Jane Birkin, englesko-francuska pjevačica, glumica i modna ikona, umrla je u Parizu 16. jula u dobi od 76 godina. U svijetu je najpoznatija po njenim provokativnim filmovima i torbi modne kompanije Hermes koja nosi njeno ime. Međutim, drugi je se sjećaju kao posvećene aktivistkinje za socijalnu pravdu koja je tokom svoje duge karijere sarađivala sa Amnesty International na mnogim pitanjima.

Ali, malo ljudi zna da su Sjeverni Kavkaz i Čečenija, koji su bili poprište dva brutalna rata između ruske vojske i separatističkih snaga tokom 1990-ih i početkom 2000-ih, bili naročiti bliski Birkin. Ona je snimila pjesmu u Čečeniji i odsvirala koncert na kojem je ganuto govorila o tamošnjem konfliktu.

Čečenski istoričar Mairbek Vačagajev radio je 1998-99. kao portparol za Aslana Maskadova, komandira separatista i vođe pokreta za nezavisnost koji je bio predsjednik nepriznate Čečenske Republike Ičkerije od 1997. pa do 2005., kada je ubijen.

Vačagajev se često sretao sa Jane Birkin početkom 2000-ih i sjeća je se kao „jednostavne žene koja je govorila protiv rata na Kavkazu“. Za Radio Slobodna Evropa (RSE) napisao je tekst o svojim susretima sa Birkin.

***

Krajem 2000. godine, kada je Čečenija bila na udaru ruskih granata, putovao sam u Francusku na prve velike demonstracije protiv rata koje su se organizovale u centru Pariza. Sjećam se da me je iznenadio veliki broj slavnih ličnosti iz svijeta politike, filma i estrade koji su bili tamo, od filozofa Andrea Gluckmanna do filmske zvijezde Catherine Deneuve.

Organizatori iz Amnesty Internationala morali su da zadržavaju gomile novinara iz vodećih francuskih listova koji su se okupili na kako bi izvještavali o tolikom broju različitih poznatih ličnosti okupljenih da osude okrutni rat u Čečeniji.

Kada je mala, sićušna žena mirnog glasa uzela mikrofon, neko mi je rekao: „To je Jane Birkin“. Pravio sam se da je prepoznajem, ali da budem iskren, osim Gluckmanna i Deneuve, nisam znao nikoga od javnih ličnosti koje su se okupile ispred Centra Pompidou pod transtarentima koji osuđuju ruskog predsjednika Vladimira Putina kao „ubicu“.

Narednih pet godina takve antiratne demonstracije bile su redovna pojava u Parizu. Nikada nije bilo neophodno da se bilo ko od tih zvijezda iz politike i umjetnosti ubjeđuje da podrži čečensku borbu za nezavisnost. Sve što je trebalo da se uradi bilo je da se najavi da će okupljanje biti na tom i tom mjestu, u to i to vrijeme, i oni bi se pojavili. A, jedna od zvijezda koja nam je pomagala da se orijentišemo u nepoznatoj Francuskoj bila je Jane Birkin.

Prvi put sam uspio da neobavezno proćaskam sa Jane 2022. Francuska novinarka Mylene Sauloy, organizovala je put u Francusku za čečensku dječiju plesnu trupu Dajmok, i ja sam bio pozvan.

Birkin je postavljala detaljna pitanja o Čečeniji. Izrazila je iznenađenje kako uspijevamo da se suprotstavimo zemlji od koje strahuju širom svijeta. Zanimali su je porodični odnosi u Čečeniji i uloga žene. Bilo je jasno da nije imala mnogo informacija iz prve ruke. Postavljala je mnogo pitanja, ali cijelo vrijeme je gledala djecu, činilo joj se da se ne hrane dovoljno.

U Francusku je iz sela širom Čečenije dovedeno 20 djece bez bilo kakve pripreme. Zbog rata, bilo je nemoguće da imaju probe u glavnom gradu, Groznom. Ali, u francuskoj prijestonici, ova djeca, tek izašla iz rata, našla su se u centru pažnje ljudi koji su brinuli za njih i koji su ih podržavali.

Jane je odmah odlučila da organizuje večeru. Ispostavilo se da je njena majka, naizgled stroga Engleskinja, jako ljubazna osoba. Vrtjela se okolo, neprestano brinući da nema dovoljno hrane i pripremajući sve više sendviča.

Jane je išla od djeteta do djeteta, pazeći da svi jedu i piju. Djeca su ubrzo zaboravila da im je rečeno da budu što pristojnija i ponašala su se prirodno, kao djeca. Jane se s njima igrala poput djeteta. Svi su trčali i igrali se i glasno se smijali. To veče, zaboravili su na rat.

Jane je čak pokušala da malo pjeva na čečenskom, uz pomoć Mylene, izazvavši tako salve smijeha djece zbog njenog francusko-engleskog akcenta. Tada niko nije znao da će ovaj improvizovani performans prerasti u studijsko snimanje jednim dijelom na čečenskom i biti izdat kao kolekcija pjesama. Birkin će kasnije izvoditi te pjesme na koncertima širom zemlje.

Nastup djece izazvao je suze u očima mnogih u publici, među kojima je bila i Birkin. Svaki ples ovih mladih ljudi bio je pretvoren u demonstraciju nacionalnog karaktera i snage duha Čečena u nevolji.

Mylene Sauloy i Jane Birkin su zajedno organizovale mnoga dešavanja kako bi podržale Čečene. Jane je 2003. nastupala zajedno sa Dajmok trupom, koja se vratila u Francusku na još jednu turneju.

Mylene se zahvalno sjećala kako su joj Jane i drugi pomagali da organizuje turneju u Francuskoj za 40 plesača, pet muzičara i dva koreografa. Jane je svakom djetetu poklonila baletske papučice.

Jane je 2007. godina pomogla u podršci Myleneninog projekta da se kreira Karavan kulture solidarnosti, koji je imao turneje po Gruziji, Azerbejdžanu i Poljskoj. Tokom turneje, oni su publici govorili o ratu u Čečeniji. Jane je otvoreno govorila o njenoj želji da putuje u Grozni i tamo otpjeva svoju pjesmu na čečenskom.

Nakon toga, kad god je trebalo nešto pomoći Čečenima, Jane Birkin je bila među prvim kojoj su se obraćali. Potpisala je otvoreno pismo ruskoj vladi u kojem poziva na pomoć u lociranju čečenskog pjevača Zelimkana Bakajeva kojem se 2017. u Čečeniji izgubio svaki trag.

Mnogo ljudi je se sjeća kao krhke žene jakog karaktera, neumorne i istrajne u zahtjevima za pravdom, spremne da se suprotstavi moćnicima ovog svijeta.

Aude Merlin, profesorka društvenih nauka na Slobodnom univerzitetu u Briselu, rekla je da je Jane simbol borbe. Pričala mi je o jednom trenutku kada je Jane trebala da održi koncert u francuskom gradu Clermont-Ferrandu, gdje je bila postavljena izložba posvećena Čečeniji.

„Sasvim neočekivano, pojavila se neposredno prije početka koncerta“, rekla je Aude. „Razgovarala je sa svim organizatorima i gostima, iskreno saučestvujući u njihovoj patnji.“

„I onda je Jane odlučila da prvi dio koncerta te noći posveti Čečeniji i Čečenima. Otpjevala je svoju pjesmu na čečenskom“, prisjeća se ona.

Aude nije mogla da zaboravi koliko lično i duboko se Jane uživjela u patnje i tragediju Čečena.

„To ju je boljelo“, rekla je.

Aleksandr Čerkezov, šef grupe za ljudska prava, Memorial, koja je sada zabranjena u Rusiji, prisjeća se kada je 1999. Jane prvi put potpisala pismo podrške Čečeniji.

Čerkezov ju je prvi put sreo 2000. godine, kada je putovao u Pariz kako bi govorio o masakru desetina čečenskih civila u Novije Aldi koji su počinili ruski vojnici. Prisustvo Jane Birkin na ovom događaju bilo je od ključne važnosti, rekao je.

„Na sebe je preuzela ulogu prenosioca istine francuskoj javnosti o tome šta se dogodilo u Novije Aldi“, rekao je.

„Ona nije bila samo simbol slobode“, rekao je Čerkezov. „Osjećala je odgovornost da prenese istinu o Čečeniji, a to je rijetkost među slavnim ličnostima kakva je ona bila.“

Mairbek Vačagajev (priredio: Robert Coalson, RSE, foto: Wikimedia)