Nikuđ. Eto đe ide Crna Gora.

Koja nije ni istok, ni zapad. Ni EU ni Velika Srbija. Ni bogati Globalni sjever, ni ugnjetavani Globalni Jug. Nego je razapeta između njih.

Dominantni politički proces u današnjoj Crnoj Gori nisu ni EU integracije, ni stabilizacija članstva u NATO-u, ni „dizanje standarda građana“, koje ovdje ionako nije ekonomska mjera, nego forma anestezije dok se obavlja identitetska transplantacija.

Ne: dominantni politički proces od 30. avgusta naovamo je asimilacija Crnogoraca, prema kojima se sprovodi politika aparthejda. Identitetski inžinjering, dakle. Mirnodopski, srpskosvetski ekvivalent etničkom čišćenju i genocidu kao ratnoj varijaciji identitetskih politika Beograda.

Asimilacija, međutim, ne ide dovoljno brzo. Zato što je srpska kultura, kao i sve postjugoslovenske, trećerazredna. Dodatno, zato što je Vučićev režim srpsku kulturu srozao na najniži nivo u zadnjih 150 godina. Ona nema gravitaciju. Ona je tek beskrajno toksična.

Budući da je tako, identitetsko preoblikovanje Crne Gore ima se dovršiti izmjenama Zakona o dvojnom državljanstvu, koji bi značio trajno uništenje svake pretpostavke za postojanje Crne Gore kao nezavisne drżave. Te izmjene zakona su sama suština svega što se u ovoj zemlji dešavalo nakon avgusta 2020. To je zadnja crvena linija. To je coup de grâce.

Što će reći da je retorika „dosta je više identitetskih priča“ bila dimna maska za masivnu identitetsku operaciju. Što je, ionako, svakome sa zrnom zdravog razuma moralo biti jasno.

Klerikalizacija društva i jačanje ionako gargantuovskog uticaja SPC, koja je sami centar, Crno srce ideologije koja kaže da su Crnogorci „vještačka nacija, kao Ukrajinci“, te stoga ne treba da postoje; normalizacija DF-a kao osnovne političke poluge Projekta;  diversifikacija srpskih stranaka, od Demokrata do PES-a, sve preko URA-e i Milatovića, u cilju da bude pokrivena što veća teritorija političkog polja i bude privučeno, zapravo namagarčeno što više glasača bivšeg suverenističkog bloka; proevropska retorika; čak i brutalne neoliberalne PES-ove ekonomske strategije, brutalnije čak i od onoga na šta se hard boiled neoliberalni DPS ikada odlučio; sve su to taktički potezi nužni za ostvarenje strateškog cilja.

Ako mene pitate – identitet ne postoji. U svakom slučaju, ne postoji kao nešto unaprijed, recimo rođenjem zadato, kao nešto što proizilazi iz tradicije; kao nešto što je zakovano i nepromjenjivo. Identitet je konstrukt, u stalnoj promjeni. Identitet je stvar individualne odluke. Međutim, posljednji sam čovjek na svijetu koji bi potcijenio moć identiteta. Jer znam: ono što ne postoji, a u što ljudi vjeruju, na stvarnost i svijet ostvaruje daleko veći uticaj od onoga što postoji, a u što ljudi ne vjeruju.

Enter Herfried Münkler. Taj čovjek je važno ime u njemačkoj politikologiji. Čovjek predaje Političku teoriju na Humboldtu. Ponekad u uticajnim njemačkim medijima objavi uticajne analize.

U knjizi „Imperije: logika svjetske dominacije od antičkog Rima do SAD“ Münkler piše da svako carstvo prolazi dvije faze: širenje i konsolidaciju, pri čemu je ova druga faza “civiliziranja”.

Po Münkleru, jasno je da Amerika nije uspješno prekoračila Augustovski prag, prelaz sa faze ekspanzije u fazu dugog trajanja. Oktavijan, kojem je 27. godine prije Hrista Senat dodijelio ime Augustus (»uzvišeni«), kada je procijenio da je carstvo napokon čvrsto na nogama, smanjio je broj legija sa 70 na 25 i otpustio 120 000 vojnika – ogromnu cifru u to vrijeme. Istinski konsolidovano i trajno carstvo čuvaju njegova ekonomija, politika i ideologija, ne gola vojna sila.

Crna Gora nije i nikada neće biti imperija. Kao što to, ma koliko se trudila i ma koliko (a dobri Bog zna da je odavno – previše) svima u okruženju zbog toga jada zadala, nikada neće biti ni Srbija. Ali je jasno šta bi u crnogorskom slučaju bio ekvivalent Augustovskom pragu. Koji Crna Gora ne uspijeva pa ne uspijeva preći: jer ne uspijeva postati Zapad.

Čak i ako za koju godinu uđe u EU, to neće biti rezultat vesternifikacije i istinske transformacije crnogorskog društva, nego okolnosti te odnosa moći i interesa.

Dragi ambasadori Kvinte: da, možete primiti Crnu Goru u EU. Ali ako ostanete nijemi i pasivno-aktivni glede procesa asimilacije Crnogoraca, ono što primite biće tek ruski proxy. Kao što je danas, zahvaljujući vašoj politici, ruski proxy Crna Gora koju ste prije koju godinu primili u NATO.

Vašom ciničnom (nažalost: ne mogu reći neevropskom), podmuklom, neprincipijelnom i za budućnost Balkana pogubnom politikom plaćanja Vučićevog oružja za Ukrajinu i Izrael, te njegovog litijuma asimilacijom Crnogoraca, vi uništavate proevropsku, prozapadnu identitetsku zajednicu u Crnoj Gori. Uništavate iskrenog saveznika.

Po drugi put u 100 godina od Crnogoraca, jedne od najmanjih i asimilaciji naizloženijih skupina u Evropi, napravili ste kusur koji ostavljate beogradskom konobaru. A da umjesto našim životima galantnost za promjenu glumite svojim parama?

SPC, kojoj ste asistirali u rušenju vlasti 2020, nikada neće biti vaš iskreni partner, jer je njena suština antizapadna i antiprosvjetiteljska. Vaša praktična politika, zasnovana na ideji da se Evropljaninom postaje uspostavom slobodnog tržišta, dakle kapitalizma, te pravne države i parlamentarne demokratije kao njegovih sluškinja je svojevoljno sljepilo koje plaćate cikličnim usponima fašizma u vašim zemjama. Vašu zabludu, kao i sve do sada, mi ćemo platiti krvlju. Ovim što činite vi od Crne Gore ne stvarate zapadno društvo, nego Bucatijevu Tatarsku pustinju.

Alal vera, Munevera.

(CDM, foto: Gradski portal)