je; i svaka europska politika, koja se prema BiH odnosi uravnoteženo, s mišlju o dobrobiti svih njezinih ljudi i naroda, izraz je europske kulture. Sve to, naravno, ne znači da uime cjeline – a naročito ne većine! – treba zatrti posebnosti, ali posljednjih desetljeća, naročito iz Srbije i Hrvatske, svjedočimo razaranju cjeline, pa bi prvi hrvatski posao bio – odustati od barbarstva, i prigrliti kulturu. Jer, “europejstvo” posljednjih godina nije drugo doli europsko barbarstvo: barbarstvo prezirnoga ignoriranja Sarajeva; barbarstvo uvreda što ih je isporučio Zoran Milanović; barbarstvo ravnodušnosti prema serijskom uništavanju Partizanskog groblja; barbarstvo bratimljenja s Dodikovim secesionizmom, barbarstvo gradnje Muzeja HVO-a na mjestu logora za Bošnjake na Heliodromu…

Sada je pravi čas da sve to prestane. BiH je dobila nova tijela vlasti, i čini se da su političari iz Hrvatske u tom procesu imali utjecaja. Kako bilo, službeni Zagreb tvrdio je da želi uspješno postizborno formiranje državnih i entitetskih vlada, i sada bi morao učiniti sve da susjedima pomogne usmjeriti zemlju prema EU i NATO-u, što je jedini smjer vrijedan truda. Prvo, Zagreb bi morao obnoviti protokolarne veze sa svim vlastima u BiH. Najava održavanja zajedničke sjednice dviju vlada 20. lipnja u Zagrebu dobrodošla je, ali ne i dovoljna: odnosi neće biti normalizirani sve dok Zagreb tako potcjenjivački i samovoljno odbija surađivati s Predsjedništvom BiH, samo zato što se političarima u Mostaru i Zagrebu ne sviđa Željko Komšić. Zakoni su takvi kakvi su; Komšić je zakonito izabran; odbijaš li suradnju s legalno izabranim predstavnikom, pokazuješ prezir prema zemlji kao takvoj – jednadžba prosta kao pasulj.

Suradnja dviju vlada, čini se, već je započela. Hrvatski ministar obrane Mario Banožić primio je u srijedu, 4. svibnja, u Zadru bosanskohercegovačkog kolegu Zukana Heleza. Razmijenili su kurtoazne izraze spremnosti na suradnju. Hajde, u pustinji uzajamnih optuživanja proteklih godina, i to je već nešto. U lipnju će, kako rekosmo, u Zagrebu zajedno zasjedati i obje vlade. Ta bi sjednica mogla proći kako su već prošle obje dosadašnje, iz 2010. i 2017. – neslavnim zaboravom. Ali mogla bi značiti i novi zajednički početak – ako u Zagrebu ima političke mudrosti i provedbene snage. Dvije snažne geste, koje Plenkovića ne bi koštale baš ništa, mogle bi potvrditi da Hrvatska iskreno želi taj novi početak.

Prva bi bila poziv na obustavu gradnje Muzeja HVO-a na Heliodromu, tom spomeniku novog europskog barbarstva. Taj je logor, kao i sjećanje na nj, hrvatska odgovornost, i dužnost je najmoćnijeg hrvatskog političara da o tome i govori. Plenković ne može zaustaviti projekt koji nosi Vijeće ministara BiH, ali može pokazati odlučnost da zauzda hercegbosanske radikale i u Mostaru i u ministarstvu potpredsjednika svoje vlade Tome Medveda, kao što može pokazati i solidarnost s koalicijskim partnerima HDZ-a BiH, koje je Muzej HVO-a, ni krive ni dužne, gurnuo u nebrano grožđe. To bi bila prava europska gesta, dostojna Bosne i Hercegovine: priznati da “tvoji” mute vodu, i da ćeš ih zaustaviti, u interesu svih.

Drugu simboličnu gestu Plenković je već upriličio – ali ne u Bosni. U petak, 5. travnja, za službenog posjeta Sjevernoj Makedoniji, obećao je svestranu i bezuvjetnu pomoć na putu u EU. “U potpunosti razumijem određene frustracije i nezadovoljstvo s obzirom na godine čekanja pred vratima Europske unije”, kazao je Plenković. “No, ovim putem vas želim ohrabriti da ne gubite vjeru i nadu, već naprotiv, da uložite dodatne napore u provedbi reformi i uvjeta kao pripremi za buduće članstvo u Uniji”. Je li to hrvatski premijer promašio grad? Nije li baš to trebao još davno izjaviti u Sarajevu, tim više što je njegova zemlja itekako suodgovorna za “određene frustracije i nezadovoljstvo” što ih Bosanci i Hercegovci osjećaju “s obzirom na godine čekanja pred vratima EU”? Plenković je u Skoplju bio posve konkretan: bivšega glavnog pregovarača Hrvatske s EU, svojega diplomatskog kolegu i bivšeg vanjskopolitičkog savjetnika, sjajnog diplomata i bivšeg novinara Vladimira Drobnjaka odredio je da konkretno pomaže vladi Sjeverne Makedonije. Takva konkretna pomoć – iz dana u dan, od dokumenta do dokumenta – u dosadašnjim procesima pristupanja pokazala se nenadomjestivom.

Možemo li se nadati da će Plenković poduzeti geste poput tih? Da će, na način primjeren vremenu, kao predsjednik HDZ-a konačno priznati odgovornost za strahote na koje je podsjetila novoobjavljena snimka rušenja Starog mosta? I možemo li se nadati da će Plenković, umjesto europskog barbarstva što ga vlastitoj zemlji najčešće nudi Čovićev HDZ, hrvatsku nacionalnu politiku napokon, i ovaj put nepovratno, usmjeriti prema boljem polu ambivalencije prema BiH? Sada je možda posljednja prilika: u regiji, osim Plenkovića, nema više nijednog utjecajnog političara koji može vući prema Europi. Srpsko je društvo, kako svjedoče posljednji strašni zločini, potpuno razoreno; Zorana Milanovića nitko više ne shvaća ozbiljno; u Crnoj Gori vrijeme teče unazad, a Bosna i Hercegovina opet je na početku. Krajnji je, dakle, i možda posljednji čas, da neki Drobnjak sađe među raju. Među naše komšije.

(Tačno.net, foto: Lupiga)