Živite li bolje otkako je Crnu Goru zadesio „talas demokratskih promjena“?

A šta bi sa onim „ovo je neka nova Crna Gora na koju ćete se morati navići“?

Sve je dva ili tri puta skuplje. I još poskupljuje. Jeste li se navikli na to? Jeste li se navikli da tegla ajvara od 550 grama košta 8,50 eura? Da kilo riže košta 6,70? Jeste li se navikli na bocu maslinovog ulja od 21 euro i puter od četiri eura? Feta sir od mlijeka u prahu koji košta 10 eura? A na Milka čokolade od pet eura? Kupku za tuširanje od šest eura? Jeste li se na to navikli?

Kako ide sa navikavanjem na espreso od dva eura? Boca loze od 22 eura? Kulen od 20 eura? Zaleđena pileća prsa od 10 eura?

Jeste li se navikli na to da kada zabasate u samoposlugu sve plaćate skuplje nego ljudi u Ljubljani i Beču? Da vam je sve što stavite u korpu duplo skuplje nego u Rimu. Navikli ste?

Ovo što živimo je najveći inflatorni udar nakon onog epskog iz devedesetih. Naravno, statistika će vam reći da inflacije gotovo da i nema. Svaki put kada odete u samoposlugu sve je skuplje nego kad ste tamo posljednji put ušli. Svaki sljedeći put za 100 eura možete kupiti manje nego prethodni put. Ali inflacije nema.

A turistička sezona je rekordna. Nego… a šta vi imate od te sezone?

Sve poskupjuje svaki dan, da bi pred sezonu poskupilo dodatno. Ono što poskupi nikada više ne pojeftini. To praktično znači da će turisti cijene za dranje kože sa leđa plaćati pet dana, koliko su tu. A vi ćete ih plaćati čitave godine.

Dakle, osim što nakon svake sezone sve plaćate skuplje nego nakon prethodne, šta još imate od veličanstvenog crnogorskog turizma? Osim zadovoljstva da se od Sukobina do Debelog brijega vozite 10 sati. Po više nego popularnim cijenama goriva – za onoliko koliko vam treba da napunite rezervoar ne tako davno mogli ste kupiti bubreg.

Dakako, zaradiće vlasnici kućerina sa po 50 apartmana. Ali šta sa onima koji ovdje samo žive, a ne izdaju kuće? Ili pak sa onima koji, recimo, izdaju dva apartmana? Standard tih ljudi ne raste, jer sve što zarade ode na hranu i gorivo, koji poskupljuju praktično svakodnevno.

Stručnjaci za turizam i ekonomiju će pred vas podastrijeti hrpe statističkih podataka i objasniti vam kako vi, zapravo, živite sve bolje i bolje. I onda se pitaju zašto ljudi u ništa što im se govori više ne vjeruju. Je li hiljadu eura danas više ili manje nego prije godinu – možete li za taj novac kupiti više ili manje? Da biste odgovorili na to pitanje, treba vam doktorat?

A šta kažu stručnjaci – koji je udio kokainskog novca u razvoju crnogorskog turizma? Ove zgradurine pune apartmana za prodaju i izdavanje koje niču kao pečurke poslije kiše, to su sve ljudi zaradili u znoju lica svoga, sa deset žuljevitih prstiju? Je li to onaj, kako se zove, održivi razvoj?

A stotinu hiljada u Crnu Goru izbjeglih Rusa i Ukrajinaca – i to je turizam? Elitni izbjeglički turizam?

Stotinu, ili prije: stotinu i pedeset hiljada izbjeglica u zemlji od 600 hiljada ljudi – to ne mijenja etničku i svaku drugu strukturu društva? To nije politički i ekonomski faktor od najvećeg značaja?

Ako je o tome vođena kakva javna debata, nemojte zamjeriti – ja sam je propustio. O sječi čempresa i sadnji borova – o tome ćemo mi voditi „javne rasprave“ i „javne politike“. A o 150 hiljada stranaca koji su ti doselili u zemlju će se, kao o onom Mikijevom zaduženju od milijardu eura, odlučivati tajno.

Gornji redovi donijeli su niz takozvanih životnih pitanja. Na koja vlasti nemaju odgovor. Umjesto odgovora, oni građane ove zemlje zabavljaju sapunicama o raspodjeli fotelja i svađaju naaaaaarod vještačkim podjelama, lažnom borbom protiv kriminala, opijelima za četnike i bulažnjenjem o lovćenskim kapelama koje se umnožavaju na nebu.

(CdM, foto: Gradski portal)