„Ne citiram Bibliju kad iznosim argumente. Ne ulazim u svjetonazor ljudi s druge strane i mislim da su došla vremena da su katolici u Hrvatskoj građani drugog reda. Ovo se često prikazuje kao svjetonazorsko pitanje, a duboko sam uvjeren da to nije. Mislim da je to prije svega pitanje pravednosti što se duguje nerođenom djetetu. Radi se o dva tijela, svaki liječnik će reći da pred sobom ima dva pacijenta, a ne samo trudnicu. Mjesto prebivanja djeteta, je li izvan tijela svoje majke ili prije poroda, potpuno je sekundarno.“

Zanimljiv novi prilog javnoj raspravi o pobačaju nekidan je u televizijskoj debati sa Sabinom Glasnović iz SDP-a iznio Stephen Stjepo Bartulica. Rođen i odrastao u američkom Missouriju, doktor političke filozofije, profesor na Katoličkom sveučilištu, član Opusa Dei i zastupnik Domovinskog pokreta, Bartulica je tipičan američki konzervativni otpad, kakav su posljednjih decenija plime nanijele na naše obale. Takvi američki duhovnjaci, divno slobodni od svake europske skrupule, reći će tako ono što naši rubnoeuropski umovi nikad ne bi rekli naglas: ne zato što tako ne bi mislili, nego jednostavno zato što tako misliti nisu naučeni.

Taman, eto, kad se poslije trideset godina već pomislilo da se na temu pobačaja ništa novoga ne može kazati i da je – nakon teze don Damira Stojića kako silovane žene ne trebaju pobačaj jer u strogo medicinskom smislu i ne mogu zatrudnjeti – o tome rečeno sve što se reći htjelo, moglo i moralo, eto neustrašivog američkog pionira Stephena Stjepe Bartulice iz Missourija da nas povede i pokaže kako se ženinom vaginom uvijek može još dalje i još dublje.

Valja nam stoga ponoviti i zapamtiti: „Mjesto prebivanja djeteta, je li izvan tijela svoje majke ili prije poroda, potpuno je sekundarno.“

Žena, odnosno majka, jer izvan uloge majke žena nema smisla i razloga – a zapravo ni žena ni majka, već samo njeno „tijelo“, šezdeset ili sedamdeset kilograma živog mesa s jedinom svrhom da bude „tijelo nečije majke“ – dobila je tako posve preciznu definiciju: ona je, naime, samo „mjesto prebivanja djeteta“, tek njegovo privremeno prebivalište, i baš ništa više.

„Mjesto prebivanja djeteta.“

Žena je, shvatili smo tako, samo složeni, razmjerno velik reproduktivni organ, vagina s očima, ušima, nogama, rukama i rudimentarno razvijenim mozgom, sposobnim za osnovne reproduktivne i postnatalne funkcije. Ne razvija se plod u ženinoj utrobi, krivo su vas učili, već žena raste i razvija se oko budućeg ploda, koji će ispuniti svaki, a zapravo jedini njen biološki i duhovni smisao.

Po toj revolucionarnoj tezi, oplođivanjem jajne stanice u ženinoj utrobi ne začinje se dijete, već se time začinje ispunjena i realizirana žena. Dijete se shodno tome ne rađa iz ženine maternice, već nakon devet mjeseci napušta „mjesto prebivanja“ i oslobađa se majke kao suvišnog organa, na posve jednaki način na koji se neki parazitski kukci rješavaju posuđenog i iskorištenog tuđeg tijela. Žena nakon toga ne doji svoje dijete, već ljudsko mladunče koristi ženu kao izvor izvanredno hranjivih tvari, proteina i vitamina. „Mjesto hranjenja djeteta.“

Žena, to čudo Boga i prirode, može pritom poslužiti kao privremeni pomoćni organ i „mjesto prebivanja“ za tri, pet ili dvanaest plodova, nakon čega ostatak svog biološkog života – nisu li Bog i priroda divno uredili te stvari? – služi kao prebivalište za mužjaka. „Mjesto prebivanja“ – gdje će je mužjak točno prebiti, hoće li je pogoditi ili promašiti, da li dakle u tijelo ili ipak izvan tijela, ako je u tijelo da li u glavu ili u bubrege, u leđa ili u trbuh, je li prebijena prije ili poslije poroda – potpuno je, „svaki će liječnik to reći“, sekundarno.

Američki misionar Stephen Stjepo Bartulica konačno je tako javno izgovorio ono što praznomudi hrvatski katolički licemjeri u mračnim sakristijama među svojim ušima samo misle da misle. Nije, doduše, prvi put da se u hrvatskom katoličkom patrijarhatu čulo kako je poželjni, pače obvezni položaj žene u društvu isključivo ležeći, ali sve do pojave praktičnog i poduzetnog Amerikanca – nije džabe Stephen bio savjetnik i legendarnom premijeru Tihomiru Oreškoviću i lignjendarnom predsjedniku Ivi Josipoviću – nitko taj položaj nije opisao tako precizno, spremno i gotovo da se unese u zakone i u Ustav: „Žena je mjesto prebivanja djeteta.“ Je li izvan tijela svoje majke ili prije poroda, što se Ustavnog suda tiče potpuno je sekundarno.

„Ovo se često prikazuje kao svjetonazorsko pitanje, a duboko sam uvjeren da to nije“, kaže tako vitez Opusa Dei, i pojašnjava u čemu je cijelo vrijeme bio nesporazum. Položaj žene nije stvar nečijih moralnih i etičkih načela, jer moralna i etička načela su, da se malo našalimo, kao jaja: svatko ima par. Položaj žene stoga nije svjetonazorsko, već vrlo administrativno pitanje.

Žena je, braćo, tek administrativna činjenica, rubrika u formularu, i savršeno ništa drugo. Mjesto boravka djeteta. Prebivalište. Privremena adresa. Ime, to i to, očevo ime, to i to, prezime, to i to, datum rođenja, tad i tad, mjesto prebivanja, ta i ta.

Čin rođenja samo je, eto, administrativna stavka u životopisu djeteta, koje s devet mjeseci mijenja „mjesto prebivanja“ i iz „tijela svoje majke“ seli u mnogo prostraniju i uvjetniju „kuću svog oca“. Pomislili biste tada kako je i očeva kuća hram Božji kao što su to tijelo i vagina majke, i kako otac nad svojom kućom kao „mjestom prebivanja“ majke i djeteta ima barem jednako ograničeni set ovlasti kao i žena nad svojim tijelom, ali to je zato što niste pazili na satu vjeronauka: dok je majčino tijelo tek pomoćni organ ploda u utrobi – ako i ne njegovo vlasništvo, ono barem mjesto zaštićenog, kako sama riječ kaže, plodouživanja – očeva kuća zajedno sa svim ukućanima, takozvana „obitelj“, potpuno je i stopostotno vlasništvo glave obitelji. Očeva kuća je „mjesto prebivanja“ i za ženku i za mladunčad, u oba dosad istražena i opisana smisla.

Žena, ili preciznije ženka, prazno je tako polje čiji čitko ispisani sadržaj ovisi tek o tome ispunjava li se „mjesto prebivanja“ u matičnom uredu rođenih ili u ambulanti hitne pomoći: je li dakle „mjesto prebivanja“ majka ili je „mjesto prebivanja“ lijevo oko, i ako je „mjesto prebivanja“ metnimo trbuh, je li to mjesto na kojemu je prebivalo dijete ili mjesto gdje se prebijala žena. Ili pak jedno i drugo. Ionako je, kako ono, „potpuno sekundarno“.

Prevođenje svjetonazorskih pitanja u administrativna završni je čin konzervativne svjetonazorske revolucije, kojoj preostaje, eto, samo još da nove svjetonazorske norme i administrativno uredi. Stephen Stjepo Bartulica legitimira se kao pionirska prethodnica američke duhovne rekonkviste, kojoj je krajnji cilj vraćanje zapadnog društva njegovom kršćanskom ishodištu. Kako pak izgleda kad se te svjetonazorske stvari konzekventno provedu u administrativne, vidjeli smo na primjeru historijske odluke američkog Vrhovnog suda kojom je pobačaj u SAD-u nakon pedeset godina ponovo kriminaliziran.

Vraćanje hrvatskog društva svom kršćanskom ishodištu ispostavlja se tako kao simbolički povratak iz dugogodišnjeg progonstva i odlazak u praizvorno, prvo „mjesto prebivanja“.

U pičku dakle materinu.

(Portal Novosti)