Prošlogodišnji Advent u Zagrebu, a potom i doček Nove godine na Trgu bana Jelačića, bili su top temom hrvatskih društvenih mreža i internetskog podzemlja, gdje je zbog velikog broja dobro raspoloženih tamnoputih stranaca – uglavnom, jasno, stranih radnika, među kojima su najbrojniji bili nepalski dostavljači, te indijski bauštelci, bangladeški vozači i filipinske sobarice – adventski sajam nazvan „Adventom u Katmanduu“, a fešta na Trgu „nepalskom Novom godinom“.

Tradicionalni nepalski hinduistički kalendar Bikram Sambat, međutim, ne samo da Novu godinu – Navavarshu – računa već u travnju, nego vrijeme broji cijelih pedeset sedam godina ispred gregorijanskog, pa će u Nepalu i Indiji za mjesec-dva već biti dočekana 2081. godina. Tradicionalno pak duhoviti Hrvati rekli bi stoga da je „nepalska Nova godina“ na Trgu bana Jelačića – s hiljadama veselih, raspjevanih i rasplesanih tamnoputih „čudnih ljudi čudnog imena“ na dvosatnom godišnjem odmoru na Jelačićevu placu – kalendarski točno to: slika Hrvatske kakva će izgledati 2081. godine.

Naravno da je budalaština. Hrvatska će tako izgledati dosta prije 2081. godine.

Mnogo, mnogo prije.

Sumorne vijesti na Hrvatskoj je televiziji nekidan objavio Marko Jurčić iz Hrvatske udruge poslodavaca, obznanivši kako je u Republici Hrvatskoj trenutačno registrirano više od stotinu pedeset tisuća stranih radnika, kako će ih do iduće godine biti cijelih dvjesto tisuća, a prema projekcijama HUP-a za sedam godina u Hrvatskoj će živjeti cijelih pola milijuna stranaca, što će biti četvrtina svih zaposlenih. „To se ne može zaustaviti“, gotovo prijeteći rekao je Jurčić.

Ima li dobrih vijesti? Ima: državna tajnica Središnjega državnog ureda za demografiju i mlade Željka Josić u istoj je emisiji na HTV-u umirila naciju informacijom da je u javno savjetovanje puštena dugo iščekivana nacionalna Strategija demografske revitalizacije, dodavši da „Vlada radi na poticajnom okruženju za mlade obitelji, ali i na cjelogodišnjem obrazovanju, te pomoći za starije građane“.

Poticajno okruženje za mlade obitelji?! Doista, gdje žive Plenkovićevi ministri i državni tajnici, pod kojim kamenom na Velebitu zasjeda hrvatska vlada? Pola milijuna ljudi iz Azije u novoj seobi naroda stiže na hrvatsku obalu Jadrana, a hrvatska vlada radi na cjelogodišnjem obrazovanju starijih građana?! Dok je do nekidan problem bio što je u povijesno nezabilježenom odljevu stanovništva od onog slavnog svibnja 1990. Republiku Hrvatsku napustilo ravno milijun stanovnika, od nekidan je problem i to što će u povijesno nezabilježenom priljevu stanovništva njihovo mjesto zauzeti milijun radnika iz Nepala, Indije, Bangladeša i Filipina, a već sutra i Sirije, Afganistana, Iraka, Libije, Gane, Konga ili, nemam pojma, Nikaragve. A vlada Andreja Plenkovića ambiciozno organizira javno savjetovanje o demografskoj revitalizaciji!

„To se ne može zaustaviti.“ Da se ta stvar ne može zaustaviti, već godinama uostalom ponavlja i sam premijer Plenković, uporno objašnjavajući kako je Europska unija otvorila neslućene mogućnosti na polju mobilnosti radno sposobnih Hrvata, a čvrsti zakoni kapitalizma i slobodnog tržišta neslućene mogućnosti na polju zapošljavanja jeftine strane radne snage. Od čovjeka koji je već osam godina na čelu izvršne vlasti – i koji je, kako vidimo, ne samo dobro upućen, već i izravno uključen – očekivalo bi se stoga da za „nezaustavljiv“ i neizbježan proces ima nekakav, bilo kakav plan.

Ili to ili, jasno, već sutra azijska i afrička geta u hrvatskim gradovima – rasizam i ksenofobiju, hvala na pitanju, odavno već imamo – a onda nezadovoljstvo, besperspektivnost, droga, maloljetna delinkvencija, pa sitni i krupniji kriminal, i na koncu, dosadno predvidljivo, vjerski fanatici, pobune i ulični neredi, koji će, kad se sasvim izvjesno dogode, silno iznenaditi i preneraziti Hrvate i Andreja Plenkovića.

Da je Hrvatska makar slutnja ozbiljne države, ona bi stoga strategiju „nezaustavljivog“ priljeva stranih radnika imala već najmanje pet godina: distribuciju i disperziju strane radne snage, regulaciju novih radnih platformi, zaštitu radnika, sindikate, inspekcije, konzularne službe, planove za asimilaciju stranaca i njihovih obitelji, socijalizaciju i uključivanje u društvo, smještaj, stanove, škole, dječje vrtiće, interkulturalne projekte, mentore, edukaciju, i to ne samo stranaca o hrvatskoj i europskoj kulturi, već i preostalih Hrvata o njihovim kulturama – da nabrojim, eto, samo što mi prvo pada na pamet.

Ne zbog toga da bi se u Hrvatsku sutra moglo useliti dvjesto hiljada ljudi iz Azije, već zbog toga što su oni već tu, zbijeni u kontejnerima i derutnim stanovima po gradskim periferijama. Ne zbog toga što „prljavi Azijati“ agresivno osvajaju našu mladu, krvlju izgrađenu državu, već zato što ih naša mlada, krvlju izgrađena država zove i očajnički treba.

Umjesto takve strategije, Hrvatska ima javno savjetovanje! Umjesto dobro promišljene i razrađene strategije za ono što je po riječima samog Plenkovića i njegovih birokratskih uhljeba ionako „nezaustavljivo“, HDZ-ova vlada, eto, „radi na poticajnom okruženju za mlade obitelji, ali i na cjelogodišnjem obrazovanju, te pomoći za starije građane“!

Osim, jasno – u kojem se slučaju duboko, iskreno i ponizno ispričavam – ukoliko se pod „poticajno okruženje za mlade obitelji, ali i cjelogodišnje obrazovanje, te pomoć za starije građane“ zapravo misli na mlade nepalske, indijske, bangladeške i filipinske obitelji, odnosno njihove starije članove.

Što bi već imalo smisla.

Za razliku, naime, od europskih zemalja koje imaju problem asimilacije migranata i stranaca, kao i problem prihvaćanja golemog broja stranih radnika od strane domicilnog stanovništva – i koje ga imaju već desetljećima – Hrvatska taj problem uopće nema. Ili ga barem neće imati: na istom onom televizijskom panelu, na kojemu je Marko Jurčić iz Hrvatske udruge poslodavaca obznanio kako u Hrvatskoj već živi gotovo dvjesto hiljada stranih radnika i kako se „to ne može zaustaviti“, gostovala je i ugledna hrvatska demografkinja Sanja Klempić Bogadi, koja je – kad smo već kod nezaustavljivih pojava – dodala kako su Hrvati, ili barem ono što je od njih u Hrvatskoj ostalo, prema podacima Eurostata premašili četrdeset pet godina prosječne starosti, po čemu su u samom europskom vrhu. „U kontingentu starih bitni su nam oni stariji od osamdeset, jer su oni među starijima važna grupa koja se povećava“, važno je naglasila gospođa Klempić Bogadi.

Ukratko, da rezimiramo: Hrvati se masovno iseljavaju i izumiru, oni što su ostali već sad su prosječno stari gotovo pedeset godina i idu prema osamdeset, njihova radna mjesta zauzimaju strani radnici, kojih će za samo sedam godina – sedam! – biti najmanje pola milijuna, i dok HDZ-ova Strategija demografske revitalizacije prođe javno savjetovanje, u Hrvatskoj će živjeti još samo nekoliko milijuna Indijaca, Nepalaca, Bangladešana, Filipinaca i ostalih nesvrstanih prijatelja. Problemi? Problema nema. Onu ciničnu rasističku doskočicu, „nema tamnoputih, nema rasizma“, hrvatska vlada prevela je u revolucionarni koncept – „nema Hrvata, nema rasizma“.

To će biti Hrvatska 2040. godine, u godini veličanstvenog jubileja pedesete godišnjice utemeljenja moderne hrvatske države: Nepalci na biciklima dostavljat će curry Indijcima u zagrebačkim neboderima, indijski bauštelci gradit će stanove za radnike iz Bangladeša, bangladeški vozači razvozit će na posao mlade Filipinke, filipinske sobarice u dalmatinskim će ljetovalištima služiti nepalske dostavljače na godišnjem odmoru, a Nepalci na biciklima dostavljat će curry Indijcima u zagrebačkim neboderima.

Nepalska Nova godina? Zbog veće grupe starijih, raspjevanih i rasplesanih Hrvata na Trgu bana Jelačića, Nepalci i Indijci na društvenim mrežama zajebavat će se da je tradicionalni zagrebački festival Navavarshe ispao „Hrvatska nova godina“.

A novinari zagrebačkog tabloida गोरखापत्र क्रोएसिया otkrit će onda da su ti neobični stariji bijeli ljudi, što su se veselo i bez incidenata pridružili proslavi Navavarshe, navodno članovi Vlade Republike Hrvatske.

(Portal Novosti/foto: Autonomija)