Jedna od teorija zavjere o korona virusu kaže: stvorili su ga Kinezi, da pomoću njega osvoje svijet.

Druga kaže: virus su stvorili Amerikanci, ne bi li spriječili neminovno – da Kina postane najmoćnija zemlja svijeta.

I jedan i drugi narativ odjek su priča koje su ne samo ispričane, nego su se i desile (ili, preciznije, jer priča je važnija od zbitja: koje su se ne samo desile, nego su i ispričane).

Prvi je varijacija skaske o kugi koja je iz Kine, Putem svile, stigla u Đenovu.

Drugi je verzija storije o virusu, biološkom oružju koje je zapadnjacima omogućilo da osvoje Amerike.

Druga je pripovijest manje poznata, pa ćemo se zadržati na njoj.

Dan je 12. oktobar, godina Gospodnja 1492. Kolumbo se iskrcao na obalu San Salvadora. Pripadnici Taino naroda prinose mu darove kojima žele reći: dočekujemo te u miru, nadamo se da u miru dolaziš.

Do 1548. godine preostalo je svega 500 živih Taino starosjedilaca. Kada je Kolumbo stigao, tu ih je, po nekim izvorima, živjelo nekoliko miliona. Pobili su ih grip i male boginje.

To su bili darovi koje im je donio čovjek kojem su oni uručili papagaje, nakit i tkanine.

U aprilu 1520. španski su vojnici u Meksiko isporučili male boginje. Samo dva mjeseca kasnije, Kortezove trupe trijumfalno ulaze u astečku prijestonicu. Grad nije imao ko da brani. Tijela oboljelih branilaca ležala su na ulicama.

Korteza je u svojim odajama, nimalo ceremonijalno, dočekao astečki vladar, sam i mrtav.

Novi svijet, stara smrt.

Crnogorska varijacija priče o bolesti, smrti i porobljavanju drugačija je od navedenih.

Da, bolest je bila nužna da bi Crna Gora pala. Dvije bolesti, zapravo. Jedna, koju izaziva virus. I druga, koja izaziva trulež, od koje je oboljela kasta koja je zemlju vodila. Za njihovu vlast važilo je ono što je Lacan zapazio kao odliku falusa: moćna ali šuplja. Toliko šuplja da se, kada je Amfilohije šutnuo, u prošlost otkorljala kao prazna konzerva Campbell’s supe.

Pa ipak, da bi Crna Gora pala, pored truleži njenih nevoljnih branilaca koji su se pred Amfilohijevom armijom razbježali brzinom tek nešto manjom od one kojom se afganistanska vojska rasula pred talibanima, bila je potrebna savršena oluja. Virus, Trump, Vučić, Rusija, uspavana, no stoga ne manje imperijalna EU i, konačno, propala turistička sezona u savršenoj sinergiji. Sve to da bi izbore izgubila crnogorska vlast koja je na koncu više ličila na humus no na bilo što iole čvrsto, uključujući tu i glinu. Sve to, da bi trulež izbore izgubio za jedan mandat.

Kada su „oslobodioci“ stali kasapiti zemlju, shvatili su da su im „branioci“ ostavili malo posla: što god su poželjeli uništiti, već su dobrano uništili njihovi prethodnici.

Virus je, svejedno, radio za nove, a protiv starih vlastodržaca. Vođama pobjednika to je bilo jasno: zato su virus širili kad god su i koliko god su mogli, okupljajući svoje ljude u litije, potom ih šaljući da virus šire zemljom. Sve do pobjede.

Osvojili su zemlju. Ali virusa se nisu mogli osloboditi.

Stoga su riješili da ga ignorišu.

Strategija im se isprva isplatila: ljeto je dovelo turiste, a oni donijeli novac.

Turisti sada odlaze a lokalno stanovništvo, u stotinama, stoji u redovima za testiranje na virus. U Ulcinju, rodnom gradu najradosnijeg od pobjednika, svaki dvadeseti, moguće i svaki deseti građanin zaražen je.

Ljudi umiru: mnogi ljudi umiru. No niko ne obraća pažnju: nema kajgane bez razbijenih jaja, vele.

Šta crnogorsku priču o virusu kao oružju za porobljavanje razlikuje od drugih? Virus, kao biooružje, u principu koristiš da bi njime napao neprijatelja. U Crnoj Gori je iskorišten protiv vlastitog stanovništva. U Crnoj Gori je vlastito stanovništvo tretirano kao neprijatelj.

Kada je Dritan Abazović juče saopštio kako će Sea Dance festival, koji će, lančano, prouzrokovati stotine i hiiljade novozaraženih, biti kruna sezone – nije lagao.

Dehumanizovani ritmovi softverskog algoritma, sintetičke droge, svjetlosni efekti koji blokiraju kognitivnu funkciju mozga: čitavo to hi-tech tribalno okupljanje kolosalna je proslava prostog principa: ljudi nisu bitni.

Crnom Gorom vlada virus.

(CdM, foto: Tanja Draškić Savić)