“Da je bio neki drugi novinar koji je dobar sa mnom, sigurno bi me nazvao i ja bih sve napravio da mu pomognem, i to odmah! On očito nije bio dobar ni s ovim njegovim jugo doktorima, pa nije imao niti koga zvati osim hitne. Možeš smatrati da je na kraju umro zbog svojih kvazipoštenih stavova kako mu ne trebaju protekcije, i onda nema koga zvati za pomoć. Prijateljstva i postoje da se pomogne jedan drugome, ali on očito nije imao prijatelja niti među svojima!“

U danima koji su prošli i danima koji će tek proći nećete pročitati bolju biografiju Vlade Matijanića – svakako ne kraću, točniju i precizniju od one koju je ispisao ugledni splitski kirurg veličanstveno nevažna imena. Moglo bi se, istina, reći kako u danima koji su prošli i danima koji će tek doći nećete pročitati bolju, svakako ne kraću, točniju i precizniju definiciju hrvatske države, ali u prilikama poput ove hrvatska država historijski je savršeno sitna i nevažna. Jebeš hrvatsku državu.

Sve što o Vladi trebate znati – sve što će o Vladi trebati znati mladi i tek budući novinari – sve o njegovom ljudskom, profesionalnom i intelektualnom poštenju stalo je u tih par rečenica njegova arhetipskog neprijatelja: ne ideološkog, ne desničarskog, ne političkog ili svjetonazorskog, već civilizacijskog, upravo evolucijskog i antropološkog antipoda.

„Možeš smatrati da je na kraju umro zbog svojih kvazipoštenih stavova kako mu ne trebaju protekcije i onda nema koga zvati za pomoć.“ Naravno da je, gledan s te strane, Vladin stav kako mu ne trebaju protekcije bio „kvazipošten“. Na toj strani, u tom drugom svijetu, pouzdano svjedočanstvo iznutra – kako Vlado „nije bio dobar ni s ovim njegovim jugodoktorima“, i kako „nije imao prijatelja niti među svojima“ – upravo je leksikografska definicija kvazipoštenja. U tom svijetu novinar Vlado Matijanić bio je pogrešan čovjek na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Pošten čovjek u Republici Hrvatskoj 2022. godine. Čovjek bez protekcija i važnih prijatelja, koji „nije imao koga zvati osim hitne“.

„Nije imao koga zvati osim hitne.“ Valjat će nam pamtiti tu rečenicu. Mogla bi biti uklesana na nadgrobni spomenik Vlade Matijanića. Ne zato što oslikava narodnog heroja, već upravo obrnuto: zato što plastično ocrtava mitološkog običnog čovjeka kakve je cijelog života svojom upravo nuklearnom energijom branio – ljude poput njega, ljude bez važnih prijatelja, gubitnike koji u bolesti i nesreći na cijelome svijetu nemaju koga zvati osim hitne pomoći.

U svijetu Vlade Matijanića, izmaštanom utopijskom svijetu u kojemu vladaju pravo, socijalna pravda i društveni dogovor, hitna pomoć i postoji samo zato da je zovu ljudi kojima treba medicinska skrb, i kojima ta skrb treba odmah. Zato da je bolesni ljudi zovu bez obzira na svoj društveni status. U stvarnom svijetu, međutim, u kojemu je bilo živjeti i raditi Vladi Matijaniću – pogrešnom čovjeku u pogrešno vrijeme na pogrešnom svijetu – hitna pomoć nije medicinska, već socijalna služba, služba za kvazipoštenu društvenu sirotinju koja nema prijatelje na važnim položajima. Upravo dakle one na čijoj je strani Vlado Matijanić odabrao biti cijelog svog života. Na čijoj strani nije bio samo kao njihov odvjetnik, Don Quijote s perom, već i kao običan bolestan čovjek koji na samrti „nema koga zvati osim hitne“.

„Nije imao koga zvati osim hitne.“ Mogle bi, kažem, te riječi biti uklesane na Matijanićev nadgrobni spomenik, samo kad bi bile točne. Vlado je, naime, imao koga zvati. O, itekako je imao. U Vladinom telefonu memorirano je više liječnika i ravnatelja bolnica nego što ih u svom mobitelu ima ministar zdravstva. U Vladinom mobitelu memorirano je više sadašnjih i bivših ministara nego što ih ima predsjednik Vlade. U Vladinom mobitelu memorirano je više gradonačelnika, župana, županijskih pročelnika i općinskih načelnika nego što ih u svom mobitelu ima splitski nadbiskup. Pa ipak, od svih brojeva iz svog mobitela zvao je samo jedan-devet-četiri.

Vlado je, naravno, znao da ova država ne radi. Cijeli svoj profesionalni život zapravo je i potrošio pokazujući i dokazujući disfunkcionalnost hrvatske države. Zašto je onda zvao jedan-devet-četiri, zašto je u pomoć zvao državu? Zato što je do kraja, a kad kažem „do kraja“ mislim sasvim doslovno i mislim na sasvim fizički kraj, odbijao prestati vjerovati kako je svijet u kojemu bolesni ljudi umjesto važnih „prijatelja“ zovu hitnu pomoć – ostvariv i moguć. Već i zamisao, a kamoli mogućnost da bi život dugovao privilegiranoj protekciji i „prijateljstvu“ sklopljenom po društvenoj hijerarhiji, za Vladu je bila nepodnošljiva.

U potresnom svjedočenju posljednjih sati Vlade Matijanića – koje je ovih dana cijela nacija pratila kao zadnju epizodu i konačni rasplet sapunice o državi Hrvatskoj – njegova Andrea opisala je tako i trenutak kad mu je u utorak, oduzeta od straha, oprezno predložila da nazovu ravnatelja splitske bolnice. Svatko tko je makar površno poznavao Vladu može faksimilno predočiti i njegov izraz lica i gađenje s kojim je to odbio. Nama uobičajena i društveno prihvatljiva konvencija, a naročito prihvatljiva na samrti – u razumljivom ljudskom strahu i očaju zvati i uglednog kirurga i ravnatelja bolnice i ministra zdravstva i rimskog papu – za Vladu bi bilo ljudsko i profesionalno samoubojstvo s predumišljajem.

Nije to, međutim, bila velika, svjesna herojska gesta, s pamtljivom rečenicom za transparente, majice i magnete za frižidere. Vlado je takvu zamisao i mogućnost odbio nagonski, usput, onako kako se odbija baciti opušak na ulicu. Tražiti pomoć od ravnatelja bolnice, njemu – teško bolesnom, tri dana pred smrt – bilo je jednako nepristojno kao zvati županijskog pročelnika zbog građevinske dozvole.

Zato, uostalom, Vlado – tvrdoglava i jezičava svađalica, otrovni pauk s društvenih mreža, novinarski pitbul terijer i beskompromisni feralovski komandos bez dlake na jeziku, koji je popu svaki put rekao „pop“, a kretenu „kreten“ – teško bolestan, večer prije nego će umrijeti, s dežurnim liječnicima i dispečerima hitne pomoći razgovara kao sa šalterskim službenicama ili slučajnim prolaznicima. „Dobra večer, ispričavam se“, kaže Vlado nazvavši centralu splitske bolnice večer prije, šesnaest i pol sati pred smrt. „Dobra večer, molim vas malu pomoć“, kaže onda nazvavši hitni infektološki odjel. „Dobra večer, ja se ispričavam što vam smetam“, kaže na koncu nazvavši dežurnog liječnika.

Nikad niste čuli nekog tako teško bolesnog da se uljudno ispričava kad zove bolnicu, koji od hitne medicinske službe traži „malu pomoć“ i pristojno se „ispričava što smeta“ kad zove dežurnog liječnika, čovjeka dakle školovanog, zaposlenog i plaćenog samo zato da mu bolesni ljudi smetaju. Ja sam u životu poznavao samo dvojicu tako pristojnih ljudi. Jedan se zvao Predrag, drugi Vlado.

Kažu da je svojim tako snimljenim i zabilježenim posljednjim razgovorima Vlado čak i mrtav napisao još jednu klasičnu matijanićevsku kritiku i optužnicu protiv korumpiranog i odljuđenog sustava. To je, naravno, točno, ali i manje važno. Netko će možda dati ostavku, netko neće, netko će biti smijenjen, optužen ili čak i osuđen, možda netko hoće, sigurno nitko neće, jebeš to. Više i važnije od toga, Vlado je svojim posljednjim telefonskim pozivima pokazao kako bi mogao izgledati svijet u kojem vladaju pravo, socijalna pravda i društveni dogovor, svijet u kojemu bi se pristojni ljudi ispričavali što smetaju kasno navečer, i u kojemu bi pristojna država služila građanima i odazivala se na poziv u pomoć.

Nimalo metaforički i vrlo doslovno, Vlado Matijanić dao je život za takvu ideju boljeg svijeta. Da, teške su to riječi i pripadaju drugim nekim, manje ciničnim vremenima, ali one zbog toga nisu ništa manje točne.

„Možeš smatrati da je na kraju umro zbog svojih kvazipoštenih stavova“, kaže ugledni splitski kirurg. „Da je bio neki drugi novinar koji je dobar sa mnom, sigurno bi me nazvao i ja bih sve napravio da mu pomognem. On očito nije imao prijatelja niti među svojima.“ I to je bez sumnje točno. Da je „bio dobar“ s uglednim splitskim kirurgom, da je „imao prijatelje među svojima“ – ukratko, da je bio „neki drugi novinar“ – Vlado bi danas bio živ. Čak i bez veće, ako i ikakve štete po svoju profesionalnu reputaciju. Nitko nikad ne bi zamjerio Vladi da je u utorak nazvao ravnatelja bolnice, iako tada nikad ne bismo ni znali da bi u protivnom – da ga nije nazvao – za tri dana bio mrtav. Vlado, međutim, nikad nije bio „neki drugi novinar“. U Vladinom izmaštanom svijetu novinari i doktori nemaju „prijatelja“. U njegovom utopijskom boljem svijetu liječnici i novinari na istom su poslu: jedni liječe ljude, drugi liječe društvo.

Istinski herojska smrt Vlade Matijanića ne znači da je takav svijet nemoguć i neostvariv. Vladina smrt, naprotiv, znači da je takav svijet zapravo jedini moguć. Vladin bolji svijet nije samo jedan od mogućih svjetova, makar i samo najbolji od svih, već jedini koji uopće ima smisla. Njegov pak život znači da je ostvariv.

Dobro sam znao Vladu, i vjerujte mi – previše je volio život da bi ga dao džabe.

(Portal Novosti)