Pričao mi je prijatelj, ima tome dobrih trideset godina…

Podgorica. Ono doba apsolutnog bezakonja i haosa. Dva momka ukradu očeva kola pa onako pijani/drogirani pregaze staricu.

Sastanu se muške glave familija, da se vidi može li se postići kakav dogovor, da se plati poštena odšteta za mrtvu ženu a momci da nastave da po ulicama (a i drugdje) ubijaju ljude.

Popije se malo, već je opuštena atmosfera, padaju i prve šale. Paterfamilias sa staričine strane iznese ponudu, kaže cifru: toliko i toliko, ruka ruci, pa da idemo dalje.

Familiji ubica cifra se učini previsokom pa skoče i poviču: Ada nijesu ubili četu đaka, no babu.

U toj replici, u najkraćem, leži bit politike Crne Gore prema zahtjevima Hrvatske koji se što direktno što indirektno tiču agresije na Dubrovnik.

Barbarism Begins at Home, kaže pjesma The Smithsa. Mnoge stvari koje se dešavaju u Crnoj Gori mogle bi biti izbjegnute uz bolji kućni odgoj. Jer lijepo vaspitan čovjek zna da su neke stvari prosto nepristojne i nikada ih, kao takve, neće uraditi. Nećeš, na primjer, vrijeđati zemlju koju si napao, govoriti da se od tebe traži da skineš gaće – nećeš se ponašati kao da si ti bio napadnut.

Uostalom, ko osim moralnog idiota može biti protiv toga da se spomen-pločom obilježi mjesto gdje je bio logor za zatočene hrvatske civile?

Ko osim moralnog idiota može biti protiv toga da se hrvatskim familijama iz Boke vrati imovina koja im je ukradena? Ali ne… Ovdje se radi ovako: otmeš milione vrijednu kuću/vilu. A onda, kada je zakoniti vlasnici traže natrag, ti glumeći uvrijeđenost uzvikneš: a šta ćemo za Jasenovac?

Što se pak tiče granice na Prevlaci: to, dragi vladajući u Podgorici, raspravite sa svojim „evropskim partnerima“. Jer je stav EU da je Prevlaka Hrvatska. I taj stav je svakome poznat decenijama, još otkako je objavljeno mišljenje Badinterove komisije. Uzgred: komisije koju je oformila EU i shodno njenim nalazima zauzela stav prema disoluciji Jugoslavije. Po Badinterovoj komisiji, granice bivših jugoslovenskih socijalističkih republika nove su državne granice. I još jedno uzgred: takav stav Badinterove komisije štitio je Crnu Goru kada su se iz BiH pojavili zahtjevi da se Sutorina pripoji toj državi, kao što je štite i od fantazija o promjeni granica koje s vremena na vrijeme stižu s Kosova.

Kad me već krenulo, da dodam i sljedeće „uzgred“: u ovoj zemlji, koja ima veoma nepošten odnos prema ratovima devedesetih i svojoj ulozi u njima, kao na ono što ne postoji gleda se na ono što su crnogorski vojnici i Podgorički korpus činili u Hercegovini. A šta ćemo sa tim što je JNA sravnila sa zemljom selo Ravno u akciji etničkog čišćenja Popovog polja od Hrvata? A šta ćemo sa činjenicom da JNA nije napala samo Dubrovnik, nego i Mostar – o čemu mlađe generacije u Crnoj Gori ne znaju ništa, jer je to još jedna skrivena strana istorije? Dozvolite da vas podsjetim: JNA sa rezervistima i dobrovoljcima iz Crne Gore napala je Mostar u aprilu 1992. U tom trenutku, Bosna i Hercegovina je suverena država. Kako se zove vojni napad na suverenu državu? Jeste, hvala: agresija.

Cilj napada nije bilo „očuvanje Jugoslavije“ o čemu su prdili podgorički i beogradski mediji tog vremena, nego da se čitav Mostar, ili barem jedan njegov dio, nađe u srpskom dijeli BiH, viđenom da se pripoji Miloševićevoj „Jugoslaviji“.

Tokom napada, iz Mostara su izbjegle desetine hiljada civila. Srušeni su svi mostovi, osim Starog – koji će kasnije obaliti Praljak. Uništeno je ili oštećeno 12 od 14 mostarskih džamija, katolička katedrala Marije, Majke Crkve, Franjevačka crkva i samostan, Biskupski dvor u kojem je čuvano 50 000 knjiga, istorijski muzej, arhiv… Čim su došli u priliku da se svete, HVO je dao svoj doprinos sveopštoj istoriji beščašća i srušio srski manastir Žitomislić.

Istorija ima veoma rafiniran smisao za ironiju. Recimo: hrvatske zahtjeve ispuniće baš ona crnogorska vlast čiji je temelj Andrija Mandić. Sad će on biti izložen optužbama za izdaju.

Baš kao što je za izdaju ondašnju vlast optuživao on, kada je Crna Gora priznala Kosovo i odlučila da uđe u NATO. Bez te dvije odluke Crna Gra ne bi ni mrdnula na putu ka EU, niti bi se Mandić sada slikao sa Martom Kos, sav ozaren, kao bonsai sunce – baš kao da je zagondžija a ne predjsednik Parlamenta.

Još jedno, posljednje „uzgred“: sjećate li se ko još nije glasao za ulazak Crne Gore u NATO? Nije glasala URA – umjesto toga je sa Mandićem bojkotovala parlament.

Da zaključimo: batrgajte se koliko hoćete, zahtjeve ćete, ako ne sve, a ono većinu – ispuniti.

U međuvremenu, probajte da Hrvatima kažete ovo: ada nijesmo rušili Rim i Pariz, no Dubrovnik i Mostar.

(CdM)