Francuska nam je, javilo, blokirala dva poglavlja. Pa ne zaleleči, majčin sine.

Sve je išlo dobro. Poglavlja se zatvaraju nepokolebljivo, kao kapije luksuznih zdanja pred sirotinjom. Sa uglednih evropskih adresa pljušte komplimenti. Evo i Njemačka rekla “dajte tu Crnu Goru u EU”.  Kad ono: paf. Ne paf-paf, nego paf: razlika je supstancijalna. Evo: https://www.cdm.me/politika/tri-poglavlja-spremna-o-poljoprivredi-i-ribarstvu-opet-u-ponedjeljak/

Da ste trebali da pogodite ko će nam ga šuknuti, priznajte da biste rekli: Francuzi. Ko drugi? I to dva dana nakon što je Vučić, dobar kupac francuske vojne opreme, Crnoj Gori, povodom njenoga pridruženja EU, poručio: prvo skoči pa reci hop.

Crna Gora je zemlja u kojoj se dnevno ulovi 14 orada, zemlja koja nije u stanju proizvesti teglu ajvara ili džema. Dakle: ozbiljna prijetnja francuskoj poljoprivredi. Ali valja gajiti nadu da će Joko to završiti sa Francuzima.

Život se, tvrdila je velika francuska spisateljica Margerit Jursenar, ne sastoji od pobjeda i poraza, nego od kompromisa i zaborava. Stoga: polako. Ko žurio, vrat slomio.

Crnogorski evropski entuzijazam je, ionako, odveć napuhan – naše članstvo nije izvjesno, no povodom njega već vlada bezmalo histerija: kao da nas samo udar komete u Zemlju može spriječiti da u EU uđemo 2028. Polako, rekoh. Biće tu još uspona, padova i neugodnih iznenađenja. Biće nužno napraviti još mnogo kompromisa od kojih se čovjeku povraća. Biće potrebno još mnogo toga kupiti i dati, što inače nikada ne bi ni kupili ni dali.

Ovo što nam radi Francuska se, kad sam bio klinac i živio u Sarajevu, zvalo “prodavanje cigle”. Ne, nije metafora. Jalijaši su na čaršiji čekali žrtve, koje su savršeno prepoznavali u gomili, pa im prilazili i ljubazno nudili da od njih kupe ciglu. Ponuda je podrazumijevala neizgovorenu no stoga ne manje uvjerljivu prijetnju: ako ciglu ne kupiš, ubiće te od batina i još će ti sa nogu skinuti patike. Ti onda iz džepa izvadiš sve pare, daš ih i kreneš dalje, u želji da pobjegneš od sramote. Jalijaš ti tada kaže: čekaj, zaboravio si ciglu. Njihova operacija je stoga bila legalna: nije ti oteo pare, nego ti je nešto prodao. A ti si prinuđen na dodatno poniženje: da po čaršiji nosiš ciglu, tako da svako zna šta ti se desilo i da si ispao pizda.

Kaže Štulić:

od nebrojeno mogućnosti da se ubije čovjek

kaži “Zbogom” i nek te proguta noć:

snaga, snaga i moć.

Nije manje ni načina da se ubije nada.

Čak i hitac koji nas promaši, bez greške, nanosi ranu.  Jer raspršuje iluzije, koje nije pogrešno nazvati nadom.

Iluzije su, vidite, moguće najvrjednije što smo ikada imali: one ne čine samo svijet ljepšim mjestom, nego i nas, u tom svijetu, boljim ljudskim bićima. Ako se za išta vrijedi boriti, to su iluzije. Čin spaljivanja iluzija je navodno ljekovit. No pharmakon, grčka riječ za lijek, znači i – otrov. Konvencionalna navodna mudrost podrazumijeva, opet navodno, da nada bude zamijenjena otrovom. Mnogo otrova, intoksikacija, navodno je put u mudrost. No ako je biti otrovan jedini put u mudrost: hvala, radije ne. U tom slučaju, dajte mi ludost.

Pharmakon, što je manje poznato, znači i čin žrtvovanja: ljudsku žrtvu. Pharmakos je ritual prinošenja ljudske žrtve.

Naše su kulture licem okrenute prošlosti. Za malo šta naš čovjek mari manje no za budućnost. Ako je spreman za nešto se boriti, to je prošlost. Prema budućnosti naš čovjek gaji temeljit prezir. Jer budućnost je za njega tek prostor budućih sprženih iluzija. Istovremeno, od te će svete prošlosti on načiniti iluziju: najveću od svih. Umjesto o boljoj budućnosti, ovdje se mašta o boljoj prošlosti. No kako je prošlost tek minula budućnost; uzalud minula, protraćena negdašnja budućnost, jasno je da je fetišizacija prošlosti, tako mila našim kulturama, duboko patološka.

Nije manje opasna ni fetišizacija budućnosti, koju prepoznajemo u našem današnjem “evropskom optimizmu”. Ona je kod nas, doduše, rijetka. Zadnji put smo tako, prije 2006, fetišizovali nezavisnost. Malo je šta od negdašnjih nada ostalo.

Tužan je to prizor: iskre koje lete u mrak i zaludno nestaju u njemu, lomače na kojima gore iluzije i nade. A ljudi, šta će. Priđu plamenu, da se ogriju.

(CdM, foto: Tone Stojko)