Grass varijacija

Bio nekoć pjesnik i muzičar koji se zvao, recimo, Perović i znao predivno duvati u trubu. Živio je u iznajmljenom stanu na četvrtom spratu, držao je četiri mačora – od kojih sa najveći i najljepši zvao Njegoš – pa od zore do ponoći potezao iz boce s domaćom lozom. Tako je činio sve dok ga nesreća nije otrijeznila.

A nju, nesreću, kao što bi moralo biti jasno, ne možeš zatvoriti u podrum. S otpadnim vodama ona putuje kanalizacijom, putuje vodovodom, lijepi se za đonove cipela pa pod njima maršira gradskim ulicama, ulazi u škole, bolnice i zgrade uprave, ulazi, napokon, u strujne vodove, tako da niko ko postavi šerpu sa supom na ringlu i ne sluti da obrok za dijete kuva na nesreći.

Kada su se crnogorskim gradovima zakotrljale litije Perović je, jasno, duvao u trubu. Imao je stalni posao, imao je honorarne poslove i, sve u svemu, dovoljno para da kupi hranu za mačke i domaću lozu. Nije bio član vladajuće partije ali joj se nije opirao. Glasao je za vladajuće. O državnim praznicima objesio bi crnogorsku zastavu na balkon. Na proslavama je nadahnuto svirao državnu himnu. I sam je napisao nekoliko rodoljubivih pjesama od kojih je svaka, vjerovao je, zasluživala da bude slavljena.

Nije prošao ni mjesec od početka litija kada je Peroviću sinulo… Sjedio je u fotelji, Njegoš se ugnijezdio u njegovu krilu a njemu je, rekoh, sinulo: gotovi su. Ljudi na poslu, ljudi u marketu, ljudi u gradskom prevozu – svi su odlazili na litije. Ne bi li i za malog, usamljenog čovjeka koji duva u trubu bilo pametnije da učini isto, da se pobjedniku pridruži na vrijeme, pitao se.

Bio jednom pjesnik i muzičar koji se mogao zvati Perović, a koji je znao predivno duvati u trubu. Živio je sam sa svoja četiri mačora, od kojih se jedan zvao Njegoš, i pio od zore do ponoći iz boce s domaćom lozom, sve dok se nije pridružio litijama.

Sa protestne šetnje kroz grad Perović se vratio u dobrom raspoloženju, takoreći ushićen. Osjetio se očišćenim od sumnji i strahova koji su ga zatočili u malom iznajmljenom stanu na četvrtom spratu, tutnuli mu bocu u ruke i osujetili ga da postane neko veći. Perović se ćutio snažnim i voljnim.

Nije prošao ni mjesec kako se Perović pridružio litijama, a on ih je već predvodio. Na fotografijama iz tog vremena vidimo ga kako, okružen popovima usredsređenim kao dijete na tuti, čas nosi krst, čas duva u trubu, dok za njim, u nepreglednoj koloni, gazi narod.

Uskoro je Perović dobio priliku da u lokalnom listu objavljuje svetosavljem nadahnute kolumne. U njima je najavljivao pobjedu vjere i naroda na izborima koji su imali uslijediti u avgustu. Na balkon je objesio srpsku zastavu i imao još više novca da kupi hranu za mačke i domaću lozu. Nije da je posve prestao piti, potegao bi on katkada iz boce, ali dane koje je nekoć provodio u pijanstvu sada je provodio u vjeri: prije svega u vjeri da će uskoro postati neko doista, doista važan.

Bio jednom pjesnik i muzičar koji se, ili nije, zvao Perović i koji je znao divno duvati u trubu. Živio je u iznajmljenom stanu na četvrtom spratu i imao četiri mačora od kojih se najveći zvao Njegoš. Kada se na izborima u avgustu vlast srušila kao kula od pijeska, znao je da je došlo njegovo vrijeme.

U svojim kolumnama Perović je, ako se tako zvao, žigosao devijantne i uzdizao uzorite. Veličao je mitropolita, premijera i narod, odlučno najavljujući bolje sutra.

A ono je, za njega, doista i došlo. Nije prošao ni mjesec od formiranja nove vlade a ova ga je imenovala za direktora škole i uselila u novi, njegov stan.

Bio jednom pjesnik i muzičar kojega ćemo za potrebe ove priče imenovati – Perović. Znao je divno duvati u trubu i imao četiri mačora – od kojih se jedan, onaj sa najvećim brkovima, zvao Njegoš – sa kojima je živio u prostranom stanu u jednoj od podgoričkih novogradnji.

Nije prošlo ni mjesec otkako ga je imenovalo za direktora, a on je već iz škole otpustio miljenike bivšeg režima i na pokornost natjerao bundžije. Saradnike i susjede pozdravljao je sa „Pomaže Bog“, našto bi mu oni jednako uljudno odgovorili.

U svojim kolumnama, koje je objavljivao u lokalnom listu, Perović nije imao milosti za sumnjivce i neprijatelje promjene. Narod se uspravio, pisao je: oni koji su umislili da su iznad naroda moraće se pred njim do zemlje poviti.

Bio nekoć pjesnik i muzičar koji se mogao zvati Perović a koji je znao divno duvati u trubu. Živio je u luksuzno opremljenom stanu sa svoja četiri mačora, od kojih se jedan zvao Njegoš, i od jutra do mraka čitao svete spise i žitije Svetog Save, sve dok nije saznao da je vlast koja ga je zaposlila i uselila – pala.

Bio nekoć pjesnik i muzičar koji se, ako ćemo pravo, nije zvao Perović. Živio je sa četiri mačora od kojih se najljepši zvao Njegoš. Živio je u velikom novom stanu u kojem, vjerovatno, živi i dalje, jer je u svojim kolumnama, što ih je objavljivao u lokalnom listu koji je u međuvremenu promijenio uređivačku politiku, na vrijeme i odlučno podržao novu vlast, noviju od one prethodne nove i, jednako pravovremeno, na balkon ponovo objesio crnogorsku zastavu.

Bio jednom pjesnik i muzičar koji se nije zvao Perović, koji je i nakon smjene vlasti zadržao direktorsko mjesto, veliki stan i četiri mačora od kojih se jedan zvao Njegoš.

Bio nekoć pjesnik i muzičar koji se nije zvao Perović, a koji je, opet, od jutra do ponoći potezao iz boce s domaćom lozom.

Bio nekoć pjesnik i muzičar koji se nije zvao – no mogao se zvati – Perović. Godine su prošle, lišće istrulilo i pretvorilo se u humus iz kojega je niklo cvijeće za nove proslave i nove pogrebe, snijeg pao i istopio se, pala i vlada, opet pa opet, a Zemlja, šta da vam kažem, i dalje „pleše mrtvački ples”, zbog čega čovjek nema izbora no da pomisli kako Dunav, negdašnju granicu negdašnjeg svijeta, “prelaze čamci krcati luđacima što putuju prema mračnom mjestu”. Sve je novo, no novo na stari način. Zbog toga vjerujem da Perović, koji nije Perović, ako je živ, i dalje u krilu drži Njegoša i divno duva u trubu.

Ili je to, oprostićete na mom francuskom, bilo i jeste tek crnogorsko, odveć crnogorsko sviranje k****.

(CdM, foto: Tanja Draškić Savić)