Vinston Čerčil je svoj prvi viski pio u devet ujutro. Pio je Džoni, crveni. Sipao bi sodu u viski (ogavna, neoprostiva navika koju, uz sve poštovanje prema Čerčilu, nije moguće tolerisati) i zapalio cigaru, kubanku.

Britanija je, jasno, ozbiljna zemlja, koja vodi računa o svojoj tradiciji, pa i o njenim suštinski važnim aspektima kakva je Čerčilova alkoholičarska rutina. Koja je dobro dokumentovana. Sačuvana su svjedočenja ljudi koji su mu u sobu i kabinet donosili čaše i flaše; sačuvana su i njegova, rukom pisana uputstva šta i kad da mu serviraju.

Zahvaljujući tome znamo da bi Čerčil svoj drugi viski (opet sa sodom; uvijek ga je pio sa sodom) drmnuo već u 10. Dan je počinjao i završavao viskijem. Pred spavanje bi se povukao u kabinet i tu, sam sa Džonijem, donosio najteže odluke.

Da: čitav dan je pijuckao viski sa sodom. Viski je, hirurškom preciznošću, uvijek u isto vrijeme, presijecao šerijem i konjakom. I šampanjcem. Koji je, zapravo – šampanjac a ne viski – bio njegovo omiljeno piće. Boca uz ručak, boca uz večeru. Tri boce viskija i konjaka sedmično. Uz to, cigare: mnogo cigara.

Umro je u devedesetoj.

Čerčila se sjetim kad god na portalima pročitam naslove tipa: „Vozio sa 3,14 promila alkohola u krvi“.

A šta da vam kažem: sa toliko alkohola u krvi Čerčil je zemlju proveo kroz Drugi svjetski rat i pobijedio u najvećem klanju u povijesti.

Danas bi njegovo piće, dakako, bilo problem. Danas su Finci uzbuđeni i uvrijeđeni (oh, kako se današnji čovjek lako vrijeđa) jer im premijerka pleše. Žena pleše. Jebote. Trebala je, umjesto na žurku, sa gay prijateljicom koja je upravo usvojila dijete iz Kenije otići u veganski, fair trade restoran – i sve bi bilo kako treba. Znate one idiotske priče: prima pare poreskih obveznika, a umjesto da radi, ona pleše i tako unižava funkciju i državu koju predstavlja. Čerčil bi bio apsolutno neprihvatljiv.

Stoga danas i nema čerčilâ: samo sivi mediokritet, kamo god pogledaš. Zato danas Putin kompletnoj evropskoj metamediokritetskoj političkoj eliti, koja ne zna gdje je šuplja, lupa čvoke i nabija ih nogom u guzicu. A ostale je potkupio.

Pogledajte samo šta rade u Crnoj Gori. Ili mala pamet ili zle namjere: treće nema. Najprije su suptilno pomogli klerikalnu kontrarevoluciju i na vlast doveli Crkvu Srbije. Da bi onda u Evropskom parlamentu mlatili nešto o tome kako je ta crkva sredstvo ruskog uticaja u regionu. Je li, matere vam? A nije bila 2020, kad ste joj pomogli da zgazi Crnu Goru? Jer je borba protiv korupcije najvažnija…

A gdje nas je borba protiv korupcije dovela? Do toga da umjesto privatizovanih pravosuđa i policije imamo privatizovano pravosuđe i policiju, samo je vlasnik novi. Što je doista suštinska: šta suštinska, revolucionarna promjena.

Dovela nas je do toga da je čovjek koji je snimljen kako kupuje glasove u Ulcinju – što je prihvaćeno kao najnormalnija stvar na ovom svijetu – izabran za ministra. Da je čovjeku koji je dva puta pokušao ubistvo data kontrola nad tajnom službom. Dobili smo ministre koji se prodaju za televizor. Doduše veliki televizor. Dobili smo premijera kojega vođe narko-klanova vole kao brata najrođenijeg. Dobili smo Vladu koja je izvela najveću pljačku u istoriji Crne Gore – „Temeljni ugovor“. I nikome ništa. Ponavljam. Nikome ništa.

Ovdje se ne radi o tome da „ovi kradu više od DPS-a“. To prosto nije tačno, niti je fizički moguće. Za dvije godine ne možeš nakrasti koliko za trideset.

Ne. Riječ je o tome da je, usljed borbe protiv korupcije bivšeg, posve normalizovana i legalizovana korupcija novog režima.

Razumijete: korupcija je kada kradu stari. Kada kradu novi, to je borba protiv korupcije. Da bi se izborili sa bezbrojnim nepočinstvima DPS-a, ove nove je nužno pustiti da i sami malo kradu. Da bi funkcionisao, Čerčilu je bilo potrebno nekoliko boca alkohola. Da bi ovi naši funkcionisali, potrebno im je da pucaju na nekoga i nešto ukradu.

Čudni su, ne manje od Božijih, putevi demokratije.

(CdM, foto: Gradski portal)