Gledajući ovih dana snimke iz Banjaluke i prateći vijesti koje dolaze iz Brčkog, Bijeljine, Foče, Gacka, Prijedora, gradova-simbola etničkoga čišćenja i genocida u BiH, śetih se konstrukcije koju je svojevremeno u televizijskom prilogu o Radovanu Karadžiću formulisao jedan crnogorski pisac – možda bi sudbina Bosne bila drugačija da su roditelji Radovana Karadžića imali dovoljno novca poslati ga na školovanje u Beograd umjesto u Sarajevo!?
Zapitanost kako bi izgledala alternativna istorija stara je vjerovatno koliko i čovjek. Iz pozicije današnjice mi projektujemo i prošlost, tražeći od nje ne samo odgovore na pitanje otkud dolazimo i što nas određuje, već i napipavajući u njoj „istorijske greške“ koje su proizvele izvjesne anomalije u vremenu sadašnjem. Umjesto da nabrajam sve što bi se iz današnje vizure moglo svrstati u folder crnogorskih istorijskih grešaka (a da je cijela crnogorska istorija istorijska greška – hiljadugodišnja anomalija obilježena težnjom za utapanjem u nešto drugo – uvjeravaju nas danas vladajući crkveni i politički autoriteti), za što je jedan članak posve nedostatan, osvrnuću se samo na jedan problem koji, onako kako se to meni čini, predstavlja ključni izazov s kojim se danas suočava ne samo crnogorsko društvo već i tzv. region.
Da li bi istorija Bosne i Hercegovine, a s njom i cijeloga Zapadnog Balkana, zaista bila drugačija, kako je nagovijestio crnogorski pisac, da su Karadžićevi roditelji imali dovoljno novca da ga otprave u Beograd, umjesto u Sarajevo!? Koliko god ideja zvučala zavodljivo, a paralelna istorija u kojoj predśednik SDS-a ne postaje Radovan Karadžić, već Vladimir Srebrov, pjesnik koji je životom platio časnu odbranu Sarajeva i BiH, imala romantičarski prizvuk đe jedan hrabri čovjek zaustavlja veliku ratnu mašineriju i sprečava genocid, izvan idealizovane pjesničke slike ona nema mnogo dodira s istorijskom realnošću. Zasnovana je, zapravo, na krivom uvjerenju da su za rat u BiH i bivšoj Jugoslaviji odgovorni samo pojedinci.
IDEOLOGIJA ŽIVI
No, ako danas niko avizan ne može u haškim presudama prepoznati osudu cijeloga naroda, nije manje opasan ni pokušaj da se tezom o individualnoj krivici genocid relativizuje. Kako je lucidno primijetio Andrej Nikolaidis – haška presuda osudila je za genocid njegove vinovnike, ali ne i ideologiju koja je proizvela genocid. Zato se o genocidu u BiH – Srebrenica je zapravo samo krajnja tačka jednog širokog genocidnog plana – danas mora govoriti s podśećanjem na njegov kontekst, da se ne bismo igrali nevoljnih priznanja, izgovorenih s knedlom u grlu i s pikovima na ruci, da je eto neki kalinovički oficir na svoju ruku riješio da ubije preko 8000 ljudi u nekoliko dana. Svi ti karadžići, mladići, krajišnici, krstići, miloševići, vlahovići koje je u proteklih 20-ak godina na ovaj ili onaj način stigla pravda dakako nijesu slobodni strijelci što su po Bosni i Hercegovini 90-ih sijali smrt, već djelovi istog mozaika osmišljenog i realizovanog kao jedinstveni plan za stvaranje Velike Srbije na dijelu teritorije Bosne i Hercegovine, pa utvrđivanje njihove „individualne krivice“ ostaje kao kusa, nedovršena rabota, ako se ne utvrdi i osudi ideologija u čije su ime djelovali.
Podśećanja radi, nakon što je Badinterova komisija – kao tijelo koje je formirao Savjet ministara EEZ – novembra 1991. godine konstatovala disoluciju SFRJ, na referendumu organizovanom u BiH 29. februara i 1. marta 1992. godine gotovo 2/3 bosanskohercegovačkih građana glasalo je za nezavisnost te republike. Nakon nekoliko država koje su odmah priznale nezavisnost, 6. aprila 1992. godine, BiH je dobila i međunarodno priznanje od strane Evropske ekonomske zajednice (preteče Evropske unije), a već sljedećeg dana i od SAD, poslije čega je uslijedilo priznanje i od brojnih drugih država. Paralelno s tim procesom, od kraja 1991. godine političko rukovodstvo Srpske demokratske stranke po BiH formira tzv. srpske autonomne oblasti, organizuje tzv. plebiscit srpskog naroda, potom konstituiše samozvanu Skupštinu srpskog naroda u BiH, a 9. januara 1992. godine donosi i „Deklaraciju o proglašenju Republike srpskog naroda u Bosni i Hercegovini“, kao akte secesionizma prema državi Bosni i Hercegovini. Na samome početku agresije na BiH, 12. maja 1992. godine, tzv. Narodna skupština Srpske Republike Bosne i Hercegovine donijela je kao svoju zvaničnu ratnu platformu 6 strateških ciljeva „srpskog naroda u Bosni i Hercegovini“, i to:
„1. Državno razgraničenje od druge dvije nacionalne zajednice; 2. Koridor između Semberije i Krajine; 3. Uspostavljanje koridora u dolini rijeke Drine, odnosno eliminisanje Drine kao granice između srpskih država; 4. Uspostavljanje granice na rijekama Uni i Neretvi; 5. Podjela grada Sarajeva na srpski i muslimanski dio i uspostavljanje u svakom od djelova efektivne državne vlasti; 6. Izlaz Srpske Republike Bosne i Hercegovine (odnosno poznije Republike Srpske) na more.“
PLATFORMA GENOCIDA
Čak i bez osnovnih saznanja o etničkoj strukturi BiH 1992. lako je razumjeti da su strateški ciljevi tzv. Narodne skupštine Srpske Republike Bosne i Hercegovine, kao paradržavne, secesionističke tvorevine u ondašnjoj međunarodno priznatoj državi Bosni i Hercegovini, uistinu platforma genocida. „Državno razgraničenje“ srpskog naroda „od druge dvije nacionalne zajednice“ i podjela Sarajeva u izrazito nacionalno izmiješanoj zemlji nije drugo do ideja o etničkom čišćenju, a „uspostava“ koridora u Podrinju i Posavini, na prostorima đe je živjelo na stotine hiljada građana BiH nesrpskoga porijekla, nije drugo do direktna projekcija genocida. „Eliminisanje Drine kao granice“ dio je plana za stvaranje Velike Srbije, koja se u to vrijeme odazivala na „Savez srpskih država“ ili, benignije, „očuvanje Jugoslavije“. U kojoj je mjeri platforma tzv. Narodne skupštine Srpske Republike BiH bjelodano genocidna, najbolje potvrđuju stenogrami zahvaljujući kojima danas znamo da je taj projekat genocidnim među prvima okarakterisao upravo jedan od njegovih najdosljednijih izvođača – Ratko Mladić.
Naime, na śednici na kojoj je donešena odluka o 6 strateških ciljeva „srpskog naroda u BiH“ Mladić je upozorio njene donosioce: „Prema tome, mi ne možemo očistiti niti možemo imati rešeto da prosijemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi a ostali da odu. Pa to je, to neće, ja ne znam kako će gospodin Krajišnik i gospodin Karadžić objasniti svijetu. To je, ljudi, genocid. Mi moramo da pozovemo svakog čoveka koji je čelom poljubio ove prostore i teritoriju države koju hoćemo da napravimo.“ Sve što se nakon toga desilo u BiH bilo je ništa drugo do realizacija genocidnoga plana o stvaranju etnički čiste teritorije na prostoru na kojem je živjelo nacionalno raznorodno stanovništvo. Naočigled tzv. demokratskoga svijeta koji je tako nešto ne samo dozvolio, već svojim nemuštim reakcijama na izvjestan način i podsticao.
Ovo podśećanje na kontekst iz kojega je nastao genocid u BiH važno je kao opomena da se nikakve otvorene zagrade i veznici ne mogu i ne smiju naći na putu suočavanja s prošlošću. Genocid u BiH posljedica je djelovanja ideologije naci-fašizma, u formi plana za istrebljenje nesrpskoga stanovništva u BiH, u prvome redu Bošnjaka, i bez te spoznaje i jasne osude ideologije niti može biti pomirenja, niti pravde za žrtve najvećega zločina počinjenog u Evropi nakon Drugoga svjetskog rata. Uostalom, ni sve presude Nirnberškoga suda u poslijeratnoj Njemačkoj ne bi ispunile svrhu da nije bilo procesa denacifikacije.
Istorijska greška čiju skupu cijenu danas plaćamo, kako u BiH tako i u Crnoj Gori, nije bila ta što se jedno durmitorsko momče sticajem prije svega ekonomskih okolnosti obrelo na krivom mjestu u krivo vrijeme, već to što se uprkos svim dejtonima, pariskim konferencijama, haškim sudovima, enormnim sredstvima upumpanim od strane Zapada u regionalne NVO, iskorišćene najčešće za lično bogaćenje i sticanje pozicija u društvu, i sl. na ovim prostorima nije desilo suštinsko suočavanje s prošlošću koje je moralo rezultirati defašizacijom društva. Zato se danas nemamo što čuditi otkud se to ideologija krvi i tla povampirila u glavama mnogih – od Banjaluke preko Beograda do Podgorice – postajući temelj oficijelne politike Republike Srbije i njenih regionalnih satelita, manjeg entiteta BiH i Crne Gore.
STUPS: Eskalacija