Skip to main content

ADAM SVETLIK: Kud se to zaputio naš brod?

Vojvodina 18. jul 2021.
6 min čitanja

Srbija se nesporno nalazi pred brojnim izazovima, diktiranim spolja i iznutra.

Osvrnuo bih se na one unutrašnje, koji su često diktirani i spolja, pa se ne mogu ni oni potpuno ignorisati.

Kao država i društvo, Srbija se na socijalno-ekonomskom planu i na planu razvoja, već poduže – što nikako ne može biti dobro po građane već samo po one koji žive od politike i od strančarenja – suočava sa ozbiljnijim izazovima i problemima! Poslednjih nekoliko godina i meseci ističu se naročito:  

– nerešeno kosovsko pitanje;

– sporo ispunjavanje u praksi uslova/otvaranje i zatvaranja poglavlja, tj. jasno definisanih klastera na putu u članstvo u EU;

– demografski problemi (godinama već prisutan veliki odliv/odlazak iz zemlje mladih kvalifikovanih ljudi i veći mortalitet od nataliteta/tzv. bela kuga;

–  dinamika i struktura privrednog razvoja;

– brzo i značajnije zaduživanje zemlje bez jasnog ishoda u vezi sa kvalitetom privrednog razvoja i uslova za veći i na duži rok održiv kvalitet življenja;

– netransparentno zaduživanje za veće investicije direktnom pogodbom vlasti i investitora/kreditora;

–  ekologija s tim u vezi;

– izbegavanje jasnog opredeljenja vlasti vezano za presude Haškog tribunala, kojim bi se nedvosmisleno potvrdilo o tome da se u Srebrenici dogodio genocid;

– još uvek nedefinisane do kraja međudržavne granice sa susednim zemljama;

– nedovoljno jasnim odnosom prema susednoj državi Bosni i Hercegocini, zaobilaženjem često njenih institucija i ustavnih nadležnosti;

– penetracijom u unutrašnje stvari susedne države Crne Gore, kroz neskrivenu političku i finansijsku podršku srpskom biračkom i političkom korpusu;

–  neodmereno pozivanje na jedinstvo i ujedinjavanje srpskog naroda po nacionalnoj i verskoj osnovi, sa jednim vođom na čelu;

– i – po još brojnim drugim pitanjima! 

Sa najvišeg nivoa vlasti, sve se češće čuje/koristi termin “bojim se”, koji, kada se koristi, posebno u politici, označava nemoć  i/ili da se u postavljenim ciljevima nešto ozbiljnije previdelo što može ozbiljnije da ugrozi i ostvarenje proklamovanih ciljeva.

Ako je konstatacija tačna(?!), valjalo bi se ozbiljno zamisliti(!) i podsetiti se one izreke: “Ne čini drugome ono što ne želiš da drugi čini tebi”.

Posebno oni koji nam kreiraju sadašnjost i budućnost. Trenutno, kao i oni koji, baveći se politikom,  nastoje da budu vlast ili uz nju. Dakle – i vlast i opozicija!

Nesporno je da su bezmalo već u protekloj jednoj deceniji  postignuti, od kako se meri učinak aktuelne vlasti, određeni pozitivni pomaci indikatora kojima se meri kvalitet života i dostignuća u razvoju. Pri čemu treba imati u vidu da  svaki pozitivan iskorak sa niske osnove/baze za rezultat i dalje daje malo/nedovoljno. Ostvareni pomaci. mereno godinama vršenja vlasti, u proseku još nisu dostigli prosek dostignuća one prethodne “demokratske“ vlasti od 2000. do 2012. godine, npr. prosečna stopa rasta društvenog proizvoda, zarada, penzija, rasta/povećanja deviznih rezervi…

Onima koji su spremni da se suoče ne samo sa realnošću i ostvarenjima i promašajima sadašnje i svih ostalih vlasti od 1990. godine do danas, trebalo bi biti jasno da se nešto u ciljevima politike koja se vodi u ime Srbije, kako na spoljnom tako i na unutrašnjem planu, i sredstvima koja se koriste za ostvarenje istih mora nešto ozbiljnije promeniti. Ili bi to bar trebalo!

U protivnom, Srbiji i njenim se građanima ne piše dobro.

Nije svet okrenut protiv Srbije i njenih građana, već protiv politike koja se vodi u njeno ime ili pak politike koja se u poslednje vreme zagovara u ime nacionalnog bića u rasejanju, tj. u ime srpskog naroda sa prostora bivše nam zajedničke države(!), tj. od politike koja se u svetu i u neposrednom okruženju ocenjuje više kao remetilački a manje kao faktor stabilnosti prilika u regionu.

Krajnje je vreme da politika koja se vodi ili promoviše otrgne/distancira od politike koja uporište nalazi u “Načertaniju” Ilije Garašanina s polovine XIX veka i “Memorandumu” SANU s početka 80-ih godina XX veka o ugroženosti srpskog naroda i srpske države!

Priča o ugroženosti srpske države i srpskog naroda u navedenim dokumentima, kao i želja da se to ne dozvoli, dovela je do toga da su sve republike bivše države, uz saglasnost najmoćnijih država u svetu i Evropi tražile rešenje u osamostaljivanju (Rusija i Kina, zbog svojih internih razloga i potreba, priklonile su se Srbiji tek kasnije po pitanju Kosova).

Sećam se jedne izjave sa visokog nivoa vlasti da je za ostvarenje ciljeva (?!) potrebno menjati metode i sredstva (s obzirom da su ratovi doprineli samo delimičnom ostvarenju istih, uz veliku cenu posledično zbog uvedenih sankcija i velikih direktnih i merljivih materijalnih šteta i velikih ljudskih žrtava).  

Ako je tačno da se ratovi vode da bi se zaposele/zauzele određene teritorije a da se ljudi bave politikom da bi se na određenoj teritoriji vršila vlast, i ako je izvesno da, uz politiku koja se već 40 godina vodi u ime građana ove zemlje i srpskog naroda, sledi i dalje mesto Srbiji i njenim građanima u regionalnom okviru zemalja tzv. Zapadnog Balkana pri dnu tabele. Jer, ne treba zaboraviti da se i zemlje u okruženju razvijaju.

Uz politiku koja se vodi, i metode upravljanja društvenim tokovima, sledi nam i dalje napuštanje zemlje od strane mladih i kvalifikovanih u potrazi za boljim i zdravijim uslovima života i rada, uz značajno bolje zarade.

Sve evidentnije je upozoravanje struke na naglo zaduživanje i to da Srbiji zbog toga preti svojevrsno “dužničko ropstvo” i prelazak crvenih linija što se tiče takvog  zaduživanja i učešća javnog duga u očekivanom društvenom proizvodu. Pre svega kod kineskih kreditora!

Upozorava se i na to da će ubrzano zaduživanje za razvoj i tekuće finansiranje u uslovima ekspanzije privrede u svetu dovesti do porasta cene kapitala/kamatnih stopa, što će dalje otežati platno-bilansnu i devizno-bilansnu poziciju zemlje i privrede.

Možda i najveći problem, koji se za sada ne spominje, moglo bi biti/predstavljati izostanak očekivanih investicija mimo infrastrukture (koja sada najviše doprinosi stopi privrednog rasta) i izostanak dobrog roda u poljoprivredi.

Kvalitet života po građane, kada se radi o zdravoj životnoj sredini, očigledno je na sporednom mestu! Ili se, na osnovu javnosti dostupnih informacija (npr. to pod kojim i kakvim je uslovima zaključen neki aranžman sa stranim  investitorom), bar tako čini (?).

Primera je puno: RTB Bor, Željezara Smederevo, Jadar/Rio Tinto, Fabrika guma Zrenjanin, otpadne vode/kanalizacija koja se ispušta direktno u reke, deponije smeća… O tome svedoče i brojni protesti građana širom zemlje: Zrenjanin, pijaća voda, kafilerije u Zrenjaninu i Somboru, izgradnja mini HE, gradnja sa sumnjivim građevinskim dozvolama ili bez istih…

Vojvodina je sve do 1989. godine, dakle do pre više od četrdeset godina i tzv. jogurt revolucije iz  oktobra 1988. godine, prema pokazateljima kojima se meri razvijenost i kvalitet života bila odmah iza Slovenije i delila drugo i/ili treće mesto sa Hrvatskom! Srbija van Pokrajina je bila na nivou proseka!

Zašto ćuti Vojvodina?

Gde je vojvođansko društvo i privreda danas u političkom i privrednom sistemu koji živimo a nakon “jogurt revolucije” i Ustava iz 2006. godine?

I vojvođanska se vlast, kao ni političke i nevladine organizacije sa prefiksom u nazivu “vojvođanski/vojvođanska” po ovom i ovim pitanjima danas skoro i ne čuju?!

“Srbijanizacija Vojvodine” u ustavno-pravnom i političkom poretku, tokom proteklih trideset i više godina je očigledno tome doprinela. U takvom poretku, gde se o Vojvodini odlučuje na nivou centralne vlasti a lokalni se političari (i javni delatnici) radi svojih ličnih i/ili uskih lokalnih interesa utrkuju u povlađivanju centralnim vlastima.

Vojvodina jeste (sa više ili manje ustavno-pravnih i političkih ovlašćenja) već više od jednog veka u sastavu Srbije. Niko to nikada nije ni sporio da tako treba i da bude (priča o vojvođanskom separatizmu je bila izmišljena sa ciljem da se, kroz ”događanje naroda”, osvoji i formalizuje vlast nad njom).

No, kada se navedeno ima u vidu, pitanje je  da li bi naši preci, koji su u ime Vojvođana 1918. godine glasali za “priključenje” Srbiji u budućoj Kraljevini, glasali kako jesu(?), jer su uslovi i pravila definisana pre tog čina bila Vojvodini ubrzo ukinuta a Vojvodina, slično kao danas, prekomerno fiskalno opterećivana i formalno-pravno strogom centralizacijom razvlašćena i gurana u prosečnost!

Često se nas predsednik poziva na svoj nekakav svoj vlastiti san, koji bi trebao da bude reper za Srbiju i  sve njene građane po njegovoj meri-

U redu je da svaki građanin sveta pa i Srbije sanja/ima sopstvene snove, kao što ih ima naš predsednik i da sanja  nihovo ostvarenje. No, sa snovima je slično/isto kao sa pravdom, pravičnošću, istinom, lepotom…

Na bazi poznavanja činjenica i sopstvenih političkih uverenja, svoga položaja u društvu, svojih verskih i drugih uverenja, svako od nas (koliko nas u Srbiji ima) ima svoj vlastiti san, koji se može u većoj ili manjoj meri poklapati sa presednikovim ili se pak u većoj ili manjoj meri razlikovati od njegovog sna. Njegove istine, pravde, pravicnosti…

Nije naše da sanjamo njegove snove!

Njegovo  je da, zajedno sa ostalim akterima izvršne, zakonodavne i sudske vlastii, stvara uslove da svaki pojedinac, u skladu sa uslovima definisanim propisima, Ustavom zemlje i svojim sposobnostima može raditi na ostvarenju sopstvenih snova, sopstvene sadašnjosti i sopstvene, kao i budućnosti svoje dece!

A, što se istine tiče, ako je istina ono u šta želimo da verujemo da jeste, bez obzira na neoborive činjenice, onda postoji bar jedna istina više od one u koju se ubeđujemo kao u jedinu! To isto važi i za pravdu, pravicnost i…

I, da ne dužim.

Istakao bih još samo to da ja sigurno ne volim svoju zemlju Srbiju manje od svakoga onog koji se busa u prsa i koji ističe da to što radi ili to za šta se u javnom prostoru zalaže to čini zato što mu je stalo do države Srbije i što voli Srbiju i nacionalni korpus kojem pripada.

Dakle, Srbiju kao i Vojvodinu u njoj, ukazujući na prepreke koje nam stoje na putu za brži i održivi razvoj u dužem periodu i za bolji kvalitet života građana, volim bar jednako kao i oni koji, koliko se razumem, to delima ne dokazuju već svoju lojalnost državi i njenim vlastodršcima dokazuju političkim parazitiranjem i poltronstvom!

Nadam se da, iznoseći navedeno, neću doživeti opet to sto sam doživeo prošle godine: da me neko zbog objavljenih tekstova zove telefonom i pita: ”Da li sam zainteresovan da mi se ispita i utvrdi sastav kostiju”.

autor je diplomirani ekonomista iz Novog Sada

(Autonomija, karikatura: STUPS)