Danas je Prvi maj, Dan rada, najcrveniji od svih praznika.

Danas je Prvi maj. Sjećate li se Prvomajskih uranaka? Sjećate li se Prvomajskih sletova? Sjećate li se poleta koji smo osjećali, onda kada smo vjerovali da budućnost donosi bolje dane, onda kada smo vjerovali da je budućnost otvorena, ogromno polje na čijem kraju nas čeka nešto dragocjeno?

Sećate li se Alije Sirotanovića, koji je za osmočasovno radno vrijeme iskopao 152 tone uglja („253-ja kolica“, stajalo je u službenom izvještaju), odbio stan ponuđen kao nagradu i od Tita tražio samo „veću lopatu“?

Pamtimo li njegov ulazak u jamu 1, u kojoj je dokazao da Jugoslavija može bolje čak i od Sovjetskog saveza, a kamoli od Amerikanaca, sa njihovom izvikanom protestantskom radnom etikom?

Bilo je ljeto 1949. Alija Sirotanović je poslao zahtjev da se njegovoj radnoj brigadi – činilo je osam ljudi – omogući rad na tri radilišta, uz komisijsku kontrolu.

“Srušit ću Stahanova”, rekao je 35-godišni Alija, tada u punoj snazi i poletu”, čitam na Al Jazeeri.

Aleksej Grigorjevič Stahanov bio je Staljinov supermen – sovjetski rudar koji je 1935. u jednoj smjeni iskopao 102 tone uglja. Bio je to svjetski rekord u radu. Ako milenijalsi i generacija alfa mogu povjerovati da su se ljudi nekada i u tome takmičili. Šta mislite – koliko bi Alija danas skupio lajkova ako bi postavio tik-tok klip koji prikazuje kako kopa u rudniku punom otrovnih gasova?

Dana 24. jula 1949, u akciji kojom su rukovodili Svetozar Vukmanović Tempo, tadašnji ministar rudarstva i sam Tito, Alija Sirotanović i njegova smjena su u brezanskoj Jami 1 u “Rovu vojvode Putnika” za osam sati iskopali 152 tone uglja. Ionako visoku radnu normu prebacili su za 215 posto. Za 50 tona su prepišali Stahanova i Staljina.

Čovjek je bio jugoslovenski mit, generacije su vaspitavane na njegovom svijetlom primjeru.

Pitam sjećate li se jer… ljudi smo, brzo zaboravljamo… Otud, valjda, ono Lenjinovo „učiti, učiti i samo učiti“. Jer u praksi, stvari stoje ovako: „zaboravljamo, zaboravljamo i samo zaboravljamo“.

Pred kraj Alijinog života (a umro je 1990, prije nego se zemlja u koju je vjerovao i pod kojom je kopao urušila, onako kako se urušavaju rudarski kopovi, zatrpavši pritom ljude i njihove ideale), mnogi od nas greškom su ga prepoznavali na novčanici od 10 dinara. Na kojoj nije bio on, nego Arif Heralić, metalski radnik iz Zenice.

Istini za volju: prvo je bio Arif, tek potom Alija. Barem na novčanici.

Arifov apoen, koji su dizajnirali M. Petrović i B. Kocmut, štampan je u Beogradu i pušten u opticaj na Praznik rada 1968. Alijinih 20 000 dinara naših je ruku dopalo tek 1987.

U to vrijeme, malo je ko više vjerovao u marljivi rad. U to vrijeme, popularne su bile dosjetke poput: „ne mogu oni mene tako malo platiti, koliko ja malo mogu raditi“. Odavno već nije bilo priča o rekordima naših radnika, o lopatama koje su krčile put u bolji i pravedniji svijet. Naši su radnici u javnom prostoru prikazivani kao lijenčine, koje nezasluženo primaju plate, parazitirajući na državnoj grbači. A onda je jedan čovjek pred oduševljenom masom poručio: „Ako ne znamo da radimo, znamo da se bijemo“.

Potom je budućnost pred nama zatvorila svoje čelične kapije.

Nostalgija, kao i gravitacija, uvijek pobijedi. Nije li, uostalom, nostalgija neka vrsta gravitacije sjećanja? Gravitacija donosi utjehu jer potvrđuje da, ipak, postoji neki poredak: sve će pasti. Sjećanje je, opet, sami poredak: ono je svijet koji smo uspjeli posložiti, poredati, svijet koji se više ne opire našem nastojanju da ga razumijemo. U sjećanju, sve je napokon u redu. Nostalgija je trijumf melanholije desnice.

Nostalgija, kako desnici i priliči, voli rituale. Iseljenici, izbjeglice, sav onaj naš svijet koji se devedesetih godina prošlog vijeka iz Jugoslavije izlio u Evropu, imaju brojne nostalgične rituale. Grupa jugoslovenskih iseljenika je – priča kaže da je to bilo u Holandiji – odlučila da za Prvi maj, međunarodni praznik rada, kamen-temeljac svake građevine sjećanja na bivšu zemlju, okrene jagnje. Pronašli su zgodnu livadu, na kojoj će, dok se jagnje peče, moći igrati fudbal. Kraj livade teče rijeka, u kojoj mogu hladiti pivo. Pronašli su čak i dobro drvo za ražanj. Sve su pronašli, osim jagnjeta. Iz nekog razloga, niti u jednoj holandskoj mesari nije bilo moguće kupiti jagnje za ražanj.

Naši Holanđani su se snašli. Nakon što su im, u ko zna kojoj po redu mesnici, rekli da nemaju cijelo jagnje, pitali su: dobro, ali imate jagnje u dijelovima? Onda su kupili sve fragmente jagnjeta koje su u toj mesnici mogli pronaći. Glavu i zadnju lijevu nogu kupili su u drugoj mesnici. Onda su otišli na svoj Prvomajski uranak, na svoju livadu pokraj rijeke, gdje su žicom spojili sve dijelove u jedno nakazno tijelo i jagnje nabili na ražanj. Ovo izbjegličko čitanje Mary Shelley, ovo Frankenstein jagnje, bilo je sâmo otjelotvorenje nostalgije.

Sretan vam Prvi maj. Čuvajte svoju nostalgiju, iako ona laže. Nema ničeg vrjednijeg od nje. Niko od nas nije i neće imati ništa vrjednije od onoga što nikada nije imao.

(CdM, foto: Toni Stojko)