Knjige postaju ljudi

Što povezuje Zinedina Zidana i Andreja Nikolaidisa? Naizgled ništa. Vjerujte mi, postoji spona – u pitanju je Berlin. Baš one mundijalske 2006. kad je Zidan opravdano nokautirao Materazzia, kao umjetnički performans u čast Svjetskog prvijenstva, stajala je na berlinskom Bebelplatzu interesantna instalacija: giganstski formati knjiga s naslovima najvećih njemačkih pisaca i mislilaca, poređanih bez hronologije.

Ipak simbolika je bila očigledna, na dnu, kao temelj je Goethe, na vrhu Arendtova i Grass. Taj vrh je naročito korespondirao s mračnom prošlošću Bebelplatza: Jevrjeka i negdašnji, nevoljno uvojačeni pripadnik SS-a, jedno uz drugo, kao dvije izuzetne njemačke priče o prošlosti, žrtvi, suočavanju i transformaciji. Bebelplatz je istorijski gledano rana njemačke kulture – tamo je 10. maja 1933. godine izvršeno najpoznatije paljenje knjiga nepoželjnih mislilaca. Otac te ideje bio je Goebels, čovjek koji je gradio novi njemački duh, „čistio od zadaha jevrejskih i izopačenih mislilaca“.

Goebels je to radio u ime „slobode riječi“, njemačke, rasno podobne, superiorne, nadčovječne riječi jer je logika počivala na premisi da se njemačko oslobođenje duha ostvaruje amputacijom štetnog. I to je naravno rađeno s pozicije moći. S čišćenja polica prešlo se na čišćenje ulica, zgrada i kuća, svih stambenih prostora u kojima je živio „degenerisani šljam“. Od plamena na Bebelplatzu do potpale visokih peći Birkenaua prošlo je manje od osam godina. Plamen i vatra, tačnije „žrtva paljenica“ u osnovi su izvedenice za pojam Holokaust, koji u grčkom obliku označava da je nešto potpuno spaljeno. Tu stajem, vraćam se na Nikolaidisa i skidam rukavice.

Lutke će postati ljudi?

Neko dripče gebelsovskoga duha, vjerovatno blisko lokalnim vlastima u Herceg Novom, ako ne i samim Demokratama i njihovoj ministarki kulture, osmislio je odvratnu ideju da za karneval spali lutku s likom Andreja Nikolaidisa. Gadno, neoriginalno i četnički. Tu se nema što reći sem – katastrofa! Ne znam što još da kažem a da ostanem u granicama ukusa, možda da koristim način velikana crnogorskih litija i vjesnika slobode, našeg prepodobnog Đeda Amfilohija Radovića pa da kunem – da bog da onoga ko je to osmislio dočekalo isto. To je nekako i u duhu Staroga zavjeta jer tamo se rijetko prašta.

Prilikom „izricanja presude“ Nikolaidisu, karnevalski Sud je između ostaloga rekao:

„Ovaj dželatov šegrt, produkljanski Grk, predstavnik savremene crnogorske fekalne književnosti, udesetostručio je dozu smrada da bi skrenuo pažnju na sebe…“

E sad mi pronađite razliku između nacističke bagre koja je palila knjige na Bebelplatzu i karnevalske bagre obučene kao KKK koja je sinoć organizovala paljenje lutke s likom Nikolaidisa! Pronađite razliku između Hitlerovog ministra propagande i kulture i Spajićeve ministarke kulture i medija koja je inkviziciju u Herceg Novome pravdala slobodom riječi! Nema je! To je isti lanac krvožedni, istih ideoloških alki što s pozicija moći spaljuju slobodu. I neka spaljuju, time liječe svoje bolesne frustracije i ispunjavaju vrijeme svog bijednog, malograđanskog života nadojenog četničkim fantazijama. Biće manje agresivniji na ulici. A ako nam priđu, neka sigurni budu da ćemo kao Zidan.

(Antena M)