Zaustaviti rat u Ukrajini i spriječiti rat na Balkanu – to je sad najvažnije. Ono prvo ne možemo, ali ovo drugo možemo, i, ovaj put, moramo. Ako smo išta naučili, to smo naučili: da rat neće spriječiti nitko drugi osim nas. I nema u toj spoznaji ničega sentimentalnog: napor da se spriječi rat podrazumijeva ništa manje odlučnosti od ratovanja samog, štoviše. Protivljenje ratu zahtijeva nepokolebljivost, često i neustrašivost, ali još i mnogo više: neokrnjenu moralnost te plemenito odbacivanje nasilja. Svatko je od nas svakome roditelj, i svatko je od nas svakome dijete – to je načelo protivnika rata. Rat je zločin, i zločinac je svatko tko ga pokrene; samo je mir prihvatljivo ljudsko stanje, on je moralna obaveza svakoga od nas – to treba biti princip ljudskosti. A da je rat zastario – kako je ovih dana, u povodu napada na Ukrajinu, ustvrdio veliki mirotvorac Dalaj Lama – to nije temporalno, nego moralno načelo današnjice.

Prije trideset godina, mirotvorci bivše Jugoslavije nisu uspjeli. Danas, trideset godina kasnije, mogu i moraju uspjeti. Prvo je važno osloboditi se iluzija: u bivšoj Jugoslaviji – Bosni i Hercegovini naročito – rat je opet pred vratima. Neće njega, ovaj put, pokrenuti nikakva dugo pripremana vojna sila poput one kakva je devedesetih bila srbizirana JNA, ta  balkanska anticipacija današnjeg ruskog agresora na Ukrajinu; danas, rat bi mogao izbiti “niotkuda”, kao sam od sebe, kao rezultat i kulminacija budalaština što ih u ovom europskom požaru izgovaraju političari i multipliciraju mediji, kombiniranih sa zebnjom, frustracijom i napetošću koje, prirodno, osjećamo svi mi.

Promotrimo samo što se u politici regije dogodilo u posljednjih desetak dana. Tek je dan bio prošao od napada Rusije na Ukrajinu, bio je 25. veljače, a hrvatski predsjednik Zoran Milanović krenuo je spominjati rat u regiji. „Beograd igra igru, čekaju kad će Rusi ući u Kijev. Beograd je slab, što će oni napasti? Kosovo? Čime? Pištoljima na vodu? Dodik? Čime, uz čiju potporu? Pa ruski avioni ne mogu preletjeti NATO članice. Oni su se šćućurili i gledaju što se događa. Možda je vrijeme da se Beograd odluči hoće li u EU. Ako Vučić prizna Donbas, onda treba opravdati priznanje Kosova. Oni su sami došli u neugodan, začarani krug.“ To je, dakle, bio jedan od prvih balkanskih političkih refleksa na rat u Ukrajini: govor o tome hoće li susjedna država nekoga napasti. Nije to bio poziv na mir; nije to, na primjer, bio poziv na regionalni summit s mirom kao jedinom temom razgovora; nije to bio ni hitan telefonski poziv svim šefovima država regije s porukom mira i dijaloga; ne, to je bilo kafansko nagađanje, dostojno onih koji se igraju pištoljima na vodu, hoće li ili neće Beograd napasti Kosovo.

Dodik i naoružana banda

Samo koji dan kasnije, namjerno provokativno, branitelji Ukrajine prozvani su “naoružanom bandom”. Nitko u Europi, nitko vjerojatno ni na svijetu, u proteklih deset dana one koji brane vlastitu zemlju nije nazvao “naoružanom bandom”, ali jest jedan veličatelj ratnih zločinaca: Milorad Dodik, nominalno član Predsjedništva BiH, a realno zloćudan lik koji ne brani, nego razbija vlastitu zemlju. Nije trebalo dugo čekati, samo dan ili dva, pa da isti taj Dodik, po tko zna koji put, iznova proglasi kako je srušen i Ustav i država Bosna i Hercegovina. I to zašto? Jer ostala dva člana Predsjedništva BiH, Šefik Džaferović i Željko Komšić, nisu prihvatili njegov ultimativni zahtjev da BiH ostane neutralna u sukobu Rusije i Ukrajine, nego su, zajedno s više dvije trećine država članica UN-a, stvari nazvali njihovim pravim imenom: osudili agresiju Rusije na Ukrajinu, i zatražili od Vladimira Putina da istog časa zaustavi svoj ratni stroj.

Ne treba, dakle, imati iluzija: rat je opet pred vratima Balkana. Nije naravno neizbježan – nijedan rat nije neizbježan, i svaki se može zaustaviti u svakome trenutku, kad gospodari rata ne bi bili agresivci i zločinci – ali je moguć više nego ikad u posljednja tri desetljeća. I zato ga moramo spriječiti – mi, mirotvorci, i svi mi, protivnici rata. Prije trideset godina, 1991. u Hrvatskoj, 1992. i 1993. u BiH, i 1999. na Kosovu, nismo to uspjeli – ovaj put moramo uspjeti. I ovaj put, moralo bi to biti lakše.

Iz više razloga. Prvo, nitko više nije naivan. Sve su lekcije naučene – i previše njih. Je li rat ikome koristio? Nećemo ovdje govoriti o žrtvama, i svima koji su bili protiv rata – cinično bi bilo to i spominjati. No je li koristio onima koji su ga pokrenuli? Je li koristio Miloševiću? Skončao u ćeliji, ime mu svrstano blizu Hitlerova – pa kakav je to život bio, taj život zla i banalnosti? Je li koristio Šešelju? Pa pogledajte ga: otromboljen, jedva hoda; osramoćen pred cijelim svijetom, zločinac, propali nasilnik, svjestan da zaslužuje tek prezir i gnušanje. Je li koristio Mladenu Naletiliću, zločincu iz HVO-a? Umro je nedavno, višestruko osuđen i u Haagu i u Hrvatskoj, onemoćali nasilnik pritisnut godinama, s teretom vlastite zloće na leđima. Je li rat koristio profiterima? Što su njime dobili, osim gvožđurije džipova, debljine i neizlječivu vatru  mržnje u prsima? Nikome, baš nikome rat nije donio ništa dobro – to svi znamo, pa i oni koji govore suprotno.

Za rat je potreban jedan

Ali to, naravno, nije nikakvo jamstvo da neće izbiti novi. I to je lekcija koju smo naučili – da nikad ne treba vjerovati unutarnjem glasu koji ponavlja: “Pa neće valjda…” Hoće. Toliko su puta to dosad pokazali. Naprosto hoće. A da ne bi, moramo im stati na put. Moramo im onemogućiti da uopće počnu. Moramo se suprotstaviti. Ovaj put, to se može, jer danas većina nije, kao što je bila devedesetih, uljuljkana u razumljivo ali varljivo uvjerenje da “neće valjda”. Ta sjetimo se – u Sarajevu, ljudi su još 6. travnja 1992. prosvjedovali protiv rata – dotad, pokolji u istočnoj Bosni već su bili počinjeni, a trećina Hrvatske odavno je već bila spaljena. Bilo je i bizarnijih situacija: da na jedan gradić padaju granate, a u obližnjemu tvrde da se njima to nikad neće i ne može dogoditi. Jako smo dobro, dakle, svi naučili da je rat čedo laži: pokreću ga uime ljudi, a isti ti ljudi u njemu stradaju. Rat je laž od čelika – to nikada ne treba zaboraviti. Većina danas to zna, i u tome je snaga te većine: da laž, ovaj put, ne smije pobijediti. Huškaju, lažu, šire mržnju – političari, mediji, trolovi – ali može se spriječiti da to preraste u nasilje. Nisu naime problem svađe, prepirke i politika – problem je prolijevanje krvi. Nema političkog cilja koji može biti vrijedan užasa djeteta pod granatama, i muke bespomoćnog roditelja koji ga zagrljajem ne uspijeva utješiti.

Pročitajte još: BORIS PAVELIĆ: Priča o Veri, Ađanki koja je spasila Osijek

I zato, postoji snaga protivnika rata. Ona je i u tome što, ovaj put, na Balkanu neće biti agresora. Izbije li, svi će biti suodgovorni. Srbija više nije vojno nadmoćna. Nitko na Balkanu nikome više nije vojno nadmoćan, kao što se nadmoćnom osjećala ona okrnjena i srbizirana “federacija”, nakon što su joj se 1990. priklonili poludjeli generali JNA. Devedesetih, ključna, možda i jedina odgovornost za rat bila je Miloševićeva; danas, ako izbije, svi ćemo biti odgovorni. Danas, u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu ne postoji moralna dilema iz devedesetih: podržati obranu ili ne. U ono vrijeme, u Srbiji je bila dužnost suprotstaviti se ratu; u tim je zemljama valjalo znati razgraničiti podršku obrani od suprotstavljanja mržnji i nasilju nad nedužnima. Danas, svi smo svugdje dužni biti mirotvorci. Bolji je i ovakav, nedorečen daytonski mir, nego bilo kakav rat. “Svako je stanje bolje od ratnog stanja”, napisao je ovih dana plemeniti bosanski franjevac Drago Bojić. Za rat, suprotno uvriježenom mišljenju, nije potrebno dvoje: za rat je potreban jedan, a za mir je potrebno dvoje. I zato, danas, kada na Balkanu vlada ravnoteža u oružju, odgovornost za početak rata bila bi podijeljena gotovo podjednako. Svi smo danas odgovorni da sačuvamo mir – ta svijest, koju su u Srbiji sačuvali najčasniji među nama, poput Žena u crnom – danas je razdijeljena podjednako po cijeloj bivšoj Jugoslaviji.

Uzore imamo. Mirotvorci devedesetih iz bivše Jugoslavije neki su od najčasnijih ljudi što ih je ovaj kontinent vidio poslije antifašističkog otpora Drugog svjetskog rata. Mirotvorci devedesetih prirodni su i dostojni nasljednici Titovih partizana. Uostalom, devedesetih, protivnika rata bilo je mnogo više nego što se zna i nego što se želi priznati, jer države o tome danas ne govore. Ove su države, naime, rezultat ratova, i njihovi su utemeljiteljski mitovi ratnički mitovi. U tome je trajna opasnost. Mir je ovdje proglašen trajno proskribiranim i sumnjivim: u njihovim sredinama, mirotvorcima nad glavom trajno visi sumnja za izdajništvo.

Proturatna energija Balkana

A opet: snaga mira su ljudi. Svi mi. Nemamo, uostalom, više ni izbora: u samo nekoliko dana, rat u Ukrajini osvijestio je čovječanstvu koliko je nuklearna kataklizma trajna i sveprisutna prijetnja, a ne tek, kako je glupavo nazvana, “ravnoteža straha” u koju se, je li, možemo pouzdati. Ovako je ovih dana za zagrebački tjednik Novosti rekao filozof, lijevi aktivist i suosnivač antikapitalističke europske stranke Diem25 Srećko Horvat: “Danas, kada se vrijeme broji u tjednima, uz klimatsku katastrofu i nuklearnu prijetnju, svijet nikada nije bio bliže totalnom uništenju. Međutim, uz poplavu informacija i dezinformacija, pandemiju straha i polarizaciju društva, treba sačuvati bistru glavu i živce. Osim novog međunarodnog antiratnog pokreta, treba nam i jak antinuklearni pokret koji bi, u spoju s postojećim globalnim klimatskim pokretom, možda mogao donijeti nemoguće, a to je mir, ne samo među ljudima, nego i s drugim bićima i planetom samom. Paradoksalno, samo nas još nemoguće može spasiti.”

Pa, kad je tako, neka Balkan sada, prvi put, postane mjesto na kojemu je pobijeđen rat. Neka postane mjesto na kojemu će se potvrditi zaboravljena istina – da na svijetu postoji samo jedan istinska i neapstraktna zajednica: zajednica ljudi koji se protive uništavanju i ratu. Ta je zajednica onkraj granica, religija, vjera, spolova i svih zamislivih razlika; ona je jedini kolektiv koji nije represivna kolektivistička tlapnja usmjerena protiv pojedinca. Uostalom, o našim se životima radi, i o životima naše djece. Imamo, danas više nego ikada, ljudsko pravo i moralnu dužnost koristiti sve nenasilne – ili, bolje, neubilačke – metode da spriječimo rat: masovne prosvjede, opstrukcije, dezerterstva, sabotaže, sve što biofilna ljudska imaginacija uopće može izmaštati. Onako kako je ljudska destruktivnost stvorila infrastrukturu za razaranje – vojske, oružje, hijerarhije – isto nam tako treba imaginacija u mirotvorstvu. Danas, na Balkanu, mora biti moguće mobilizirati proturatnu energiju, jer ako u nas ovdje, s ovakvim povijesnim iskustvom, ne postoji angažirana svijest o tome kakve strahote rat donosi, i kakve vrijednosti svima nama oduzima, tada neka uistinu ugase svjetlo i proglase fajrunt – da još jednom, kao devedesetih, anticipiraju Zlo koje tek ima doći.

(Autonomija, foto: Lupiga.com)