Prvo su ljubitelji prirode i članovi planinarskog društva Bijele stijene iz Mrkoplja nedaleko od Begova Razdolja 9. travnja konsternirani otkrili provaljen i potpuno devastiran planinarski dom Jančarica, porazbijanih vrata i prozora, uništenih rasvjetnih tijela i električnih prekidača, oštećenog namještaja i pokidanih prekrivača, pun smeća, stakla i ostataka hrane.

Onda su ljubitelji prirode i članovi Planinarskog društva Ante Bedalov iz Kaštel Kambelovca na obližnjem Kozjaku 11. travnja konsternirani otkrili provaljenu i potpuno devastiranu planinarsku kuću Orlovo gnijezdo, jednako porazbijanih vrata i prozora, uništenih rasvjetnih tijela i električnih prekidača, oštećenog namještaja i pokidanih prekrivača, punu smeća, stakla i ostataka hrane. Štoviše, na Kozjaku su razbijeni čak i vanjski drveni banci i stolovi, te divljački posječena mlada stabla oko doma.

Koja je razlika između ova dva slučaja?

Naizgled nikakva: da su planinari umjesto dva potpuno jednako uništena doma na dva planinska proplanka otkrili dva potpuno jednako izmrcvarena ljudska leša, ne bi bilo nikakve sumnje da je riječ o istoj ruci, dakle serijskom ubojici.

Pa ipak.

Kad je 9. travnja u Gorskom kotaru otkriven devastirani planinarski dom Jančarica, Hrvatska se cijela zatekla šokiranom i prestravljenom. „Uništen planinarski dom Jančarica!“, „opustošeno planinsko utočište!“ javljali su svi hrvatski mediji, „kuća strave na tisuću dvjesto metara nadmorske visine!“ najavio je prilog na RTL-u Zoran Šprajc, „izmet, razbijeni prozori, rasparane deke, uništeni prekidači za struju, ostaci sardina i paštete“, predinfarktnim glasom javljala je vidljivo uznemirena reporterka oprezno gazeći po smeću. Danima nakon ovog nemilog incidenta cijela je Hrvatska govorila o „kući strave“ na Jančarici, zbrajala se šteta, lamentiralo i raspravljalo o njoj na televiziji, gorjele su društvene mreže, prozivalo ministra policije i dozivalo vojsku.

Kad je, međutim, 11. travnja na Kozjaku otkrivena devastirana planinarska kuća Orlovo gnijezdo, nitko osim kaštelanskih planinara nije se osobito uzbudio. Niti je Hrvatska bila prestravljena, niti se zbrajala šteta, niti se lamentiralo i raspravljalo na televiziji, niti se prozivalo ministra policije, niti dozivalo vojsku. Iz nekog razloga, nitko nije javio o „kući strave na tristo dvadeset pet metara nadmorske visine“.

Da su, eto, na Jančarici i Kozjaku otkrivena dva potpuno jednako izmrcvarena ljudska leša, ne samo da ne bi bilo nikakve sumnje da je riječ o istoj ruci, dakle serijskom ubojici, nego bi – razumljivo – konsternacija i javna panika nakon drugog istog slučaja upravo eksponencijalno narasle. „Tko je sljedeći?“ pitali bi se mediji i uznemirena javnost. Drugi slučaj, međutim – za razliku od prvog – nije izazvao gotovo nikakvu reakciju.

Koja je onda razlika?

Razlika je točno dvije godine: dom Jančarica u Gorskom kotaru opustošen je 9. travnja, ali 2019. godine, a kuća Orlovo gnijezdo 11. travnja ove godine, dakle prije desetak dana.

Koja je još razlika?

Još je razlika to što su se u „slučaju Jančarica“ odmah i nepogrešivo znali počinitelji. „Migranti bezobzirno opustošili planinarski dom!“; „Migranti ostavili kaos na Jančarici!“; „Migranti haraju Gorskim kotarom!“; „Stanovništvo Gorskog kotara u strahu se zaključava u kuće!“; „Bili smo u kući strave koju su iza sebe ostavili migranti!“ To su prije dvije godine bili naslovi u hrvatskim novinama i na portalima. Iako policija – kojoj su planinari iz Mrkoplja odmah prijavili provalu i nepoznate počinitelje – istragu nije zaključila do dana današnjeg, iako ne postoje materijalni dokazi za to, nema niti je ikad bilo ikakve sumnje da je riječ o migrantima.

Iz nekog razloga, međutim, dvije godine kasnije, kad je upravo forenzički potpuno jednako devastiran dom na Kozjaku iznad Kaštela, niti u jednom trenutku nitko nije posumnjao na migrante.

Priznajem, zbunilo me malo, jer rukopis je bio upadljivo isti: planinarski dom u prirodi, daleko od naselja i glavnih prometnica, porazbijani prozori i namještaj, uništen inventar, ostavljeno smeće i ostaci hrane. Kako onda nisu migranti? Kako to migranti nisu „bezobzirno opustošili planinarski dom“, kako sad odjednom migranti nisu „ostavili kaos na Orlovom gnijezdu“, kako to migranti ne „haraju Kozjakom“, zašto sada novinari nisu bili u „kući strave koju su iza sebe ostavili migranti“, zašto nismo čuli da se „stanovništvo Kaštela zaključava u kuće“?

Postoji naizgled razumno i prihvatljivo objašnjenje: Gorski kotar i planinske staze oko Mrkoplja uobičajena su ruta kojom bliskoistočni migranti iz Bosne i Hercegovine prelaze hrvatski teritorij na putu prema Sloveniji i Zapadu. Za razliku, eto, od Kozjaka iznad Kaštelanskog zaljeva, koji se na uobičajenoj ruti, ako se tamo uopće i nađe, nalazi samo lokalnom stanovništvu, dakle vrlo nestranim državljanima, odnosno – kolokvijalno rečeno – Hrvatima.

Iako je, eto, posve jasno da je planinarsku kuću na Kozjaku opustošila lokalna hrvatska divljač, nigdje – a baš sam pažljivo pratio slučaj – nije bilo naslova „Hrvati bezobzirno opustošili planinarski dom!„. Niti su „Hrvati ostavili kaos na Orlovu gnijezdu!“, niti „Hrvati haraju Kozjakom!“, niti je RTL javio: „Bili smo u kući strave koju su iza sebe ostavili Hrvati!“

Ako je, eto, Hrvatima ikad trebao materijalni dokaz da su i migranti ljudi poput njih, od krvi i mesa, teško da je moglo jasnije i plastičnije. Ne iz kuta iz kojega Hrvati vide sebe, kao civilizirana ljudska bića – jer dokaze za tako nešto hrvatski javni sud ne prihvaća – već iz kuta iz kojega migrante vide kao necivilizirane i opasne divljake. Što, nisu svi Hrvati poput grupe divljaka s Kozjaka? Ajde?

Ispalo je poput savršeno namještene skrivene nadzorne kamere: potpuno isto mjesto, isti uzorak i – gle čuda – isti rezultat. Osim što, čisto tehnički, nije pokazala da su i migranti ljudi poput Hrvata, već da su i Hrvati ljudi poput migranata, skrivena je kamera pokazala da su Hrvati zapravo još gori i opasniji. I to ne samo zbog toga što su napravili realno veću štetu, uz planinarski dom uništivši i njegov okoliš. I ne samo zbog toga što su, uz okoliš planinarskog doma, demolirali i opustošili i podnožje planine: dovoljno je, recimo, pogledati s Orlova gnijezda Kaštelanski zaljev s grozdovima betonskih favela i bezbrojnim onim, kako ste rekli, „kućama strave“.

Naime.

Migranti, ako je uopće bila riječ o njima – kako nam je nakon drugog slučaja obaveza opravdano sumnjati – štetu su na planinarskom domu u Gorskom kotaru napravili iz svoga jada i nesreće: ako su pokazali nepoštovanje demoliranjem planinarskog doma kao institucije solidarnosti i zajedničkog, javnog dobra, napravili su to iz frustracije koju smo voljeli tumačiti teško razumljivom. Hrvati pak koji su demolirali planinarsku kuću na Kozjaku štetu su napravili iz čiste obijesti. Oni nisu nabasali na Orlovo gnijezdo očajnički noću tražeći put u Irsku, već su došli tamo samo i isključivo s namjerom da ga opustoše.

U najkraćemu: dok su migranti u Hrvatskoj samo u prolazu, Hrvati su u Hrvatskoj – ne znam kako ovo reći a da vas ne prestravim – stalno i svugdje. Dok su migranti noćni fantomi na koje ćete nabasati samo ako lutate šumama oko Mrkoplja, Hrvati su tu, u svakom trenutku i svuda oko vas: Hrvat je i susjed koji vas je jutros pozdravio ispred lifta, Hrvatica je trafikantica od koje ste kupili ove novine, Hrvata ima čak i među igračima Dinama, Hrvat vam je kum, ili čak muž, Hrvati su vam i premijer i predsjednik, Hrvati su vam najbolji prijatelji i kolege s posla.

Hrvati su među vama.

Možda ste čak i vi Hrvat.

(Portal Novosti)