Jakov Milatović u drugi krug predsjedničkih izbora ulazi pun optimizma. Prosta matematika kaže da ima dobre izglede da pobijedi.

Predsjednički kandidati stranaka koje su za samo jedan mandat pobijedile na parlamentarnim izborima 30. avgusta 2020. sinoć su osvojili 25 posto glasova više od Mila Đukanovića i preko 20 posto glasova više od dva kandidata bivšeg suverenističkog bloka (Đukanović i Vuksanović Stanković).

To znači da su tridesetavgustovci na korak od Svetog Grala crnogorske politike: od toga da na sljedećim parlamentarnim izborima osvoje dvotrećinsku većinu mandata u parlamentu. Što otključava mogućnost promjene Ustava.

Pripadnici manje brojnih naroda u velikom su broju odlučili da ne glasaju u prvom krugu predsjedničkih izbora. To se čita iz izrazito niske izlaznosti u mjestima gdje manje brojni narodi čine većinu. To može biti rezultat taktiziranja njihovih nacionalnih stranaka pred predstojeće parlamentarne izbore. Ali je takođe i rezultat odluke da jedan dio bivšeg suverenističkog bloka, uključujući stranke manje brojnih naroda, uđe u Abazovićevu vladu, a drugi dio bloka tu vladu svojim rukama u parlamentu izglasa. Tada je i formalno razbijen negdašnji suverenistički blok a stranke manje brojnih naroda osvanule u koaliciji sa SNP-om. To je bio veliki Abazovićev uspjeh kojemu dio svog sinoćnjeg rezultata duguje i Milatović.

Za tridesetavgustovce je glasao i značajan broj negdašnjih podržavalaca nezavisnosti Crne Gore, etničkih i(li) političkih Crnogoraca. Đukanović je u kampanji isticao svoje državničke, istorijske zasluge za obnovu crnogorske nezavisnosti. Vijorile su se u njegovom predizbornom spotu crvene državne zastave. Dio glasača nije bio impresioniran. Više ih se dojmilo Milatovićevih (i Spajićevih) 250 eura. Ti građani su na izborima poručili: izvini Milo, al’ 250 eura je 250 eura. Da, to ste već negdje čuli. I glasilo je: Izvini Slavko, al’ posa’ je posa’. Osim što osjećaju snažnu, praktično majčinsku, bezuslovnu ljubav prema Crnoj Gori, čini se i kako suverenisti cijene pragmatičnu dimenziju politike.

Ovako ili onako, iz ovih ili onih namjera, sa ovim ili onim posljedicama, Spajić i Milatović su povukli potez koji je učinio da dio građana trenutno bolje živi. Glasači su to nagradili. To je prirodan slijed događaja, samo tako i može biti. Jedno, samo jedno povećanje plate učinilo je da će (najvjerovatnije) Milatović biti predsjednik, a Spajić premijer Crne Gore.

To povećanje plate napravilo je svu razliku i negdašnju političku elitu Crne Gore, osim sa neizbježnim pitanjem „a zašto mi to nismo uradili?“ suočilo sa spoznajom da je potpuno svejedno kakvu će retoriku upotrijebiti protiv Spajića i Milatovića. U ovom trenutku, oni su neprobojni. Građane za tu retoriku i bilo koji skandal koji može biti vezan uz Spajića i Milatovića – prosto nije briga.

Nakon lošeg rezultata na izborima na kojima nije ni trebala učestvovati, nego čuvati sebe za bitke koje može dobiti, iz SDP-a i iz politike se povukla Draginja Vuksanović Stanković. Njen odlazak SDP će koštati nemalog broja glasova, ali i povećati, kako se kaže, njihov kapacitet za koalicije sa lažnim građanskim strankama i pokretima.

Đukanović se neće predati. Pokušaće izvesti političko čudo. Od toga hoće li u tome uspjeti zavisi budućnost DPS-a. Ako ne uspije, i zvanično ulazimo u postđukanovićevsku fazu Crne Gore.

Odlazak jakog, dominantnog lidera nosi velike političke rizike. Ni Jugoslavija ni partija nisu preživjele Titov odlazak. No istovremeno: nema vječne vlasti, kao što je opštepoznato.

U periodu pred nama, po svemu sudeći, na iskušenju i u procesu propitivanja biće manje više sve: od građanskog ustroja Crne Gore, preko identitetskih odrednica do spoljnopolitičkih prioriteta.

Ono što je rizik, ujedno je i šansa.

(CDM)