Odgovor na pitanje iz naslova ovog teksta, od svih mjesta na svijetu, leži u Štulićevoj pjesmi „Tko to tamo pjeva“.

Veli ovako:

„Kamo dalje, rođače?
Iz pijeska vire krunisane glave.
Što to rade?
Prde u prašinu.
Čini mi se, rođače, da je standard pokvario ljude:
jedu govna i sanjare“.

Eto, to vam je razlika između književnosti i stvarnosti: književnost, za razliku od stvarnosti, mora imati smisla i reda.

Tako: užas naše situacije, gargantuovska naša propast, bezdano naše poniženje – sve to postaje prihvatljivo tek kada je sublimirano u pjesmi. Makar i pjesmi koja decenijama prethodi onome što mi u Crnoj Gori danas u njoj iščitavamo.

U tom smislu: da. Dritan zaista ne zna šta je učinio, sve dok ne čuje, dakako u prenesenom značenju, dobroga guslara.

A ono što je on počinio epskih je dimenzija; antička je to priča, posao je to za Homera.

Nekad se TO zvalo veleizdajom. Danas se ta riječ ne koristi: gotovo pa nepristojno ju je pomenuti – iako nemamo bolju, još manje precizniju. U današnjim takozvanim pravnim državama jedina optika kroz koju se posmatra svijet je pravo, a jedini jezik siromašni, prazni govor njegov.

Danas bi se za akt veleizdaje koji je Abazović počinio reklo ovako: formirajući navodnu vladu, Abazović je osnovao kriminalnu organizaciju, sa ciljem otimanja identiteta i kompletnog sakralnog nasljeđa od najveće etničke grupe u Crnoj Gori, falsifikovanja njene istorije, zarad dokidanja svake mogućnosti njene budućnosti, kao i otuđenja 50 kilometara kvadratnih državne teritorije.

U čemu su Abazović i njegova kriminalna grupa uspjeli.

Čestitke: imali su se rašta i roditi.

Kaže Auden:

“Naš bol nije grčki:
Dok sahranjuješ mrtve, znaš
Bez znanja da za sve što trpimo razlog ima,
Da naša rana nije napuštanje, da nam žaliti nije
Ni sebe ni grad naš;
Bilo reflektor da uhvati, bilo šta da dreči zvučnik taj,
Ne treba nam očaj”.

Doista: ne treba nam očaj. Ne treba nam bijes. Prvo je uvijek izlišno: drugo je izlišno odavno. Tačka kada je bijes mogao bilo šta promijeniti daleko je za nama.

Treba nam jasna, iskrena i odlučna misao te nekorumpirana politička elita koja, zarad svojih guzica, neće opet prodati državu i, sve se snebivajući, svojim glasovima u parlamentu stvoriti uslove koji će Abazovićevoj kriminalnoj organizaciji omogućiti da oposli pljačku.

A sad… Prije nego vam kažem šta je po mom skromnom mišljenu, prije svega pobrojanog, nužno za zacjeljenje rane koju je, na brutalan i naročito podmukao i lažljiv način Crnoj Gori nanijela njena navodna vlada, dozvolite malu rekapitulaciju. Obratimo pažnju na sitnicu koju bismo mogli nazvati „povijest takozvanog crnogorskog višepartijskog sistema“ – iako je jasno da se radi o hronici propasti.

Crna Gora je, već na samom početku svoga navodnog višepartizma i navodne demokratije, izabrala gore. Nema trunke sumnje da je tada jedinstveni DPS zasjeo na mjesto daleko boljih od sebe – starog komunističkog rukovodstva ove zemlje.

Kada se, u avgustu 2020, napokon desila famozna i dugo čekana „demokratska promjena“, opet je to bila promjena na gore. U ime promjene, Crna Gora je izabrala najgoru vladu u svojoj povijesti. Kada je Krivokapićeva vlada pala, umjesto nje je izabrana, iako se to činilo nemogućim, još gora.

Istorija crnogorskog demokratskog pluralizma može se objasniti vicom.

Uzgred… Svakako ste primijetili da je riječ godine „inkluzivnost“. Tako smo dobili „inkluzivnu“ vladu, odnosno kriminalnu grupu, koja je vodila „inkluzivnu“ politiku pljačke i izdaje. Sve je nama danas „inkluzivno“ – osim viceva. U njima, privilegiju da ispadnu glupi uvijek, ama baš uvijek, imaju ljudi sa muslimanskim imenima. Stoga se, u ime inkluzivnosti, dakle, junaci našega vica, umjesto Mujo i Haso, zovu Zoran i Dragan.

Njih dvojica, Zoran i Dragan, izgube se u pustinji. Nakon nekoliko dana bez hrane i vode, pod suncem koje prži, oni znaju da je kraj blizu. No Zoran, šaljivdžija, odluči da se još jednom, makar pred smrt, našali sa prijateljem. Ugleda kamilju balegu pa Draganu kaže: pojedeš li ovo, daću ti 100 eura. Dragan misli ovako: jeste, sramota je; no sami smo u ovom bespuću, te je to sramota za koju niko nikada neće saznati; sa druge strane, desi li se čudo i spasimo li se, taj će mi novac dobro doći. Misli tako i pojede balegu.

No već prije večeri gorko se pokaje zbog toga. Staze ni grada do kojega bi staza vodila nema ni na vidiku. Tijelo je sve slabije. Smrt je tu, iza ćoška. Stoga on odluči da se osveti prijatelju i kaže mu: gle, evo još jedne kamilje balege; pojedeš li je, vratiću ti tvojih 100 eura.

Zoran, pak, budući da je bio škrtac, nije prežalio novac koji je dao prijatelju. Misli on ovako: ovo je već druga kamilja balega na koju nailazimo; ovo bi, dakle, mogao biti put kojim prolaze karavani; ako je tako, ni grad ne može biti daleko; a ako je tako, novac će mi u gradu trebati. Misli tako pa i on pojede balegu i uzme novac natrag.

Naprave oni, potom, još nekoliko koraka, kada se Dragan udari po čelu i kaže: kakve smo mi budale; ja sam zarad novca pojeo govno, ti si iz istog razloga pojeo govno, a niko ništa nije zaradio.

Našto mu Zoran kaže: ne, ne, ne razumiješ, ne vidiš širu sliku – važno je da kapital cirkuliše, da se para vrti.

Tako je i sa našom demokratijom: jeste, svojevremeno smo izabrali Milovu, vladu goru od svake komunističke vlade: potom smo izabrali Zdravkovu, najgoru vladu u povijesti Crne Gore, onu koja je učinila da se Milov zeman kristalno jasno ukaže kao Periklovo doba crnogorske demokratije. Potom smo najgoru vladu zamijenili vladom još gorom, razbojničkom družinom koja će učiniti ono što ni dotad najgora nije pristala počiniti. Ali nije bitno: važno je da je princip smjenjivosti vlasti ostvaren, važno je da demokratija funkcioniše.

Sad, napokon… što da se radi? Odgovor na to pitanje dugujem Tamari Nikčević – ona ga je formulisala, ja ga prenosim.

Najprije: šta da se nipošto ne radi. Nipošto ne biti agresivan, nipošto ne biti nasilan. Nipošto za Abazovićevo nepočinstvo ne kriviti albanski narod. Ako se nađe takav koji bi Abazovića nazvao „Šiptarom“ i „Turčinom“, dakle onako kako u privatnim razgovorima Abazovića nazivaju njegove gazde u Beogradu, osuditi ga i ućutkati.

Ne lagati sebe, ne lagati druge. Jeste: istina je da smo propali. Ali propast, kao i istina, oslobađa.

Pred nama je politička borba koja će biti teška i duga. Borba je to, međutim, na kraju koje ćemo pobijediti. Jer, kako bi rekla narodna poetesa Radmila Misić:

„Prokleta je, prokleta, crkva oteta;
eh ti vlado, kad bi znala,
ne bi meni otimala“.

Za pobjedu, nisu potrebne nikakve velike demonstracije; nikakav epski, herojski čin. Odgovor na pitanje „kad ćemo pobijediti“ još jednom leži u umjetnosti. Ovoga puta ne u pjesmi, nego u filmu. Koji se zove „Opasne veze“ a režirao ga je Stephen Frears.

U tom filmu markiza Isabelle de Merteuil, koju igra Glenn Close, beskrupuloznim lažima i spletkama uništava ljudske živote, onako kako Abazović uništava Crnu Goru.

Na koncu “Opasnih veza” markiza, kao toliko puta do sada, dolazi u svoju počasnu ložu u pariškoj operi. No ovoga puta ne nailazi na srdačne pozdrave i uvažavanje. Ne. Svi prisutni joj s gnušanjem okrenu leđa: čitava sala pariške opere odjekuje od zvižduka upućenih hulji. Markiza odlazi, zauvijek i bespovratno osramoćena.

Crna Gora će od gadluka – za koji smo svi krivi i koji se nije pojavio niotkud, nego su za njega postojali duboki i valjani razlozi, izrasli iz našega samozavaravanja i naših slabosti – koji ju je prekrio onako kako otpad prekrije gradove koje zadesi cunami ili poplava, izliječiti tek onda kada Dritan Abazović, svaki član njegove razbojničke družine, svaki funkcioner njegove partije, svaki vojnik njegovog medijskog servisa, na čelu sa Miodragom Perovićem i Željko Ivanovićem, onda kada ode u teatar, kafanu ili po burek, bude suočen sa javnim građanskim prezirom i jasno iskazanim gađenjem zbog onoga što su počinili.

Ako ovo društvo nema snage, odvažnosti i iskrenosti čak ni za to, onda ništa.

Onda je sve onako kako je i trebalo biti.

(CDM, foto: gradski.me )