Kada je Helena Ranta krajem 90-tih dobila misiju da predvodi finski tim forenzičara sa zadatkom da istraže potencijalne ratne zločine u ratu na Kosovu, nije mogla ni pretpostaviti da naučne činjenice o ubistvima za mnoge neće biti dovoljne. Umjesto toga, suočila se sa ogromnim pritiscima različitih strana u ratu, čak i onih međunarodnih ali i iz svoje zemlje, koje su željele više od toga – da potvrdi njihove “istine”, pogotovo nakon što je u mjestu Račak pronađeno 45 tijela. Ranta se ubrzo našla između optužbi s jedne strane da govori premalo, a sa druge – da govori previše.

Finska forenzičarka u centru je filma Posljednja riječ rata u kojem autorica Elli Rintala kombinira stare i nove snimke, odnosno nekadašnje izjave glavnih protagonista s kojima razgovara i o njihovoj današnjoj perspektivi onoga što se 1999. godine događalo na Kosovu. Razlike u stavovima različitih strana, koje ne jenjavaju ni nakon gotovo 25 godina od rata, ukazuju na to da u konfliktu “istina” ima mnogo – ili da je, prema riječima Helene Ranta, istina prva žrtva svakog sukoba.

Ideja za film nastala je kada je Rintala, pomažući izbjeglicama iz Sirije, Afganistana i Iraka koje su stigle u Finsku 2015. godine, shvatila da ništa ne zna o ratu. Kako bi dobila odgovore, kontaktirala je poznatu finsku forenzičarku koja je radila u raznim ratnim zonama, ali je rat na Kosovu bio ključna prekretnica u njenoj karijeri. Tražeći bolje razumijevanje rata, Rintala u filmu ne daje odgovor čija je “istina” prava, nego stavlja gledatalje u poziciju Helene Ranta kako bi sami donijeli taj zaključak.

Sa finskom autoricom, čije je ovo prvi dugometražni dokumentarac, razgovarali smo i o tome kako je publika u Finskoj reagirala na film, te šta očekuje od međunarodne premijere na AJB DOC film festivalu, 12. septembra u Sarajevu.

Posljednja riječ rata je Vaš prvi dugometražni dokumentarni film. Možete li objasniti ideju na kojoj je on nastao i zašto ste odlučili da kroz njega istražujete rat na Kosovu?

– Počela sam raditi film 2016. godine, kada je bilo puno ljudi koji su bježali iz Iraka, Sirije i Afganistana, dolazili su kao izbjeglice u Evropu, pa i u Finsku. Radila sam kao volonterka i shvatila da ništa ne znam o ratu, odnosno da je rat generalno jedna velika nepoznanica za mene. Razmišljala sam zašto se takve stvari iznova dešavaju i zašto ništa ne naučimo iz toga? To je bila pozadina.

Onda sam pomislila da bi kroz snimanje filma možda mogla doći do nekih odgovora i razumijevanja toga, ali i do neke nade, jer sam se osjećala dosta bespomoćno zbog te situacije. Počela sam razmišljati o Heleni Ranta, jer je ona veoma poznata u Finskoj, ljudi znaju za njen rad generalno, ali ne i detalje onoga što je ona naprimjer radila na Kosovu. Mislila sam da bi Helena mogla biti interesantna, da bi mogla govoriti o tim situacijama i dati nam neko razumijevanje i odgovore na ta pitanja. Tako da je počelo od Helene i njene karijere. Ona je radila u mnogim ratnim zonama širom svijeta, ali kada sam pričala s njom, shvatila sam da je za Helenu Kosovo na neki način ključni momenat njene karijere, jer je dosta toga naučila i jer je bila pod velikim pritiskom. Tada sam se i ja zainteresirala za rat na Kosovu i počela da istražujem šta se tamo dešavalo, shvatajući da nisam znala mnogo toga o tom ratu. Tada se nije o tome toliko govorilo u finskim medijima prije 25 godina, a i ja sam bila mlada pa možda nisam toliko pratila.

U cijelom tom procesu, naravno, Vi ste i posjetili Kosovo?

– Tri puta smo išli snimati na Kosovo, ali i prije toga sam dosta čitala i skupljala informacije. Možda sam odlučila da se fokusiram na Kosovo jer je prošlo 25 godina od rata. To daje neki vremenski odmak da možete analizirati šta se desilo i dobiti jasniju sliku o tome, jer je zaista teško tokom samog rata nešto saznati i vidjeti šta se dešava.

I da li ste dobili jasniju sliku? Prošlo je gotovo 25 godina, ali stavovi ljudi u filmu su ostali nepromijenjeni.

– Bila sam iznenađena. Mislila sam da će se u 25 godina stavovi promijeniti, da će se neke stvari procesirati ili slegnuti. Mislila sam da je to dovoljno vremena da se ljudi suoče s prošlošću, ali onda sam uvidjela da nije tako, da još postoje kontradiktornosti. Iskreno, to je bilo šokantno za mene, ali onda sam uvidjela da to moram uzeti kao dio filma, a ne da to sakrijem. Shvatila sam da se na to moram fokusirati. Zato sam odlučila da napravim film o tome da postoje različite strane i različite istine, tako da gledatelj sam moram naći istinu u tome. Nisam htjela da napravim film koji će reći ovo je istina kojoj biste trebali vjerovati. Jer mislim da je važno da ljudi shvate koliko je teško naći istinu.

Na neki način sam htjela staviti gledatelja u istu poziciju u kojoj je bila i Helena. Ona je na Kosovo došla u jesen 1998. Saslušala je različite strane u sukobu i pokušala da shvati kome da vjeruje i ko govori istinu… S druge strane, važno je istaknuti da postoje činjenice, naučno utvrđene činjenice koje se ne mogu poreći. Na kraju filma Helena ima činjenice, ima DNK, metke, njihovu putanju, odjeću žrtava i tako dalje. Tako da su sve ove činjenice početna tačka za saznavanje istine.

Kroz film vidimo kako Helena Ranta pokušava da odoli pritiscima prikazujući te činjenice, dok se sa različitih strana na nju stavlja pritisak da ih protumači u njihovu korist. Šta za Vas predstavlja Ranta kao ključna figura u filmu? I da li je neutralnost zaista moguća u ratu?

– Radi se o balansiranju. Kroz film sam uvidjela koliko je težak posao istražitelja. Morate nešto reći, ali morate biti veoma oprezni i precizni u tome što govorite i morate imati činjenice da govorite o tome. Međutim, Helena je interesantna jer je na neki način preuzela još više odgovornosti nego što bi generalno jedan istražitelj to uradio. Znam da su u njenom timu bili drugi finski istražitelji, neki su govorili ne bismo trebali izlaziti iz okvira našeg posla i toliko raditi ili toliko govoriti. Helena je bila više aktivna. Naprimjer, tokom pokušaja istrage u Gornjem Obrinju, ona je zaista poduzela sama sve što je mogla da bi stigli tamo, čak iako nisu uspjeli to na kraju, ali ona je zaista pokušala. Neko bi na njenom mjestu rekao da je to preteško, da je nemoguće, da su sve uradili. Ali imala sam osjećaj da je Helena uvijek radila više. U tom smislu, mislim da je jako hrabra. Također, morate biti precizni u onom što govorite, ne možete reći da su ubistva bila masakr, morate imati prvo činjenice pa to reći.

Helenu su pritiskali sa svih strana. Obje strane koristile njene riječi za svoje ciljeve, nezadovoljni onim što govori. Jedna strana je htjela da kaže više, a druga je tvrdila da je govorila premalo.

Kakve su bile reakcije na film kada je prikazan u Finskoj? Da li mislite da će se one razlikovati od onih u Sarajevu?

– Film je prikazan samo u Finskoj te će u Sarajevu imati međunarodnu premijeru. Dakle, reakcije na film sam imala samo od Finaca i one su vjerovatno drugačije od onih koji ćemo imati u Sarajevu. Veoma me zanimaju mišljenja i pogledi onih koji pogledaju film. Naravno, u Finskoj ljudi već znaju rad Helene Ranta pa je drugačije, ali i ne znaju puno o ratu na Kosovu. Mnogi ljudi su rekli da su prvi put imali neki uvid u rat na Kosovu. Naravno, ima dosta dokumentaraca o tome, ali ovo je bilo malo drugačije, jer ne govori baš specifično o ratu, zašto je počeo i slično, nego o toj teškoj situaciji u čijem centru se našla Helena.

(Al Jazeera, foto: Beta)