Otkako je prije neki dan mitropolit Beogradske patrijaršije Joanikije II uskliknuo „dogodine na Lovćenu“, ponavljajući ekspanzionističku mantru velikosrpskoga kleronacionalizma kojom se prizivaju novi ratovi na Balkanu, otkako je obećao da će se „Njegošev amanet“ ispuniti kad dođe do sveopštega „preumljenja“ i kad Crnu Goru očisti od „ustašluka“, krenula je organizovana kampanja proruskih i velikosrpskih medija u kojoj se ponavljaju dva zahtjeva – „ispunjenje Njegoševa zavjeta“ i „obnova kapele Svetoga Petra Cetinjskoga na Lovćenu“.

Pod obnovom kapele, razumije se, misli se na rušenje ili makar prepravke na mauzoleju na Jezerskome vrhu, koji crnogorsko zakonodavstvo tretira kao kulturno dobro.

Premda je o problemu Njegoševe grobnice na Lovćenu pisano relativno mnogo, perfidnost nove manipulativne kampanje Beogradske patrijaršije zahtijeva da se još jednom preispitaju temeljne teze toga propagandnog projekta. Neophodno je, dakle, osvijetliti pet laži na kojima se zasniva velikosrpski mit o Lovćenu.

1. Prva laž koju plasiraju Beogradska patrijaršija i s njom umreženi propagandni punktovi glasi – Njegoš je ostavio amanet da bude sahranjen u kapeli na Lovćenu. U Njegoševu testamentu nema nikakvoga traga tome amanetu.

No, u pismu koje je iz Kotora 22. 11. 1851. godine Rišnjanin Vuk Popović uputio Vuku Karadžiću navedene su posljednje Njegoševe riječi: „Još vi preporučujem i amanet predajem, kad umrem kopajte me na Lovćen kod nove crkve.“

Popovićeva bilješka, dakle, svjedoči o Njegoševoj želji da bude sahranjen na Lovćenu, ali ne ni u kakvoj kapeli već „kod“ crkvice koju je sam podigao 1845. godine i posvetio je svojem stricu, Svetom Petru Cetinjskome, što ga je kao pastironačelnik autokefalne Crnogorske crkve upravo Njegoš kanonizovao 1834. godine. Njegošev amanet da bude sahranjen na Lovćenu, odnosno Jezerskome vrhu, ispunjen je jer njegovi posmrtni ostaci – u međuvremenu više puta seljeni – i danas počivaju na Lovćenu.

2. Druga laž glasi – „Njegoševu kapelu“ srušili su 1916. godine Austrijanci s namjerom da na njenome mjestu podignu spomenik Pobjedniku, kao biljegu austrijske imperijalne moći. Januara 1916. godine Njegoševu crkvicu na Lovćenu, tokom ofanzive austrougarske vojske, zaista je pogodilo topovsko đule načinivši na njoj oštećenje koje nije ni srušilo niti drastičnije uništilo crkvicu.

Austrougarske vlasti nedugo potom inicirale su da se Njegoševi ostaci izmjeste na Cetinje, no taj prijedlog nije prihvatio mitropolit Mitrofan Ban. Međutim, po nalogu okupacionoga guvernera Viktora Vebera von Vebenaua, Njegoševi ostaci su 13. avgusta 1916. godine preneseni na Cetinje, a stručna komisija zadužena za taj posao zabilježila je da je na Jezerskome vrhu „našla crkvu i grob u potpunom redu“.

Avgusta 1918. austrougarska uprava na Cetinju objavila je proglas u kojem se obavezuje da će Njegoševa crkvica biti „popravljena i vraćena u prvobitno stanje o trošku okupacione armije“. Realizaciju tih planova osujetio je vojni poraz Austrougarske. Priča o izgradnji spomenika Pobjedniku na Lovćenu, pak, s Jezerskim vrhom i Njegoševom crkvicom nema nikakve veze.

Ljeta 1916. godine pokrenuta je inicijativa da se na Lovćenu podigne spomenik „u slavu zauzeća ovoga jadranskog Gibraltara“, no, kako se to lijepo vidi i iz teksta objavljenog u dubrovačkoj Pravoj Crvenoj Hrvatskoj, koji je na portalu Antena M objavila Jadranka Selhanović, taj spomenik nije trebalo da se izgradi na Jezerskome vrhu, đe se nalazila Njegoševa crkvica, već na višem lovćenskom vrhu – Štirovniku. Time se demontira laž da je Austrija imala namjeru da ruši oštećenu Njegoševu crkvicu.

3. Treća laž glasi – Aleksandar Karađorđević je obnovio „Njegoševu kapelu“ 1925. godine. Umjesto obnove Njegoševe crkvice, Aleksandar Karađorđević se odlučio za rušenje originalne građevine, čiji su ostaci uglavnom strovaljeni niz litice Jezerskoga vrha.

Prvobitna ideja da se na Lovćenu podigne mauzolej, čiji je nacrt izradio Ivan Meštrović, odbačena je na insistiranje Gavrila Dožića ali i iz finansijskih razloga, pa je na Lovćenu po nacrtu ruskoga arhitekte Krasnova izgrađena nova građevina, kapela od novoga materijala s bitno izmijenjenom simbolikom u odnosu na originalnu Njegoševu crkvicu.

Na Aleksandrovo insistiranje za izgradnju nove kapele upotrijebljen je pored lokalne građe i mermer s Venčaca, što je na svečanosti 21. 9. 1925. godine povodom završetka izgradnje kapele Aleksandar i apostrofirao: „Nad grobom Njegoševim, danas je kamen sa Venčaca, na domaku Karađorđeve Topole, i pod njim će lako ležati Vladika Rade.“

Da je nova građevina izgrađena kao simbol imperijalne moći Karađorđevića, na pepelu pregažene Crne Gore, dokazuje i natpis iz njene unutrašnjosti, kao i to što je zdanje sagrađeno „u čast rođendana“ Aleksandrova prijestolonasljednika Petra II, u to vrijeme dvogodišnjaka.

U ktitorskome natpisu Aleksandar demonstrira svoju moć predstavljajući se praunukom Karađorđa i sinom „velikog oslobodioca i ujedinitelja“ Petra, dok Njegoša pominje kao slavnog „pretka“, poklonika „heroju topolskome Karađorđu besmrtnome“, i „apostola i pesnika jedinstva našega naroda“.

Ukrivajući tragove vlastitoga kulturocidnog djelovanja, Aleksandar u natpisu laže da je „obnovio“ staru crkvicu koja je navodno bila „razorena“ u ratu. Aleksandrova kapela nije bila posvećena Svetome Petru Cetinjskome, kao svecu kojega je kanonizovala autokefalna Crnogorska crkva i kojem je bila posvećena Njegoševa crkvica, već Svetome Đorđu.

Da je novosagrađena kapela Aleksandrova zadužbina svjedoče i riječi koje je uputio Gavrilu Dožiću na svečanosti 21. 9. 1925: „Visokopreosvešteni, predajem Vam u amanet moju zadužbinu i kosti slavnoga Njegoša, da ih i dalje čuvate“.

4. Četvrta laž svodi se na priču da su „komunisti srušili Njegoševu kapelu“ i sagradili „paganski“ mauzolej. Kako smo već viđeli, originalna Njegoševa crkvica posvećena Svetome Petru Cetinjskome iz 1845. godine, oštećena 1916. godine, srušena je po nalogu Aleksandra Karađorđevića a umjesto nje podignuta je na izmještenoj lokaciji kapela većih gabarita čiji je patron Sveti Đorđe.

To je zdanje podignuto u čast Aleksandrova sina Petra. Aleksandrovu kapelu, pak, niko nije rušio, već je, kamen po kamen demontirana, u skladu sa svim pravilima struke, a njeni ostaci dislocirani su na Ivanova korita.

Za 50 godina Beogradska patrijaršija za njene ostatke nije iskazala nikakav interes, sve dok ih ovih dana nije obišao mitropolit Joanikije II i nad njima na Ivanovim koritima održao službu prijeteći povratkom Aleksandrove kapele na Jezerski vrh.

5. Peta laž Beogradske patrijaršije je da će kapela Aleksandra Karađorđevića, u Crnoj Gori poznatijeg pod nadimkom Aca Palikuća, dogodine biti na Lovćenu.

(Portal Analitika, foto: lična arhiva)