Izborni masakri nad Aleksandrom Vučićem i Donaldom Trampom imaju kudikamo više sličnosti nego što se na prvi pogled – lijenom oku i umu – može učiniti.

Ti izbori bili su referendum o vođi – glasalao se, zapravo, o njima dvojici. Obojica su izbornu kampanju pretvorili u vlastiti show. Obojica su zaboravili da je poraz – onda kada se izbori pretvore u referendum o tebi – praktično neizbježan. Ni jedan ni drugi nisu mogli odoljeti, jer su obojica narcisoidni.

Obojica su, nakon izbora, negirali vlastitu odgovornost – a odgovornost je apsolutno njihova. Trump je tokom kampanje tvrdio da je na glasačkim listićima njegovo ime. Nakon poraza, saopštio je da on nije bio na listiću. Vučić je, pak, sam sebe amnestirao riječima: ja ništa nisam potpisivao.

I jednog i drugog porazili su, između ostalog, duhovi njihove prošlosti. Trumpa – Obama, koji je bio zvijezda demokratske kampanje. Vučića – Milo Đukanović, koji je negirao bilo kakvu umiješanost u izbore u Srbiji. Vučić će imati kad da promišlja, pa će biti u prilici da osvijesti da je njegov poraz još jedna posljedica litija i crnogorskog 30. avgusta koje je pomogao šakom i kapom, rukama i nogama. Baš kao što je 21. maj 2006. bio posljedica nesojske okupacije 1918. Ili ovako: neka u savremeni kontekst i na savremene aktere primijeni znamenitu misao koja glasi: dugačka je puška Petrovića.

Referendum o vođi i bijeg od vladarskog ludila

No najvažnije od svega: i srpski i američki izbori za birače su bili prilika za bijeg od onoga što su prepoznali kao vladarsko ludilo. Pogledajte Vučićevu i Trumpovu ekipu: to je Freak Show. U njihovoj izvedbi politika je izgubila svaki pozitivni sadržaj i pretvorila se u neprekidni, hipermegagiga ekscesivni vašar taštine, samovolje i posve transparentne korupcije.

Tajkuni koji vladaju državom koja im ionako pune bisage dodatno puni blagom, a nad kojima stoji jedino narcisoidni vladar i njegova samovolja: isto. Sprdanje sa demokratijom i pravnom državom: isto. Oslanjanje na ološ i najgore u ljudima: isto. Trump ionako funkconiše kao lider ološi ovoga svijeta: svako ko je naumio učiniti nešto odvratno ili zločinačko uzda se u njega. Tako i Vučić tvrdi da samo Trump može pomoći a Dodik pokušava kupiti njegovu milost podmićujući ljude oko njega.

U konačnici, Trump je morao izgubiti jer je egzistencijalna prijetnja demokratiji i američkom imperijalizmu. Vučić je morao izgubiti jer je postao egzistencijalna prijetnja i velikosrpskoj ideologiji i simulaciji demokratije. Oboje je srozao na najniže grane, na Kikija Golubovića, Jovanu Jeremić, Informer, Pink. Uspio je i više od toga: da istovremeno postane prijetnja i ruskim i evropskim i američkim interesima. Savršena oluja koja je oduvala Vučića vrlo je slična onoj koja je donijela kraj vladavine Mila Đukanovića: jednostavno je bilo previše zainteresovanih da bi ishod mogao biti izbjegnut.

No iznad svega, Trump i Vučić su proizvodili toliko ludila, a ono pak toliko neizvjesnosti i straha da su građani morali potražiti spas od toga. U tom smislu, često kritikovana, gotovo depersonalizovana EU birokratija superiorna je i na neki način je blast from the past. Johan Satler, predstavnik EU u Crnoj Gori, sušta je suprotnost Trumpu i Vučiću. Umjesto afektivne i razmetljive moći, on funkcioniše kao diskretna, po mogućnosti neprimijetna no neosporna moć. Svako zna da je on agent istinske moći u Crnoj Gori, no on to uvijek hoće i može demantovati: zato što istinska moć nema potrebu da se razmeće i paradira. Razmetljivost, pa čak i sama vidljivost, istinski je neprijatelj istinske moći.

Tehnosfera umjesto tradicionalne politike

Trump i Vučić, međutim, nisu eskces nego buduće pravilo. Zašto? Iz briljantne Paićeve „Tehnosfere“ znamo da „politika u doba tehnosfere gubi svoje tradicionalno utemeljenje, prestaje biti prostor racionalne demokratske rasprave i pretvara se u kibernetički sistem upravljanja pod uticajem kognitivnog kapitalizma, tehnonauke i afektivnih medijskih podražaja”.

U tom smislu, Trump i Vučić i nisu politika, nego njena lažna afektivna medijska prezentacija – ono što jeste politika ostaje skriveno.

Da pojednostavimo. Tehnosfera znači kraj tradicionalne ideje politike vezane uz nacionalnu državu i suverenitet naroda. Umjesto vladavine zakona i ideoloških debata, nastupa tehnokratska depolitizacija svijeta. Politika se reducira na puko upravljanje procesima, administraciju i kibernetičku kontrolu. Moć se više ne nalazi u parlamentima ili tradicionalnim institucijama (i svakako ne u narodu i njegovoj takozvanoj volji), već u informacijskim mrežama i algoritmima kognitivnog kapitalizma.

I Trump i Vučić su marionete vladavine tehnosfere. I jednoga i drugoga glasači su pogrešno vidjeli kao branu onome što dolazi: a zapravo su i jedan i drugi čeda onoga što je već nastupilo. I jedan i drugi su lažni nacionalisti i lažni konzervativci.

Emocije, spektakl i proizvodnja neprijatelja

I jedan i drugi do ekscesa su doveli političke strategije vladavine u tehnosferi. Kako je to detektovao Paić, pod jedan: tehnološka infrastruktura i umreženo društvo direktno favorizuju afektivnu (emocionalnu) politiku umjesto racionalne argumentacije. Danas jedno, sutra drugo, uvijek povišenim tonom i prijeteće (Vučić često i na rubu suza). Drugo: banalizacija dijaloga. Kompleksna društvena i ekonomska pitanja u tehnosferi se sažimaju u binarne, emocionalno nabijene vizualne podražaje i memeove. I treće: neprijatelj umjesto suparnika. Politički neistomišljenik u digitalnom prostoru prestaje biti legitimni suparnik u demokratskoj raspravi te se u zatvorenim afektivnim zajednicama (echo chambers) tretira kao egzistencijalni neprijatelj.

I za Trumpa i za Vučića važi ono što Paić detektuje kao ekonomiju spektakla i oligarhije. Naime: savremeni politički sistemi unutar tehnosfere funkcionišu kao oligarhijski poreci prožeti medijskim spektaklom i informacijskom ekonomijom. Kapital proždire i sferu kulture i slobodnog vremena, pretvarajući ih u prostor stalne proizvodnje vrijednosti i kontrole.

Dakle, ono što smo za potrebe ovog teksta nazvali Trumpovim i Vučićevim “ludilom” zapravo je bio sistem. I jedan i drugi predstavljaju potpuno kontrolisane ludačke epizode. Pretpostavka je da će epizode biti ponovljene onda kada kibernetički vladar po uputu algoritma, u cilju održanja i jačanja sistema, procijeni da je vrijeme za repeticiju.

I za kraj, malo stare, dobre ljepote:

(CdM, karikatura: STUPS)