Dobar je demokratski dijalog. Nema tu šta: svaka bi ga majka poželjela.

Ali ima i svoje mane. Recimo… Odveć često taj dijalog liči na ono: jedni misle da je Zemlja okrugla, drugi misle da je ravna ploča – da čujemo obje strane. U konačnici: da glasamo, pa da vidimo. I nemojte slučajno da je neko nekome rekao da je idiot: mi smo inkluzivno društvo, u kojem je svako mišljenje jednako vrijedno, ako je saopšteno u duhu Habermasove javne sfere.

Još gore biva kad se uključi medijacija, čiji je posao da ponudi kompromis. Recimo: donja polovina naše planete je okrugla, gornja je ravna. To je prava mjera kompromisa, njegova tajna: u dogovor moraju biti uključeni stavovi obje strane.

Tu se, očito, javlja problem istine. Pa ako hoćete, i zdravog razuma. No glede istine smo već postigli kompromis; za istinu smo se već odavno dogovorili, nismo li? Ona, je li tako bilo: ne postoji kao jedna i cijela; postoji tek metež partikularnih „istina“, množina; oko toga kako ćemo poredati te istine i u kakav ih međuodnos dovesti, odlučujemo u atmosferi tolerancije i dijaloga, kroz javnu raspravu i društveni konsenzus. Objektivna istina ne smije biti iznad partikularnih interesa – u tome je tajna sretnog i pomirenog društva. Dosta je istina svađala narod.

Što se zdravog razuma tiče: taj termin je očito zastario i uvredljiv za one koji nekonvencionalno promišljaju svijet.

Da parafraziram (znam, groznu, politički nekorektnu) repliku iz Pekićevog scenarija za „Vreme čuda“: „Ti, slijepi, kreči. A ti, nijemi – govori mu gdje i kako da kreči. To se kod nas zove inkluzivna ekspertska vlada“.

Sjećate li se kad smo im govorili: vjerovati da će vlada sastavljena od crkve i u crkvi, vlada poštovalaca Ratka Mladića i Ahmedinedžada, vlada koju vodi antivakser što vjerom pomjera planine (realno: da zemlja nije ravna, kako bi vjerom mogao pomjeriti Lovćen? Vjera je vjera, al uzbrdo je uzbrdo), vlada jednog naroda i jedne vjere, vlada koja zapad i liberalne vrijednosti mrzi čak i više nego što voli Rusiju i Putinovu autokratiju…

Sjećate li se kad smo im govorili: vjerovati da će takva vlada harmonizovati crnogorsko društvo i ubrzati njegovu vesternizaciju, isto je što i vjerovati da je Zemlja ravna ploča.

I šta su nam na to rekli?

Da smo korumpirani, da čuvamo privilegije, da smo nacionalisti, da zastrašujemo narod…

Zajedno smo gledali kako je porinut brod. Oni sa očima punim nade da slomljena jedra i rupe na trupu nisu smetnja uspješnoj plovidbi. Mi sa očajem, jer smo znali da je potop neminovan.

Sada je brod na dnu, u olupini se gnijezde jegulje i murine.

A mi slušamo kako oni koji su razbili bocu šampanjca o zahrđalu krntiju i gurnuli je u more, sada mudruju o ograničenjima vlastita plovila.

Aha, braćo i sestre… Ipak je mudo, a ne bubrezi?

Znate kako, braćo i sestre. Eno vam vaš premijer, cvjeta od sreće dok evropski izvještaj o katastrofi koju je sa svojom bandom priredio ovoj zemlji prima kao najveće priznanje.

Sretan je jer je njegov trud da ovu zemlju uništi prepoznat i priznat. Smije se jer je zadovoljan, iako zna da je mogao još gore.

Uz njegovu brdopomjerajuću vjeru, vašu tobože nevoljnu („ali šta ću, nema alternative“) asistenciju i činjenicu da je Zemlja ravna ploča, ništa nije nemoguće. Ništa, pa ni to da Crnu Goru survate u more.

(CdM)