Do devetojanuarskog podneva nije bilo moguće pretpostaviti da bi neko dao blokirati gradski život i saobraćaj samo da proba može li Trg Krajine postati Crveni trg. Odnosno može li 9. januar postati 9. maj. Makar na sat. I mogao je, barem koliko je arhitektonsko ruglo na Trgu moglo odigrati ulogu Kremlja, ako već govorimo o simbolima vladavine i alternacijama. Koliko god je taj performans pokušao estetikom osvojiti simpatije onih za čiju se etiku bori, njegov izvođač nije bio jači od sudbine. Nije mu bilo pomoći ni u postprodukciji RTRS-a.

Dovedem vam rusku delegaciju, probudim ženu u dva ujutro, bogtejebo, šta sad hoćete

Ni nagla i iznenadna posjeta Valentine Matvijenko, predsjednice gornjeg doma Federalne skupštine Ruske Federacije, nije prošla ništa bolje.
Ne kažem da niste upratili cjelodnevno RTRS iživljavanje nad publikom, takmičenje u izgovaranju rečenice “Republika Srpska i Rusija”, sa što je manje daha moguće. Ili da vam blokiranje glavne gradske saobraćajnice, zatvaranje bašta, trafika i prodavnica, nije spriječilo planove. Ne kažem da vam barikada na kraju Gospodske ulice nije prekinula šetnju, niti da vas gusjeničari, oklopna vozila i na stotine pripadnika/ca policije nisu deranžirali.
Jasno, osjećali biste se sigurnije da policija zapravo štiti vas od vlasti i njenih miljenika, a ne vlast i njene miljenike od vas. Ali protokol je protokol, i mora se poštovati. Nastranu što su posjete visokih delegacija u Banjaluci prava rijetkost, i što vrijedi sud da sve što nije iz Rusije nije delegacija, nego neprijatelj koji donosi osiromašeni uranijum. Pozabavimo se jednim drugim sudom: izuzev ako niste Milorad Dodik, posjeta Valentine Matvijenko nije vam značila ništa. Ako ste, međutim, građani Banjaluke posjeta ruske delegacije djelovala je na vas otprilike kao na Bosnu i Hercegovinu: usporila je vaše kretanje, onemogućila određene veze i konekcije, odnijela još malo vašeg suvereniteta u Moskvu, i to bi bilo to.

To najbolje pokazuje objava o posjetu Matvijenko BiH na stranici parlamentarnog doma kojim predsjedava. Jedini video traje 4’44’’ sekunde i isječak je iz konferencije za štampu Matvijenko i Dodika. U tekstu od 308 riječi, ime Milorad Dodik pojavljuje se podebljano dvaput, a ime Valentine Mativenko sedam puta. Imena Bakir Izetbegović, Dragan Čović, Ognjen Tadić i Mladen Bosić u tekstu se ne pojavljuju, kao ni njihove funkcije. Moguće je vidjeti njihova lica u fotoalbumu, ali ne i potpis. Pritom, NATO je pomenut više puta i prije nego Bosna i Hercegovina.

Izgleda da Rusija u ovom slučaju bira bitku koju može dobiti, a to je varijanta meke moći i lakog publiciteta: ne možemo mi voljeti Dodika ni blizu koliko Dodik može pričati da ga volimo, i na tome dobijati izbore. Ili kočiti aktiviranje akcionog plana za članstvo u NATO. S tim je Kremlj siguran.
Ali Banjaluka nije. Posjeta Valentine Matvijenko izazvala je više pažnje RTRS-a i veću agilnost Policije RS nego ubistvo Davida Dragičevića.
Pravdu za Davida okupljeni na Trgu Krajine očekuju od institucija koje zataškavaju ubistvo Miodraga Miće Šušnice i brojna druga, pa i Davidovo, dok njihovi nalogodavci šetaju gradom, ili – nije nemoguće – učestvuju u akademijama i primaju delegacije.

Garant reda i mira u vanjskim odnosima, čak ni tako jak kao Rusija, ne može i ne bi trebalo da može preusmjeriti pažnju s tako bitnog unutrašnjeg pitanja kakvo je ubistvo Davida Dragičevića. Niti osjećaj da je Rusija sve više uz RS može nivelisati strah koji građani RS osjećaju. Kao što ni kupovina naoružanja neće pojačati osjećaj sigurnosti, imajući u vidu da se Davidovo ubistvo desilo bez metka.

Russia Today, Balkan Tomorrow

Ni doček Matvijenko ni brojni drugi veliki i bitni događaji nisu namijenjeni za kamapnju na društvenim mrežama ili za građane Banjaluke, nego za televiziju. Za masu. Posebno za RTRS. Što znači, možete kao SNSD za deset sati skupiti hiljadu lajkova na posjeti ruske delegacije, da RTRS o vama priča satima, a možete dobiti najveću evropsku novinarsku nagradu za kolumnu, a da RTRS o vama ne progovori. Štaviše, mogu vam ubiti sina, a da vas RTRS cenzuriše.

Ljudi to vide. Zato ih je u subotu 21. aprila na Trgu Krajine bilo mnogo više nego 9. januara. Zato je 24. aprila više ljudi došlo da podrži Pravdu za Davida, nego da vidi rusku delegaciju.

Da ne bude zabune, Matvijenko nema nikakvu drugu krivicu osim što je došla hitno u jednom vrlo bitnom momentu za Banjaluku i RS, a nije rekla ništa hitno i bitno. Ništa osim onog što bez poznavanja riječi ruskog možemo shvatiti iz objave o njenoj posjeti. Opet, to je ono što je RS od Rusije čula hiljadu puta: Dobri ste momci, volimo vas više nego BiH, prodaćemo vam šta god hoćete od naoružanja, ali nezavisnost, novci, investicije – nevozmožno.

U doba kad se floskule raspršuju a nastupa (bar tako izgleda) istina i zahtjev za pravdom, kreiranje još jednog pseudodogađaja za čiji su opis i tumačenje potrebne i dovoljne samo floskule nije ni zadovoljio javnost, ni postigao rezultate.

Samo RTRS to ne vidi. Jer im više vrijedi 30 lajkova njihove objave na stranici SNSD-a, nego 140 hiljada ljudi koji na Facebooku traže Pravdu za Davida. Jer im više vrijedi kolona vozila ruske delegacije nego na hiljade ljudi koji danima na Trgu Krajine traže Pravdu za Davida. Kao što pojedinima u Policiji i Tužilaštvu više vrijedi fotelja nego život dvadesetogodišnjaka. Od tog takozvanog devetojanuarskog sindroma ne bi nas spasila ni delegacija na čijem bi čelu bile Pussy Riot, a ne Valentina Matvijenko.

(buka)