Ispričaću vam nešto što vam se, vjerovatno, neće dopasti. Učiniću to ne zato što pronalazim užitak u vašem pretpostavljenom neodobravanju (a pronalazim), nego zato što je posao kolumniste razumjeti, ili barem adekvatno oslikati stvarnost.

Kada se Milo Đukanović navodno povukao pa na vlast doveo Igora Lukšića, napisao sam članak pod naslovom “Changing Of The Guards”. Naslov je, očito, preuzet iz genijalne Dylanove pjesme kriptičnoga teksta.

U članku sam političku situaciju u zemlji analizirao kroz Lacanovu matricu četiri diskursa. Istu ću matricu primijeniti i na analizu situacije u Crnoj Gori nakon izbora 30. avgusta 2020. Zašto? Zato što matrica očito funkcioniše. Zato što je, očito, iznimno vrijedan alat.

Napokon, teorije nisu tu da bi objasnile stvarnost, nego stvarnost, zapravo, služi tome da potvrdi teoriju. Moguće da služi još nečemu, ali se trenutno ne uspijevam sjetiti čemu.

Matrica četiri diskursa, koju će konačno formulisati 1972, Lacanov je odgovor na događaje 1968. i na prelazak savremenog društva iz diskursa gospodara u diskurs univerziteta. Šta je bio rezultat velike slobodarske pobune 1968? Tranzicija kapitalizma iz jednog modela u drugi – u model takozvanog kulturalnog kapitalizma. Time je kapitalizam učvršćen na tronu gospodara. A kapitalizam je, ne zaboravimo, histeričan gospodar – najhisteričniji od svih. Histeričniji čak i od super-histeričnog hrišćanstva. Kapitalizam, napomenuću, ne dovodim u vezu sa hrišćanstvom provokacije, nego preciznosti radi.

U fragmentu “Kapitalizam kao religija” iz 1921. Benjamin je ustvrdio kako se kapitalizam poput parazita razvio unutar hrišćanstva, to jest hrišćanskog zapada: stoga je povijest hrišćanstva ujedno i povijest parazita koji su iz njega nastali.

Benjamin kapitalizam vidi kao religijski kult, jedan od najekstremnijih u ljudskoj povijesti. Zaključuje kako je trajanje tog kulta uokvireno nesputanim slavljenjem gospodara, bez sna i milosti. Konačno, kapitalizam je jedini kult koji umjesto pokajanja i oprosta nudi beskrajno pojačavajući osjećaj krivnje.

Lucidni protestantski teolog Boris Gunjević na to dodaje: “Ukoliko je kapitalizam religija kako je to rečeno, onda je potrebno napraviti još jedan dodatni korak i navedenu Benjaminovu tezu pokušati zaoštriti. Ukoliko je kapitalizam religija onda bi vjerojatno jedino religija mogla ponuditi radikalnu kritiku kapitalizma”.

Zašto nikako da ponudi – nije tema ovog teksta.

Kompleksni odnos hrišćanstva i kapitalizma biće, na neočekivan način i na neočekivanom mjestu, reaktuelizovan u Crnoj Gori tokom 2020. godine, kada će kapitalistički zapad iskoristiti formalno religijske procesije za politički obračun sa režimom čiju je smjenu želio.

Na tim izborima obavljeno je ono što onomad nije fingiranim povlačenjem Đukanovića i instaliranjem Lukšića na vlast. Iz perspektive Brisela, jednog od ključnih agenata kapitalizma, to je možda tako. Stvar je na terenu, međutim, daleko složenija i neizvjesnija, na što ćemo se vratiti kasnije.

Lacanova četiri diskursa su: diskurs gospodara, univerziteta, histerika i analitičara. Čim progovorimo, zauzimamo mjesto unutar jednog od diskursa, koji nisu odvojeni zidovima, nego se prepliću i nadopunjuju. Čim progovorimo, diskurs koji smo odabrali (ili nam je nametnut) uveliko određuje šta ćemo i kako reći. I tu nema iznimke.

Sloboda ne oslobađa od moći diskursa.

Diskurs gospodara je bazični model političkog autoriteta. Njega je, u scenariju Đukanovićevog povlačenja i instaliranja vlade Igora Lukšića trebalo da zamijeni sivi, tehnokratski, po-uzoru-na-briselski diskurs univerziteta čiji su eksponenti postpolitički eksperti, “nosioci znanja”. Umjesto toga, operacija je završena deceniju kasnije, tako što je SPC na vlast instalirala svoje bogobojazne “eksperte”.

Vladavinu diskursa univerziteta Peter Sloterdijk u knjizi Srdžba i vrijeme opisuje ovako: to je prostor sveopšte sredine, koji se prostire dokle god pogled seže. Tamo gdje još ima ekstremizma, tu još nije, u punom kapacitetu, svojim bagerima koji sve poravnaju, djelovala demokratija.

“Radikalnost je u zapadnoj hemisferi značajna još samo kao estetički stav, možda kao filozofijski habitus, ali ne više kao politički stil”, piše Sloterdijk.

Diskurs univerziteta prepoznaćete po “vladavini prava”, “ustavnom patriotizmu”, “efikasnosti”, “međuresornoj saradnji”, “javnim raspravama”, “inkorporiranju sugestija”, po policiranju koje dolazi namjesto politike, po vjeri u nauku i naučna rješenja, po kontroli svakog segmenta populacije i same ljudske egzistencije – kontroli koja po sveobuhvatnosti daleko nadzilazi svaki stepen nadzora koji je ikada u povijesti postigao bilo koji totalitarni režim

Prazna Briselska retorika jezik je diskursa univerziteta. No… Šta se dešava u Crnoj Gori, nakon navodne pobjede demokratije i diskursa univerziteta? Nisu li: uzavrela, upravo histerična retorika, porast ekstremizma, nacionalizma, ključajuće nacionalne tenzije, uvod u istorijsku reviziju, početak desekularizacije… jasni pokazatelji da se dešava upravo suprotno?

Diskurs histerika, pak, nepogrješivo prepoznajemo po ekscesivnoj upotrebi riječi: sloboda, pobuna, otpor, nemirenje, nepristajanje… Prepoznajemo ga po neprekidnom pronalaženju uvijek novih žrtava čija prava treba zaštititi, po besprekidnom moralisanju i po neprekidnom isticanju zahtjeva. Međutim, histerici po Lacanu žele da ti zahtjevi budu odbačeni (jer “u zahtjevu za X nije se u stvari radilo o X”).

Posljednji od četiri diskursa je onaj analitičara, koji je vrlo rijetko demonstriran na crnogorskoj javnoj sceni. Analitičar pokušava histerizirati gospodara time što ga navodi da se zapita što ga to čini gospodarem, poručujući mu (i robovima) da je gospodar samo zato što ga drugi prihvataju za gospodara. Cilj je podrivanje autoriteta.

Zašto analitičar analizira, a ne predvodi histerike u borbi za demokratiju? Analitičar zna da je diskurs univerziteta sa pratećim demokratskim procedurama tek rezervni položaj na koji se gospodar povlači nakon sloma diskursa gospodara. Zna da procedure maskiraju suštinu: jer demokratski izabrani gospodar koji “služi narodu za njegovo dobro” i dalje je gospodar.

Šta još zna analitičar: da iza funkcionišućeg simboličkog poretka stoji ideologija, a ne istina, koja razara simbolički poredak.

Pišući, onda, o pokazaće se neuspješnom pokušaju da u Crnoj Gori diskurs gospodara bude zamijenjen diskursom univerziteta, naveo sam: “Kako bilo, tajkuni koji finansiraju crnogorski diskurs histerika nedvojbeno su daleko inteligentniji od tajkuna koji vjeruju da će diskurs gospodara biti vječan… ”

Pretpostavka je bila da će sa krajem Đukanovićeve vladavine i diskurs gospodara kao hegemonijski diskurs crnogorskog društva doći kraju. Đukanovićevo povlačenje trebalo je značiti i novu fazu u razvoju crnogorskog kapitalizma, njegovo updateovanje i modernizaciju: nakon okašnjele i, podrazumijeva se, brutalne prvobitne akumulacije kapitala, trebalo je ući u fazu jačanja demokratije, tokom koje će građani osvajati i učvršćivati slobode, a tajkuni biti slobodni da ono što su opljačkali zadrže. Oni od njih koji su naročito bahati i koji se po inerciji nastave ponašati kao feudalci, loše će završiti. Ne treba se zavaravati: to se neće desiti zato što pravda, eto, ipak funkcioniše, nego zato što su glupi.

Postoji, međutim, problem: nije isto kada se gospodar-označitelj povuče i kada ga svrgnete. Nije isto kada jedan gospodar svrgne drugog, i kada se sprovede kontrolisani prelazak u drugi diskurs. Ta naoko sitna proceduralna razlika znači mnogo: može, zapravo, značiti sve.

Tako je i bilo. Đukanović se na koncu nije povukao, nego je poražen. Problem je u sljedećem: nije izvjesno da će diskurs univerziteta zaista zamijeniti diskurs gospodara. Zašto? Zato što je diskurs univerziteta u Crnoj Gori fingiran.

Dio Đukanovićevih pristalica je iz diskursa gospodara prešao u diskurs histerika (“nestaće Crne Gore”, “ugrožena je građanska i sekularna priroda crnogorskog društva”…). Dio je još tokom litija, a dio nakon izbora, prihvatio crkvu kao novog gospodara. Dio Đukanovićevih protivnika i dalje pokušava održati iluziju dominacije diskursa univerziteta.

Drugi, daleko moćniji dio, iz diskursa histerika prešao je u diskurs gospodara: srpske crkve-nacije i velikodržavnog projekta. Činjenice: da su “eksperti” i njihova vlada imenovani od crkve i u manastiru i da je na čelo univerziteta doveden ultranacionalista ne može biti znakovitija. Diskurs manastira prodaju nam kao diskurs univerziteta.

Muk sa kojim crnogorski NVO sektor prati uzdizanje novog gospodara nipošto nije iznenađujući. On je zakonomjeran. U spisu koji potpisuje “Nevidljivi komitet”, a ime mu je “Nadolazeća pobuna”, stoji: “Znamo kakvo zaprepaštenje i otupjelost pogodi histerika kad izgubi svoju žrtvu – svog gospodara. Većina se nikada ne oporavi”.

Ipak, preživjeće i sa njima će sve biti u redu jer je njihov istinski gospodar, onaj zbog kojega ne histeriziraju, onaj pred kojim su pokorni – kapitalizam, dakle – živ i odličnog zdravlja.

Ideja da litije posluže kao agent diskursa univerziteta, kao agent progresa, kao korak unatrag nužan da bi se skočilo unaprijed, bila je ili genijalna ili tek bizarna. Mislim da je moj odgovor na to “ili-ili” jasan.

Podsjetimo: u svom famoznom odgovoru studentima šezdesetosmašima, Lacan je rekao: “Kao histerici, vi zahtijevate novog gospodara. I dobićete ga!”.

(CDM, foto: Tanja Draškić Savić)