Tutututututututututu, Don’t Worry, Be Happy.

Sve je ok, sve ide kako su mudre glave predvidjele.

Znate onu priču kako se sve odvija po planu koji je smislio DPS?

Ne samo da je sve predvidio DPS, nego i njihov arhineprijatelj, Miodrag Perović. On je još 2020. napisao da je crnogorstvo emancipatorska ideja i da će, ako preživi vlast DPS-a, nužno jačati.

Evo, preživjelo. DPS nije vlast, a crnogorstvo je još tu.

Sad… Meni nije jasno šta je crnogorstvo. Kao što mi nije jasno ni šta je srpstvo. Generalno, imam problem sa kolektivnim identitetima, naročito sa govorom u ime kolektivnog identiteta.

U istom tekstu u kojem je najavio jačanje crnogorstva kao nužnost, Perović je vidio i mogućnost rađanja crnogorstva iz duha reformisanog velikosrpstva. Kao obavezu odgovorne politike Perović je naveo:

„Pravoslavnoj crkvi u Crnoj Gori da se pomogne da se ne povrati na velikosrpske hegemonističke pozicije prema sopstvenom narodu“.

Jebi ga: povratila se. Ali nije kriva crkva, nego mi koji joj nismo pomogli.

Ja, vala, nisam. A nisam jer sam se pitao:

„A ona je sa tih pozicija nekamo otišla? Za ruku ju je uzeo Gojko Perović i poveo daleko od sinoda i ideologije SPC, ravno u crnogorstvo? Koje M. Perović definiše kao „emancipatorsku ideju“ koja će nužno jačati. Zašto bi crnogorstvo bilo „emancipatorskija“ ideja od srpstva ili bošnjaštva? Ja, recimo, emancipatorskom idejom danas ne bih označio ništa što nije nadnacionalno. Miodrag Perović zapravo kaže ovo: kada se Srbi u Crnoj Gori emancipuju, biće Crnogorci, a u tome će pomoći SPC. Sretno s tim“.

Dakle ovako: budući da je crnogorstvo ideja koja će nužno jačati, Miodrag Perović je, kao istinski džentlmen, odlučio da srpstvu da 4 gola fore. Ishod meča Perović vidi kao nužan, odnosno „neminovan“. Sad će, u drugom poluvremenu, crnogorstvo nagaziti i zabiti pet komada. I na taj način se emancipovati od poraza.

Meni se, ipak, nekako čini da je uveliko počeo proces u kojem se pripadnici crnogorstva emancipuju – od crnogorstva. Čini mi se da igrači F.K, Crnogorstvo uveliko prelaze u redove F.K. Srpstvo. Čini mi se, još, da se ovdje igra na jedan go – onaj koji brani F.K. Crnogorstvo.

Ja vam, hoću vam reći, izbjegavam da upotrijebim riječ „nužno“ – osim ako je to baš nužno.

Jer tamo gdje neki vide nužnost, ja uglavnom vidim kontingenciju. Znači: more bit’ bidne, a more bit’ ne bidne.

Naš čovjek, međutim, kontingenciju ne voli. Nervira ga sama pomisao da nešto takvo uopšte može postojati.

Naš čovjek računa: biva onako kako je htio Bog, ili onako kako hoće vladar. Ako se desilo, bilo je to stvar nužnosti – najčešće istorijske.

Zato naši mudraci budućnost proriču gledajući u prošlost. Računaju: ako valjano rastumačim ono što je bilo, vidjeću što će biti. Jer po njima budućnost je – nužni ishod prošlosti.

A najmudriji od mudraca najvještiti su da, kada se nešto zbilo, naknadno objasne zašto drugačije i nije moglo biti.

Da ilustrujem…

Budući da je independistička strana pobijedila sa 10 posto glasova prednosti, referendum je protumačen kao izraz slobodarskih težnji crnogorskog naroda. Da je pobijedila druga, unionistička strana, ishod referendum bi bio protumačen kao izraz istorijske privrženosti Srbiji. I jedan i drugi ishod bio bi i “prirodan i organski i istorijski determinisan”. A uistinu, tvrditi da ishod nije mogao biti drugačiji, da je na ovaj ili onaj način bio determinisan, komično je – pobjeda na referendumu nije ostvarena onda i tamo, nego sada i ovdje – ne u istoriji, nego na terenu, u političko propagandno-diplomatsko-finansijsko-obavještajnoj borbi.

Ili ovako. Važan, veliki fudbalski meč. I poslije produžetaka, neriješeno je. Penali. Trener odluči da posljednji šutira njegov najbolji igrač.

Ako pogodi, naći će se onaj koji će reći: najbolji ostaje najbolji i kad je najteže – naravno da je pogodio. Ako pak promaši, naći će se neko ko će primijetiti: čitav meč je protivnik igrao presing na njemu, udarali su ga, bio je umoran već sredinom drugog poluvremena – naravno da je na kraju promašio.

“Naravno” je precijenjeno. Nužnost je precijenjena. Nje je na ovom svijetu manje nego što se misli – svakako manje nego što drže fanatici svih vrsta i boja. I svakako manje nego što tvrde prevaranti koji vas, dok vas guraju u propast, ubjeđuju da je vaš boljitak nužan.

Bog je, očito, vrlo zauzet tip koji nema kad da se bavi našim pojedinačnim sudbinama. Pa ni sudbinama kolektiva. Kada se uzme u obzir koliko je velikih država nestalo, koliko se imperija urušilo – teško da bi još jedno samogašenje Crne Gore kroz svemir odjekivalo kao katastrofa.

“Nužnost” je najčešće stvar naknadnog tumačenja. Nakon što se stvari dese, mi povezujemo rasute tačke, ono što se, dok proces nije okončan, ukazuje kao obris haotičnog, pa kreiramo šemu, put za koji nam se naknadno čini da je bio jedini mogući. Ne. Gotovo po pravilu: moglo je ovako, a moglo je i onako.

Ono o čemu vam govorim je kontingencija – suprotnost nužnosti.

Time vam hoću reći da je moguće, čak i vrlo vjerovatno da smo najebali. Ali ne nužno.

U međuvremenu, dok dilema “nužno ili moguće” ne bude razriješena, biće vam po onoj genijalnoj, emancipatorskoj misli Elvisa J. Kurtovića: ne mogu oni mene toliko malo platiti koliko ja mogu biti gladan.

(CdM, foto: foto Tone Stojko)