Velike kompanije se šire jer kapitalizam ne poznaje stasis: ako ne rasteš – padaš.
Države se šire zato što su im potrebne sirovine, tržište, ljudstvo… Ponekad ratuju za proširenje a da to ne čine zarad proširenja, nego zbog rata. Jer rat je dobar za ekonomiju. Jer rat je džinovski generator „smisla“: a sve, pa i države, ponekad treba iluziju smisla. Rat učini da se ljudima pričini kako je posve razložno ubiti dijete, spaliti susjedovu kuću ili poginuti u jurišu na brdo kojem ne znaš ime, u ime slave koje neće biti i nacionalne časti koje nema i nikad je nije bilo.
Ali zašto se nastoje proširiti države koje ne trebaju ni sirovine ni tržište ni ljudstvo, a spram smisla su ravnodušne, ili čak neprijateljski nastrojene? Zašto proširenju teže države čiju ekonomiju rat ne podigne, nego – uništi?
Zašto raspale, korumpirane države nastoje postati veće?
Iz istog razloga, pretpostavljam, iz kojeg kuće u našim krajevima nemaju fasadu a umjesto krova imaju betonsku ploču iz koje vire komadi željeza koji su tu da se, čim se bude moglo, ozida još jedan sprat koji nikada neće biti dovršen. Suvo, toplo, ugodno, uređeno, lijepo, legalizovano: sve je to precijenjeno po mišljenju naših domograditelja i državotvoraca. Važna je samo ekspanzija. To što je u pitanju ekspanzija u propast, nije bitno. Nek se širi, šta god da širi.
Tako, doduše, funkcioniše i rak: širi se, naime.
Po podacima kojima je u članku iz prošle godine baratao DW, Srbiju godišnje napusti 50 000 ljudi. Za 25 godina, koliko je prošlo od završetka bosanske epizode rata za Veliku Srbiju, to je milion i 250 000 ljudi. To je petina populacije Srbije. Za toliko je Srbija manja. Što srpsku elitu ne sprječava da sanja o proširenju teritorija. To je sama definicija briljantne ideje: teritoriji sa koje ljudi bježe pripojiti još teritorije sa koje ljudi bježe.
Jednako je razložan i projekat Prirodne Albanije. U tekstu koji pominjem novinar DW-a je razgovarao sa Oltijem, radnikom hitne pomoći iz Tirane. Njegova plata bila je 285 eura. Onda je Olti otišao u Njemačku, a politička elita koja je omogućila blagostanje iz kojega je pobjegao nastavila raditi na ujedinjenju svih teritorija na kojima Albanci imaju platu manju od 300 eura.
Šta nam je činiti da bismo spriječili Janšin i sve sljedeće non papere koji će građanima umjesto velikih plata nuditi velike države? Mišljenja sam kako je do sada moralo postati jasno da konvencionalne metode borbe neće završiti posao.
A da probamo ovako… Budući da su naše nacionalne elite sve privatizovale, hajde da privatizujemo i njihove fotelje. Ispraznimo tužilaštva i sudove, raspustimo skupštine, rastjerajmo vlade, pošaljimo u pizdu materinu predsjednike naših država. Htjeli ste kapitalizam: sad ćemo vam dati totalni kapitalizam. Dajmo čitave države na tender: dajmo sve to stranim kompanijama. Neka one vode sve državne poslove. Koliko god ih platimo, to je još uvijek manje od onoga što će za jedan mandat pokrasti „predstavnici naroda“. Kako god budu radili, to neće biti pogubnije od onoga što već trideset godina rade naše političke elite.
Ili to ili, još bolje, ovo… Budući da je spektakularno propao naš eksperiment sa demokratskom vladavinom nositelja vrline i izvrsnosti, uglednih predstavnika naroda, iz dobrih kuća i još boljeg obrazovanja, najboljih među nama po mišljenju naroda, možda bi trebalo pokušati sa vladavinom, po mišljenju naroda, najgorih među nama?
Ne bi li ove zemlje bile pristojnije mjesto za život ako bismo omogućili vladavinu ludih, oboljelih od AIDS-a, narkomana, pedera, lezbejki i svih drugih koji izazivaju moralni bijes čestitih građana?
Ne bi li bilo bolje da naši politički predstavnici nadalje ne budu birani iz društvenog krema, nego iz društvenog taloga? Da vođe ne tražimo na elitnim univerzitetima, nego na ispišanim ulicama. Ne u akademijama, nego u romskim i izbjegličkim kampovima.
Da, zalažem se za to da na sjednice Vlade i zasijedanja Parlamenta ne dolaze glave porodice u sivim odijelima, nego manični ulični propovjednici i ovisnici o drogi i alkoholu u dragovima. Da naša vlada ne stoji mirno pod zastavom, nego da tetura i povraća dok svira himna. Nakon onoga što su za sobom ostavili oni koje smo uvažavali, nema nam spasa osim ako ne pođemo za onima koje smo prezirali.
(Autonomija, foto: Tanja Draškić Savić)