Mora i može – iako taj zadatak izgleda kao nemoguća misija – ako samo poređamo činjence sa kojima se EU blok (uz Veliku Britaniju, Kanadu i još par demokratskih saveznika) suočava kao sa naletima talasa, koji će svakog trenutka donijeti cunami.

Riječima bivšeg ministra vanjskih poslova Litvanije, Gabrieliusa Landsbergisa, sada gostujućeg predavača na Stanford Univezitetu, za POLITICO:

„Mi smo sad pod napadom sa tri strane: iz SAD-a, Rusije i Kine“.

Napad SAD-a u ovom trenutku, opasniji je od ruskog – jer ga Trampova (Donald Trump) administracija i odrađuje na benefit Rusije, a ne Sjedinjenih Država. Istina, on se nada i da će mu pomoći da spriječi novembaraski izborni debakl, koji bi mu mogao donijeti puno problema i brojnih istraga.

Administracija američkog predsjednika Trampa, intenzivno je još od preuzimanja drugog mandata radila na podrivanju saveznika – EU, NATO-a, Ukrajine, Kanade… a na otvorenu radost Rusije i tradicionalnu uzdržanost Kine, koja ima svoje interese. Predsjednica Evropske komisije, Ursula Fon der Lajen (Von der Leyen) u nedjelju je saopštila da je trgovinski deficit bloka sa Kinom u 2025. iznosio jednu milijardu dnevno. 

Tramp, koji više ne krije čiju stranu drži u agresorskom ratu Rusije na Ukrajinu, nakon popuštanja sankcija Rusiji, da bi od njih dobio zanemarljive količine gasa u odnosu na potrebe tržišta, a koje mu, po opštoj procjeni, ne mogu pomoći u predizbornoj kampanji za Kongres, ponovo se ostrvio na ukrajinskog predsjednika Vlodimira Zelenskog. Praktično ga optužujući da je kriv za rat  – invaziju Rusije na Ukrajinu, otvoreno traži svrgavanje Zelenskog sa vlasti „jer sa njim ne može da radi“ (čitaj natjera ga da izda svoju zemlju).

Kada su se, ne više ni šokirani, Ukrajinci i Evropljani pobunili, iz Amerike je naloženo ometanje Starlink i Starshild sistema, u vlasništvu SpaceX kompanije najbogatijeg čovjeka na svijetu Ilona Maska (Elon Musk), ali pod komandom američke vojske. Direktne posljedice usporavanja Starlinka su kasne informacije o napadima, a shodno tome povećan broj civilnih žrtava, uključujući i djece u Ukrajini, budući da Rusija redovno gađa civilne objekte. Mask je tvrdio da je to urađeno po direktivi Trampa, što je on negirao, da bi The Wall Street Journal (WSJ) u srijedu objavio da je usporavanje naložio vlasnik Starlinka – Mask. Vojni stručnjaci međutim kažu da je naredba ipak morala doći od čovjeka na čelu američke vojske – dakle Trampa. 

I nije se zadržao na tome. Osim pokušaja spina da odgovornost za rast cijena goriva i inflacije zbog napada na Iran, prebaci na Ukrajinu i Zelenskog, najavio je i mirovni samit o Ukrajini – ali u trouglu agresor Vladimir Putin, kineski predsjednik Si Đi Ping i on – bez učešća napadnute strane i saveznika iz EU. Evropljani su ponovo uskočili i pokušali u Oslu da posreduju sa Trampovim glavnim pregovaračima, drugom sa golfa i biznisa Stivom Vitkofom (Steve Witkoff), koji je Putina juče nazvao „humanitarcem“ i zetom Džaredom Kušnerom (Jared Kushner).

Postiđeni ali nemoćni, američki kongresmeni, uključujući i Trampove republikance pozvali su na video-poziv predsjednika Zelenskog, još u ponedjeljak, da mu iskažu verbalnu podršku, samo da bi od njega saznali i da američka administracija namjerno odugovlači sa isporukama raketa presretača koje su im Evropljani već platili. 

Nakon što je Trampova administracija obustavila isporuku vojne pomoći Ukrajini, koju je odobrila prethodna administracija, bivšeg predsjednika Džoa Bajdena (Joe Biden), Evropljani, koji i sami za oružje dominatno zavise od SAD-a, počeli su da plaćaju američke isporuke oružja Ukrajini.

Tramp osim Nobela, želi moć Putina i ugled Zelenskog

Logično je međutim i pitanje da li će pare više uopšte pomagati. 

Iz dva razloga: Prvi je taj što samoj američkoj vojsci fali oružja nakon katastrofalnih posljedica američkog napada na Iran, koji je Bliski istok i zemlje Perisijskog zaliva uveo u potpuni haos i nestabilnost, a globalnu ekonomiju u novu opasnu krizu. A drugi – Trampova patološka mržnja i sasvim sigurno zavist prema Zelenskom, koji u svijetu uživa ugled i poštovanje koji bi on očajnički želio da ima, ali mu ne polazi za rukom – dok se istovremeno neskriveno divi Putinu, odnosno nesputanoj moći neprikosnovenog vladara koju ruski predsjednik uživa – a koju bi i Tramp želio sa sebe, ali ga još uvijek u tome pokušavaju ograničiti sudovi, Kongres, demokrate, mediji… uobičajeni neprijatelji autoritarnih režima. 

Suočen sa očiglednim nezadovoljstvom građana SAD-a, uključujući i sopstvene MAGA-e, njegovim politikama, i perspektivom gubljenja oba doma Kongresa 3. novembra, Tramp se u kampanji, umjesto domaćih ili problema koje je sam izazvao na Bliskom istoku, vratio otvorenom podrivanju Ukrajine i saveznika, ovih dana posebno Francuske zbog nasilnih protesta. Domaći je teren prepustio Masku, koji je osim 290 miliona dolara za republikanske kandidate, u ponedjeljak, kao podsticaj najavio i da će svakom djetetu u SAD-u (njih nešto preko 70 miliona, procijenili su mediji) dati po jednu akciju SpaceX-a (evo još jedne ideje za CG premijera).

Za to vrijeme su Tramp i potpredsjednik Džej Di Vens (JDVance), horski proteklog vikenda za proteste širom Evrope, ali prije svega Francuske, optužili „uvezene“ migrante i muslimane. To ne samo da je laž, i da to nijesu učinile vlasti ni Francuske (sa poznatom tradicijom građanskih protesta), niti bilo koje druge evropske zemlje u kojoj se ovih dana iskazuje nezadovoljstvo građana, Italije, Belgije, Španije, Grčke, Abanije… nego se, makar do ovog momenta, nijesu usudili da kažu ni desničarske evropske vedete poput Marine le Pen, ili Najdžela Faraža (Nigel Farge) i drugih, koji se istina opravdano nadaju da će politički profitirati i od protesta i od nagomilanog nezadovoljstva. 

Desničarski evropski lideri i partije, već duže se, posebno nakon napada na Iran i poraza Viktora Orbana na izborima u Mađarskoj, u čijoj su kampanji Tramp i Vans direktno učestvovali, prećutno distanciraju od Trampa i MAGA-e, iako su im presudno pomogli da sa margina praktično pređu u politički mainstream. Istina, Nacionalni front, AfD (Alternativa za Njemačku), kao i drugi evropski desničari i dalje dijele istu platformu sa Trampom – antimigrantska politika, islamofobija, hrišćanski fanatizam i ljubav prema Putinu, ali se ispostavilo da im njegova neotesanost i laži koje i MAGA sve teže guta, mogu nanijeti više štete nego koristi. 

Tramp produbio EU krizu i eksploatiše je – ali problemi su realni 

Evropljani, kao i građani SAD-a, znaju da je novi talas poskupljenja, inflacije i nesigurnosti odgovornost američkog predsjednika. Prema podacima Evropske komisije (EK), cijene goriva i gasa porasle su 140 posto, a cijene dizela udvostručene su. 

To međutim ne abolira vlasti njihovih država od loših politika – naročito ekonomskih, koje implementiraju već nekoliko decenija, a u kojima rastu troškovi za odbranu a smanjuju se ulaganja u obrazovanje, stanovanje, liječenje i druge dobrobiti socijalnog modela – poznatog kao država blagostanja, uspostavljenog nakon Drugog svjetskog rata, koji je ujedno i bio temelj uspjeha i prosperiteta Evropske zajednice – danas  EU.

Neoliberalni koncept je urušen i postaje prijetnja, a vladajuće elite i birokratija Brisela ne nude izlaz iz obruča koji se sve više steže oko zapadnih demokratija. 

Neoliberalni model uspostavljen krajem prošlog vijeka, eskalirao je u XXI, sa socijalizmom za bogate – a najbrutalnijim oblikom kapitalizma za građane i radničku klasu. Recimo – Ilon Mask u ovom trenutku raspolaže bogatstvom koje je jednako ukupnoj imovini 53 posto ostatka običnih građana SAD-a, objavio je američki senator Berni Sanders. Glavni dio tog bogatstva, ovaj migrant iz Južnoafričke Republike, stekao je zahvaljujući subvencijama i ugovorima od američkih vlada – od one Baraka Obame (Barack) pa svake sljedeće. Da bi mu Tramp u ovoj posljednjoj, poneko će se sjetiti, dodijelio paradržavnu poziciju i paradržavnu agenciju DOGE – sa kojom je za par mjeseci, ovaj ljubitelj Hitlerovog pozdrava, razvalio sve federalne kontrolne agencije i tijela, kao i USAID. Uništavanje USAID-a, najpoznatije poluge meke moći Amerike, uz ostalo, za direktnu posljedicu je imalo smrt velikog broja djece širom afričkog kontinenta. 

Dakle neoliberalni koncept već je prouzrokovao niz globalnih kriza, migracija, rast ekstremne desnice, jačanje autoritarnih tendencija na štetu demokratija širom svijeta, sve veće posljedice klimatskih promjena, nove sukobe… Centrističke elite koje i dalje predvode liberalne demokratije – iako i same uzdrmane do temelja – ne odustaju od njega.  

Za sve koji, uz očigledne mane, ipak vjeruju u koncept liberalnih demokratija – kao jedini koji garantuje „liberté, égalité, fraternité“, vjerovatno je najstrašnije, to što je baš na tim ovoštalim „out of touch“ elitama, da po svaku cijenu brane sistem humanih vrijednosti civilizacije, koji je na udaru sa svih strana. 

Da saberemo – građani, posebno mladi koji protestuju u Francuskoj, Italiji, Španiji, Belgiji, Grčkoj, Albaniji nezadovoljni su obrazovanjem, stanovanjem, perspektivom zapošljavanja i pristojnih uslova za život, uplašeni drastičnim promjenama koje donosi dramatičan razvoj AI (vještačke inteligencije) pod isključivom kontrolom nekolicine tehno-oligarha, jednako opasnih ideja i namjera. 

I pored nasilja kojem smo svjedočili, i odgovora organa reda, te u slučaju Italije i izvođenja trupa na ulice, nezadovoljni građani evropskih centara poručuju da se nemaju namjeru zaustaviti. Za novembar se najavljuju generalni štrajkovi u Francuskoj, Španiji, Italiji. Događaji koji se baš kao i proteklog vikenda u Francuskoj i Italiji, daju lako eksploatisati za maligne potrebe, sa umnogostručenim efektima zahvaljući brzini društvenih mreža. Monitori platformi već su ponudili dokaze, kako su francuske proteste eksploatisale i multiplikovale u stotinama hiljada postova ruske fabrike botova. 

A osim Trampa i protesta, ruskom malignom uticaju ovih dana toliko toga ide na ruku i otvara prostor za djelovanje. 

Druga privreda EU u riziku održivosti – Le Pen ne nudi ekonomsko rješnje ali raste

Odlazeća francuska vlast, oličena prije svega u liku predsjednika Emanuela Makrona (Emmanuel Macron) treba da nađe odgovor na legitimne zahtjeve za podizanjem kvaliteta obrazovanja, u momentu kada se vode polemike da li je sve veći dug, druge po snazi ekonomije EU, više održiv ili postaje prijetnja – jer je porastao na 119 posto BDP-a, dok je kamata na zaduživanje podignuta na 5 odsto. Reforme koje Makron u dva mandata nije uspio pomjeriti s mrtve tačke, trebalo bi sprovesti a one bi između ostalog podrazumijevale, da se 25 posto budžeta koji ova zemlje izdvaja za penzije, smanji za 5 posto. No penziona reforma bila je motiv i protesta „žutih prsluka“ (gilets jaunes) iz 2018, i toliko je osjetljiva da primjera radi Le Pen, koja je tada podržala proteste, obećava sada, ne da će podići granicu za odlazak u penzuju, nego je čak i spustiti sa 64 na 62 godine starosti. Le Pen, koja nije podržala aktuelne proteste, umjesto racionalnih ekonomskih obrazloženja – kako to izvesti a da bude budžetski održivo, u novonastalim okolnostima, u kojima je nasilje umjesto legitmnih zahtjeva demonstranta postalo fokus, slavodobitno nudi „uspostavljanje zakona i reda“, uz zabranu burke i obustavu pomoći Ukrajini. 

Ankete uoči protesta davale su joj 32 posto podrške, dvostruko više od kandidata centra – desnog Eduarda Filipa (Edouard Philippe) i lijevog Rafaela Gluksmana (Raphael Gluckmann) sa po 16 odsto i radikalnog ljevičara Žan-Luk Melanšona (Jean-Luc Melenchon) sa 15 posto. Očekivanja su i da će dodatno profitirati od nezadovoljstva koje je eskaliralo na ulicama Francuske, a možda i od nove istrage koju je ovoga puta, kancelarija Evropskog tužilaštva pokrenula protiv nje, i drugih desničara iz bivše grupe Identitet i Demokratija u Evropskom parlamentu (EP) koja je 2024. preimenovana u Patriote za Evropu. Terete se za zloupotrebu evropskih fondova, i to nema nikakve veze sa procesom za koji je Le Pen, koja je dobijala ruske donacije ranije, osuđena u Francuskoj. 

Nezadovoljstvo iz Francuske zbog obrazovnog sistema, širi se i zbog opšteg pada standarda i rasta troškova života i stanovanja, koji će samo ići gore zbog sezone grijanja koja tek počinje, ali i straha od nedostatka energenata, zbog Trampovog rata sa Iranom, kojem se kraj ne nazire. 

I problemi se tu ne završavaju. Novi budžet EU ne računa na krize

EU budžet, „najteži“ ikad – 2 hiljade milijardi eura (60 posto kolektivnog BDP bloka), predmet je spora EU lidera – jer njemački kancelar Fridrih Merc (Friedrich Merz) traži značajnija rezanja i uštede, i nije jedini. Sa druge strane, taj iznos iako najveći ikad pema riječima predsjednice EK, ne ostavlja prostora za efikasne odgovore u slučaju kriznih situacija, kao ranije, iako su krize sada izvjesnije nego ikad. Osim toga, ako se najkasnije do januara ne usvoji – gotovo ga je nemoguće odobriti zbog serije izbornih procesa unutar EU, koje će započeti 29. novembra u Španiji i nastaviti se tokom sljedeće godine širom bloka – gdje slijedi sedam ili osam izbornih utrka, te odlazeće vlade neće imati legitimitet za tako važnu odluku. 

„Sljedeće godine, biće još gore“, rekao je POLITICO-u, jedan neimenovani EU diplomata.

Na mnogim od evropskih izbora, iduće godine, kako sada stvari stoje, desničarske snage imaju značajnu prednost i šansu da se domognu vlasti. Prije svega Marine Le Pen, favorit da njenu četvrtu po redu predsjedničku utrku završi u Jelisejskoj palati. U Španiji, koja je već nekoliko godina najuspješnija i najbrže rastuća EU ekonomija, njen premijer Pedro Sančez (Sanchez) će, ako je suditi po anketama, bez obzira na taj uspjeh, biti kažnjen već krajem novembra, zbog rasta stanarina, a moguće i migrantske krize u Ceuti krajem jula, za koju postoje osnovane indicije i digitalni tragovi, da je namjerno izazvana na relaciji Maroko – Izrael -Tramp. U svakom slučaju favoriti za pobjedu su desne snage. 

Potom, pitanje je da li će u Njemačkoj, kancelar Merc uspjeti da dogura do redovnih izbora 2029, imajući u vidu izrazito loš rejting kod kuće, za razliku od ekstremnih desničara iz AfD-a (Altenativa za Njemačku), koji su najjača pojedinačna snaga u zemlji. Vidjećemo da li će i koliko posljednji skandal sa hakiranjem i objavom e-mail prepiski liderstva koje sadrže veoma problematične sadržaje, koji praktično potvrđuju zašto su ih obavještajne službe ove zemlje okvalifikovale kao ekstremističku prijetnju.

Zajednička karakteristika Le Pen i AfD-a, osim targetiranja migranata, su veze sa Putinom i Rusijom, uključujući i finansijske, zatim želja da se blokira podrška Ukrajini. Predsjednica Alis Vajdel (Alice Weidel) je u Bundestagu prije par dana ustvrdila da 90 odsto građana želi obustavljanje pomoći za Ukrajinu, i energetsku saradnju sa Rusijom. I pojedini ekstremni ljevičari su na istim ovim pozicijama. 

Ovakva rješenja uskoro bi mogla biti prihvatljiva i onim Evropljanima koji ne dijele ekstremističke stavove Le Pen, AfD-a i drugih, ukoliko lideri vodećih članica EU, i EK, kao zajedničkog izvršnog tijela, brzo ne ponude ozbiljan i efikasan plan za rješavanje pada standarda građana u bloku, koji je mlade generacije doveo u stanje potpune neizvjesnosti od budućnosti – u ekonomskom i bezbjednosnom smislu. 

Kada rastu izdvajanja za odbranu, na štetu već načetih obrazovnih, zdravstvenih i socijalnih sistema, a super AI prijeti da eliminiše tržište rada, ukoliko prethodno ne eliminiše čovječanstvo uopšte, podgrijavanje strahova i upiranje prstiju u „krivce“ koji to nijesu, lako se prima. Naročito uz podršku ljudi koji, zahvaljući u par ruku skoncentrisanim savremenim tehnologijama, kontrolišu globalne narative. Poput osnivača Palantira Pitera Tila (Peter Thiel) ili njegovog druga sa kojim je nekad tvorio „PayPal mafiju“, Ilona Maska, koji i ne kriju da ne vole demokratiju, a u slučaju ovog prvog – ni ljudsku vrstu pretjerano. 

Savršena oluja se približava

Ekonomski problemi unutar EU samo su djelimično uslovljeni i eskalirali napadom SAD-a na Iran, blokadom ključnih tranzicionih ruta i rastom cijena nafte i energenata. Kraj sukoba koji je donio katastrofalan haos na Bliskom istoku, niko u ovom trenutku ne može da predvidi. Naprotiv – postoje različite kalkulacije o tome da li će Tramp uoči novembarskih izbora za Kongres, kao „bust“ ili nakon njih da pokaže da je i dalje „the commander in chief“ ponovo napasti Iran razarajućom „majkom svih bombi“. 

Ukoliko prema očekivanjima republikanci izgube i Predstavnički dom i Senat, a prema nekim optimističnim anketama i dobiju super većinu, sad već vidljvo nervozni Tramp, na unutrašnjem će planu biti prilično ograničen u djelovanju i pod različitim istragama. Na vanjskom, samo djelimično, zbog nadležnosti koje kao predsjednik ima, ali i onih kojih se Kongres još tokom takozvanog „rata protiv terorizma“ (nakon 11. septembra 2001) odrekao u korist predsjednika SAD-a. Zato mnogi upozoravaju da bi se mogao fokusirati na „pokazivanje mišića“ vani – što znači nastavak podrivanja Ukrajine, NATO-a, EU i drugih saveznika a sve na benefit Rusije.

I pritom je ovo optimističniji scenario – pod uslovom da ne pokuša da ospori rezultate izbora, koristeći potpunu kontrolu koju je ovoga puta, zahvaljući administraciji isključivo od lojalista, uspostavio nad organima reda i sile. 

U ovakvim okonostima izvjesno je da će EU i lideri njenih najvažnijih članica, uz podršku Velike Britanije, Kanade i par drugih, morati da nastave da podržavaju odbranu Ukrajine – i čak pojačaju napore, imajući u vidu da je Tramp oživio Putina i Rusiju u petoj godini rata.

Bez efikasnog odgovora na sve navedeno, protesti kojima smo svjedočili – neće se zaustaviti, naprotiv. A vidjeli smo najbolje na primjeru Francuske za vikend, kako se mogu eksploatisati i zloupotrijebiti, za ono što zovemo FIMI (Foreign Information Manipulation and Interference).

Pitanje da li je moguće i kako pod ovakvom opsadom sačuvati vrijednosti liberalne demokratije – i države socijalne pravde – od presudnog je civilizacijskog značaja ne samo za EU. 

Amerika i Bernijev domino efekat

Gostujući nedavno na MS NOW (nekadašnji MSNBC), u posebnoj emisiji koja se bavila domino efektom njegove politike na Demokratsku stranku i njene danas najpopularnije kandidate, nezavisni senator Berni Sanders je u dva navrata izrekao jednu znakovitu rečenicu.

Referirajujući se na izbore za Kongres na polovini mandata, koji će se održati 3. novembra, i na kojima, ukoliko je vjerovati istraživanjima, ali i entuzijazmu glasača u predizbornoj kampanji, demokrate imaju šansu da preuzmu kontrolu ne samo nad Predstavničkim domomom, već i Senatom američkog Kongresa, 85-godišnji Sanders, dominatno idol mladih, precizirao je:

„Da – sada je ključno da demokrate pobijede i preuzmu kontrolu nad Kogresom, da bi zaustavili najopasnijeg predsjednika kojeg su SAD-e imale u istoriji (Donald Tramp), ali to nije dovoljno. To je samo prvi korak…“

U emisiji od sat i po, u kojem su, osim njega govorili i njegova dva ubjedljivo najpopularnija politička „djeteta“ demokratska zastupnica i favorit za predsjedničku kandidaturu 2028, Aleksandrija Okasio Kortez (Alesandria Ocasio Cortez), popularna AOC i gradonačelnik Njujorka Zoran Mamdani (Zohran), prikazuje se i snimak prvog susreta Mamdanija i Bernija – prije nego što je ovaj 35-godišnjak, čijem šarmu ne može da odoli čak ni Tramp uz sva neslaganja, postao gradonačelnik Velike jabuke. Prvi savjet koji je Mamdani dobio od senatora Sandersa je bio:

„Sada je najvažnije da pobijediš – ali samo to neće biti dovoljno. Nakon toga moraju uslijediti promjene koje će imati uticaja na život građana“.

Gradonačelnik ga je poslušao. Od momenata preuzimanja dužnosti u januaru do sada, Mamdani radi na isporučivanju obećanja koja je građanima Njujorka dao u predizbornoj kampanji – obećanja koja direktno utiču na poboljšanje bilo standarda bilo uslova života građana. Prema ocjenama čak i mnogih koji su bili skeptični prema njemu „još nije pogrešan korak napravio“. 

I pored Trampovih razornih politika ili baš zbog njih, uprkos neviđenom i neočekivanom posrnuću najveće super sile u istoriji čovječanstva, Berni efekat u SAD-u, počinje da daje rezulate. U cijeloj jednoj generaciji mladih progresivnh političara, koji su, iako nevoljno, najterali demokratski establišment da ih prigrli – jer ih, za razliku od njih, građani podržavaju i vjeruju im – uključujući i na mjestima na kojima je to do skoro bilo nezamislivo, poput nekadašnjih crvenih republikanskih utvrda (saveznih država). Ti ljudi koji sebe indentifikuju kao demokratski socijalisti – kucaju na vrata i demokrata i MAGA-e, slušaju konkretne probleme i nude rješenja. 

U Evropi se takvi lideri ili snage ne naziru nigdje… a aktuelni establišment EU, koji se povremeno samo zavarava moralnim izdizanjem u odnosu na Trampa, što je veoma niska ljestvica, a češće ga ne smije prozvati po imenu zbog raznih nepočinstava, širom otvorenih očiju mogao bi nas sve predati Putinu u ruke. 

Možda ne možemo dobiti novog Čerčila (Winston Churchill) – ali nam ne treba ni pastir ni čobanica – već novi istinski lider/i – dorastao/li i klasičnim i modernim izazovima. Lijepo je što je žena na čelu EK – ali nedovoljno – naročito ako tek 12 posto građana EU zna ko je i šta joj je zadatak!

(Antena M)