Ljevica počiva na nadi. Koja se ponekad razbukta. Ali je uglavnom nema. Ili tinja. I lako se gasi. Istorijska zbilja puhne u nju lagano, kao u rođendanske svijeće na torti – i već je nije.

Desnica počiva na strahu. Desnica, dakle, ima zlatnu podlogu. Strah je stvaran, postojan, ne devalvira.

To je već viđeno: i kada ljevica prevlada (tako rijetko, odveć rijetko), nada se lako konvertuje u strah. U trenutku kada ljevica terorom stane braniti svoju iznimnu pobjedu, već je sve izgubljeno. Poraz se desio i preostaje samo da ga neko proglasi. Politika nade postala je politika straha: da će neprijatelj, vanjski i unutrašnji, ipak prevladati, da će neko izdati, da će učinjeno biti poništeno, da će osvojeno biti oduzeto. Budućnost koja se nekoć činila otvorenom oglodala je zebnja pobjednika koji je, čak i na vrhuncu svoje moći, bio nemoćan. Strah je došao po svoje: kontrarevolucija je počela sa prvim aktom revolucionarnog terora.

Nada se, rekosmo, lako konvertuje u strah. Ali ne i obratno.

Strah te tjera da biraš manje od dva zla. Ali manje zlo je i dalje zlo. A zlo na koncu dođe po svoje. Na koncu se desi upravo ono što si, u strahu, po svaku cijenu pokušavao odbraniti. Ako iko to zna, nakon 30. avgusta 2020. to znaju stanovnici Crne Gore.

Oni koji potežu paralele između DPS-a i PES-a čine to sa pozicija Spajićevih neprijatelja. To je u najmanju ruku licemjerno. Sličnosti između DPS-a i bivšeg DF-a, ili DPS-a i Demokrata daleko su veće od sličnosti Spajićeve i Đukanovićeve partije. Prije svega zato što DPS, DF i Demokrate identitetske politike vide kao sredstvo da prikriju i ostvare svoju istinsku agendu. Dok PES identitetske politike vidi kao smetnju na putu svoje agende.

Međutim… Uprkos tome što oba politička subjekta nervozno odbijaju usporedbu, PES i DPS dijele makar jednu važnu stvar. Oba su politička subjekta, naime, turbokapitalistička (a koji na crnogorskoj političkoj sceni nije?). DPS je bio stranka prvobitne akumulacije kapitala. PES je partija/pokret koji kapitalizam u Crnoj Gori prevodi u novu fazu: konsolidacije i dominacije nad svakim segmentom života. Ako PES uspješno dovrši svoju misiju – a nema razloga da se misli drugačije – Crna će Gora više ličiti na američku nego na evropsku socijaldemokratsku državu.

O tome se ovdje radi. Crna Gora može biti crnogorska ili srpska; može biti građanska ili unija konstitutivnih naroda; zvanični jezik može biti ovaj ili onaj; ova ili ona crkva može biti dominantna. Ali, kako god da je i šta god da je, jedno je sigurno: Crna Gora će biti kapitalistička. Kao što je rekao Jameson: lakše je zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma. Razumijem ako mislite da vas se to ne tiče. Ali to u konačnici znači da nećete imati državnu penziju i besplatno zdravstveno. A to će vas se, još kako, ticati.

PES će za kapitalizam uraditi stvari o kojima se DPS nije usudio sanjati. I baš zato je PES na vlasti.

DPS-ov “patriotski” kapitalizam odvijao se pod maksimom: nije bitno šta je opljačkano, nego ko pljačka. Ono što su opljačkali “naši”, i dalje je naše.

PES uvodi novi “kvalitet”: nije bitno ko je profiter – važno je da profit raste. To je takozvani zreli, uljuđeni kapitalizam.

U jednoj epizodi “House of Cards” postoji replika koju parafraziram: sve na svijetu ima veze sa seksom – osim samog seksa, koji je pitanje moći. Zakonomjerno: bit politike nije ništa političko. Bit politike je novac.

To je najočiglednija stvar na svijetu. Koju mi, očigledno, odveć često uspijevamo previdjeti.

(CdM/foto: Autonomija)