Kada smo iza policijskog sata stigli u Kijev i izašli sa željezničkog kolodvora zahvaljujući samo novinarskoj iskaznici nisam ni slutila da će vojnik koji nas je odlučio odvesti do apartmana biti prekretnica za naš ukrajinski „maktub“. To je inače arapska riječ koja označava sudbinu, ono što je zapisano ili što se mora dogoditi kako je prije polaska moja prijateljica Nina, povjesničarka, opisala moj život u danima koji slijede.
Denis, naš prevoditelj, kojeg smo upoznali u vlaku i koji se besplatno ponudio da dijeli s nama sudbinu ovih dana sredio je s vojnikom koji ne govori engleski da nas već sutradan odvezu u Buču i Irpinj.
„Mademoiselle“, rekao mi je vojnik na ispraćaju. Sutra ujutro po nas je s Denisom došla vojnikova žena Eva koja volontira u vojsci. Eva u vojničkoj uniformi s vatrenom kosom i blistavo plavim očima izgleda kao neka Disneyeva superjunakinja.
U autu je na vozačevom mjestu Mihajlo kojeg ću vrlo brzo početi zvati Sveti Mihajlo. Mihajlo je također volonter, uvijek u autu ima spremnu hranu za pse koji se nađu na ulici.
Na putu prema Irpinju spajamo se s vojnicima, Andrijem i Fjodorom. Na izlasku iz Kijeva stajemo i Fjodor me vodi da mi pokaže raketiranu i uništenu tvornicu, benzinsku pumpu i supermarket. Fjodor ne zna engleski pa mi rukom pokazuje gdje da idem ako hoću fotografirati i zorno pazi da ne odem metar previše. Kada me odveo da fotkam uništeno skladište morali smo pitati za dozvolu koju smo ekspresno dobili jer ljudi neobjašnjivo blagonaklono reagiraju kada čuju da sam novinarka iz „Horvatije“, kako oni kažu.
Jedna žena donekle priča engleski pa mi se zahvaljuje, nudi kavu i kroz suze govori – „Split“. Povezuje me s „najlipšim gradom na svitu“ što je izgleda dovoljno da je emocije svladaju.
Odlazimo, pozdravljamo se i ja se nekako borim da mi se kava ne prolije u hodu dok puše snažan vjetar. Pokušavam zapaliti cigaretu, ali to s mojim upaljačem nije moguće pa mi Fjodor poklanja svoj. Daje mi „mot“ da idem s njima u auto pa sjedam na suvozačevo sjedalo i krećemo. Mi smo prvi, iza nas su drugi automobil i kombi.
Andrij koji me vozi evidentno ima neki čin jer samo zbog njega možemo proći „check pointove“, odnosno kontrolne točke do Irpinja na kojima su vojnici.
Nekoliko puta nas nisu htjeli pustiti jer se u Irpinj nije smjelo ovih nekoliko dana, izrečena je zabrana ulaska u ovaj grad nadomak Kijeva, ali je Andrij svaki put rekao da vozi novinare iz Hrvatske i pokazao vojnu iskaznicu. Nakon toga smo uvijek čuli – vozi! „Big boss“, kaže za sebe ironično pa se smijemo.
Imamo dozvolu fotografirati sve osim vojnika i kontrolnih točaka, iz sigurnosnih razloga, izrazito brinu da se držimo ceste i da ne daj Bože poginemo.
Ulazimo u Irpinj i imamo što vidjeti. Irpinj je grad duhova i smrskanog stakla koje je posvuda. Ne pomaže ni tmurno vrijeme pa sve skupa izgleda dodatno jezivo.
Većina prozora na zgradama i kućama je razbijena, što od eksplozija, što od pucnjave. Vidi se da im je važno da nam pokažu svaku rupu, svaku razrušenu kuću i da prenesemo svijetu, jer, uvjerit ću se, svaki novinar koji dolazi im je bitan.
Fjodor me vodi i pokazuje destrukciju. U jednom trenu me odvodi do jedne uništene kuće. U dvorištu sam vidjela oboren dječji tobogan koji mi se čini kao neki sinonim za uništeno djetinjstvo.
Pokazuje mi tenisku lopticu na podu koja se otkotrljala. Osjećam da je taj trenutak potpuno sulud jer je upravo fotkam pored izrešetanog auta.
Pročitajte i: LUPIGINA NOVINARKA NA PUTU ZA KIJEV: Teško je misliti da je ovo nečiji tuđi rat
U gradu nismo sreli niti jednog čovjeka. Dok dalje fotografiram uništene kuće i prostore, ne mogu, a da se ne zapitam može li ovako izgledati oslobođenje?
Andrij također, ne zna engleski. Nabada nešto sitno. Dok se vozimo ne razumije moje pitanje na engleskom koliko ima godina pa naivno pitam na hrvatskom, a on umire od smijeha. Ima i zašto. Ukrajincima godina znači sat. Vadim putovnicu i pokazujem datum rođenja pa napokon shvaća što želim saznati. Andrij ima 33 godine. U tom trenu shvaćam da smo gotovo ista generacija.
Nakon što su nam pokazali sve Andrij me evidentno želi oraspoložiti i pušta u tom trenu najskuplju – „Gangsta Paradise“ od Coolia pa pjeva. Fjodor se smije sa stražnjeg sjedala dok u ruci drži automatsku pušku.
Stvar s ratom je da uvijek postoje dvije istovjetne stvarnosti – ona s kojom se ne želiš suočiti i ona druga u kojoj nalaziš sve načine da ne poludiš. Negdje po putu stajemo i Andrij mi daje u ruku komadić uništenog ruskog borbenog vozila, BMD-a. Želi da ga ponesem sa sobom pa ga spremam u torbu, što drugo da radim?
Sutradan se s Mihajlom i Denisom s povratka iz Borođanke vraćam u Irpinj. I dalje mi nije jasno kako su nas opet pustili. Mihajlo ide provjeriti stan svoje sestre koja je živjela u Irpinju i fotografirati ga.
Tu po prvi put srećemo nekoga. Ninu. Pobjegla je iz Irpinja 12. ožujka, a sada ovdje čisti svoj stan. Njezin stan ima prozore s obje strane zgrade, a prozori su uništeni samo s jedne pa je stavila plastičnu foliju tamo gdje je razbijeno. I tako živi. U njezinom dijelu zgrade trenutno je još samo dvoje ljudi.
„Pogledaj koliko je ovo ogromno, možeš prebrojati koliko inače ljudi živi u ovom dijelu zgrade, sigurno više od 60“, govori mi Denis.
„Osjećam veliku bol, što drugo mogu“, kaže Nina i vodi nas do improvizranog groba u dvorištu do njezine zgrade.
„Ovo morate vidjeti“, govori dok koračamo prema mjestu gdje je njena susjeda pokopala svog muža.
Grob je improvizirano prekriven granjem. Čovjek koji je ubijen bio je star 62 godine. Baš kao i moja mama, pomislim.
Rastajem se s Ninom i ona počinje plakati, a govori da baš to ne želi. Bude mi neugodno što osjeća sram zbog suza i automatski je zagrlim. Mihajlo nas fotka dok se grlimo i prestaje fotkati kada vidi suze.
„Jesi okej?˝, pita me kad ulazimo u auto.
„Bit ću“, odgovaram dok napuštamo grad u koji se nitko normalan ne bi vratio.
Na izlasku iz Irpinja Mihajlo me vodi da vidim groblje automobila. Na jedno parkiralište su odnijeli sve izrešetane automobile iz Irpinja.
Denis u jednom trenu viče: „Bojana, dođi vidjeti ovo“. Pokazuje mi na prtljažnik nekog uništenog automobila jastučić u obliku srca. Na njemu piše – volim Ukrajinu.
STUPS: Bestijarijum