Priče o izdaji već dugo se, na Zapadnom Balkanu, prepliću s pričama o patriotizmu. Međutim, novijoj, baš kao i starijoj istoriji nepoznat je slučaj da izdajnik prizna da je izdajnik, baš kao i što pseudopatriote nerado ili gotovo nikada ne priznaju svoje lažnjaštvo. Posljednjih nekoliko mjeseci u Srpskom svetu posebno se cijeni i hvale vrijednim smatra svaki individualni doprinos da se lista (zovu je najčešće spiskom) izdajnika, odroda i izroda, stranih plaćenika i narodnih neprijatelja svake vrste, dopuni i proširi. Cilj koncipiranja ovih spiskova koji postoje u više varijanti, izmiče prosječnom zdravorazumskom ljudskom biću. Ostaju, do daljneg, otvorena pitanja da li nakon marljivog i gorljivog popisa slijedi neka vrsta lova… Da li se možda čeka neki novi rat da bi taj lov bio legalizovan ili su i spiskovi i lov ostavljeni mašti svojih sastavljača, a ta mašta, vidjeli smo, nije omeđena vremenom i prostorom.

Nakon svega što imamo u iskustvu od devedesetih do danas, možda bismo bez velike pretencioznosti mogli da zaključimo da je već odavno vrijeme za pojednostavljivanje ovih, u teoriji i praksi ideoloških i populističkih djelatnika, nezaobilaznih pojmova. Tako bi, bez većih teorijskih pretenzija i formulisano dovoljno razumljivo za svakog ko promišlja o izdaji i patriotizmu, upravo lažni, utilitarni patriotizam mogao biti definisan kao vrhunska izdaja – svoje kulture, svog društva ili svoje države.

Bilo bi sasvim prirodno očekivati da je i građanima u Srbiji, ali i građanima u susjednim zemljama projektovanim da postanu dijelovi Srpskog sveta, jasno da patriotizam nije oličen u držanju građana u pokornosti i hipnozi populističkim snom o moćnoj i jedinstvenoj naciji-sili, koja se vječito brani jer je vječito ugrožena. Da to nije ni vođenje politika koje građane ostavljaju u siromaštvu i obespravljenosti dok gledaju bogaćenje i bahaćenje takozvanih patriotsih elita. Da to nisu ni dogmatski kodovi od kojih kultura ne može da diše ako nije normirana. Da to nisu ni porobljeni mediji, ni uništeno obrazovanje, beznađem razorene porodice i beskrajno indukovanje nasilja kroz rijaliti programe i tabloide.

Da je preživjela devedesete, beogradska novinarka Dada Vujasinović imala bi šezdesetak godina i najvjerovatnije bila i sama proglašena nepatriotkinjom i izdajnicom. Baš kao i onda. Upravo je ona pisala o vječitoj zavodljivosti na relaciji pseudopatriotizam – korupcija i pisala je u vremenu kada je većina njenih koleginica i kolega o tome ćutala. Ovog aprila, prošla je još jedna godišnjica njene smrti pod još uvijek nerazjašnjenim okolnostima, a neki ljudi su, vjerujem iz potrebe da se i u ovim novim vrijednosnim inverzijama i kolapsima prislone uz jasne ali i dalje usamljene moralne stavove, po društvenim mrežama dijelili njene rečenice. Na početku opsade Sarajeva, imala je jasan stav: „Ne možeš ti, čoveče, uz čips i pivo da gledaš kako naša artiljerija sravnjuje sa zemljom jedan grad, a da se ne zapitaš – kako bi meni, mom detetu, bolesnoj majci, bilo kome bilo, da neko sedne na Avalu i tuče me odozgo. Ne možeš ti uz čips i pivo da gledaš obogaljenu decu, mrtvu decu. Ne možeš. Pod uslovom da si čovek“. Uz poruku da nju „niko ne može da laže“, govorila je i pisala o nedopustivoj ravnodušnosti i zavjetu ćutanja, s jedne strane, i koruptivno-patriotskim agresorskim radnjama, s druge strane.

U intervjuu iz 2018. godine, na pitanje novinara da li se slaže da intelektualci i uglednici iz društvenog i naučnog svijeta nisu nekakva „savjest nacije“, te da su veoma često i „u ne malom broju služili tiranima ili nekom drugom obliku zla“, Filip David je odgovorio da iako pravi intelektualac treba da ukazuje na mane svake vlasti, samo se za malobrojne može reći da su bili „savjest nacije“, ali da su upravo takvi u svome vremenu proglašavani neprijateljima i izdajnicima: „Pomenuću samo čuveni primer velikog pisca Tomasa Mana. Nazivan je najgorim imenima kada je napustio Nemačku jer nije želeo da podrži nacizam i diktaturu Adolfa Hitlera. A zapravo je tim svojim gestom sačuvao obraz intelektualne Nemačke“. Podsjetio je Filip David i na svoj tekst iz 1993. u kojem je napisao da „pod okolnostima u kojima živimo, raširene korupcije, zloupotrebe vlasti, svaki pošten građanin mora postati protivnik takvog sistema, „izdajnik“ takvog načina vladavine, suprotstaviti se onim koji nas guraju u rat i zločine“. Podsjetio je i na velike umjetnike poput Knuta Hamsuna, Ezre Paunda, Kurcija Malapartea, Luja Ferdinanda Selina, Sergija Ajzenštajna i Leni Rifenštal, koji su bili u službi totalitarnih režima i doprinijeli održavanju istih takvih ideologija.

I dok nalazimo ili ne nalazimo svoja imena na nekim novim spiskovima, bilo bi uputno povremeno provjeravati pravo značenje pojma izdajnik. A pitanja kojima se ono provjerava mogla bi biti: Da li svojim činjenjem ili nečinjenjem dajem doprinos javnom interesu svoje zemlje i građana koji u njoj žive? Da li služim populističkim vlastima i ideološkim hipnotizerima čak i onda kada se pravim da ne vidim i ne čujem? I najzad, da li onim što činim doprinosim ideji ljudskog dostojanstva i služim interesima čovječanstva?

Nakon ovih pitanja prirodno se nameće i posljednje – ko su, zaista, ovdje izdajnici? 

(Pobjeda)