U najkraćem, ovako bi se mogao sublimirati potez Saveza nezavisnih socijaldemokrata Milorada Dodika, čiji poslanici u utorak nisu podržali poslaničku inicijativu Denisa Bećirovića (Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine) kojom se pozivaju nadležni organi Hercegovačko-neretvanskog, Zapadnohercegovačkog i Posavskog kantona te (Livanjskog) Kantona 10 da u roku od 30 dana izmijene ustave s ciljem osiguranja ravnopravnosti Srba. Inicijativa je (hvala zdravom razumu) prošla, ali zapitajmo se zašto se Dodik i njegova klika, koja se kune u Srbe i srpstvo, tako olako rješava dijela populacije koju verbalno toliko svojata?

Najprije, trebalo bi javno saopštiti imena „heroja“, zapravo licemjera i konvertita, koji jedno rade, a drugo govore i koji su osporili potpunu pravnu konstitutivnost jednog naroda. To su: Borjana Krišto (Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine), Miroslav Milovanović (SNSD), Lazar Prodanović (SNSD), Milica Marković (SNSD), Dušanka Majkić (SNSD), Staša Košarac (SNSD), Predrag Kožul (HDZBiH) i Nikola Lovrinović (HDZBiH). I dok za Krišto i Kožula, kao predstavnike Hrvata, možemo reći da ima neke perverzne, samo perverzne, logike u odbijanju da jedan konstitutivni narod zaista bude u punom kapacitetu konstitutivan na dijelu teritorije Bosne i Hercegovine, šta je sa srpskim poslanicima?

Nije vrag pa da su se odmetnuli od Dodika, pretvorili se u nekakve trećeentitetske separatiste Dragana Ćovića, pa oduzeli prava jednom konstitutivnom narodu? Zapravo, to je čak i semantički nemoguće. Za one koji ne znaju pun naziv partije, SNSD je Savez nezavisnih socijaldemokrata – Milorad Dodik. Čovjek je svoju autarhičnost ugradio u ime partije! Nema bez Dodika ni treptaja, pogotovo ne u institucijama državnim u Sarajevu. Nije, dakle, bilo moguće da ovi ljudi glasaju u korist štete svog naroda bez Milorada Dodika.

Obična stoka sitnog zuba

No, posebno je bilo zanimljivo odsustvo Nikole Špirića, rođenog Drvarčanina, koji je, apstinencijom na skupštinskom polju, izbjegao upiranje prstom svojih zemljaka u njegovu malenkost. Nego, kako objasniti tom većinskom srpskom stanovništvu u naprimjer Drvaru da su baš Srbi, i to iz SNSD-a, koji vlada, gle čuda, i u Drvaru, glasali protiv punopravnosti ljudi koji tamo žive? Racionalno, to je nemoguće. Patriotski, u šta se kune SNSD, to je još manje moguće. Postoji, znači, onaj podli ljudski motiv kada se ljudi ne tretiraju jednako. Ljudi, a ne narod, jer je o istom narodu riječ. Bar koliko tvrdi Dodik, koji na sva usta govori kako nema razlike među Srbima.

E, pa, poštovani Srbi, neko vas treba obavijestiti da je Dodikov SNSD u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine glasao protiv pune ravnopravnosti baš vas Srba u entitetu Federacija Bosne i Hercegovine. Time je vožd iz Laktaša pokazao da ste u njegovim očima obična stoka sitnog zuba. Niža bića, koja se slabo uklapaju u predizbornu statistiku i koja valjaju jedino za političko potkusurivanje i namirivanje, a o tome dockan.

Vidite, ako neko iz Banjaluke na takozvane sunarodnike, stotinjak kilometara dalje u pomenutom Drvaru ili Livnu, ili Mostaru ili Odžaku, gleda kao na niža bića, koja nisu dostojna punog ljudsko-pravnog životnog kapaciteta, to dovoljno govori o ništavnosti i tih osoba, i takve politike, ali podosta govori i o mazohističkom mentalnom sklopu naroda koji glasa za svoje ništitelje i dželate. Ne treba smetnuti sa uma da je gro srpskog naroda u pomenutim kantonima svoj glas dao baš SNSD-u, dakle glas za ništenje sopstvenog identiteta. No, to je već domen jedne vrste socijalne patologije. Što ne mijenja na stvari i iznova i iznova treba ukazivati da se iza te i takve politike kriju Dodik i klika mu.

‘Dragane, evo ti od mene treći entitet’

Znate, to je onaj Dodik što tvrdi kako ne postoje bosanski, hrvatski ili srbijanski Srbi, već samo i jedino Srbi. E, pa Srbi u pomenuta četiri kantona su po SNSD-u donji Srbi, Oni su, čini se, Dodikova neprijatnost, Srbi kojih ima da nema po glasovima njegove partijske vrhuške. To je tamo neki narod u tamo nekim zapećcima, koji više-manje nikome nije koristan, koji, doduše, glasa za Dodika, ali čiji broj je zanemariv u odnosu na trebovanja. Pa je bolje da ih nema.

Ili, već kad ih ima, zgodno je trgovati. Ako ne ljudima, onda predizbornim obećanjima, glasovima i manipulisati masama. Pa je tako ne sasvim slučajno, zapravo ne uopšte slučajno, Dodik na jednoj srbijanskoj televiziji, upravo kad su njegovi puleni osporavali puna prava Srba u pojedinim kantonima, izjavio da bi Hrvatima dao treći entitet, ali, eto ne može: „Hrvati imaju problem jer su majorizovani u Bosni i Hercegovini. Evo, ja im dajem saglasnost za treći entitet, ali opet ne mogu.“

Prvo, Dodik se pita za treći entitet koliko i Bosna i Hercegovina za napredak ekonomije u svijetu. No, zna on da nije zgoreg pomenuti ovu hrvatsku tihu patnju u Bosni i Hercegovini. A opet, zna da u sastavu trećeg entiteta ne bi volio vidjeti pola Banjaluke, Trn, Jablan, Trapiste, Posavinu, Derventu, dio Modriče, dijelove Laktaša i Bosanske Gradiške, Mahovljane, sela oko Prijedora i Prnjavora, dijelove istočne Hercegovine… Pa mu onda ostaje u kalkulantskim snovima da svom političkom kolegi Draganu Čoviću ponudi baš četiri gore pobrojana kantona, sve sa ljudima drugog reda gratis. Te je tako, kao gest dobre volje, svojim partijskim vojnicima izdao hatišerif kojim se žrtvuju osnovna i ustavna prava tamošnjih Srba.

Poslušajte šta je rekao Radovan Karadžić

Nema za Dodika ideologije, nema za njega dobrih i loših Srba, nema nekakve politike boljitka, nema čak ni nacionalizma, kao što mnogi misle. Postoji isključivo i jedino makijavelistički pragmatizam, u kome su ljudi, po onoj Staljinovoj, samo brojevi i statistika. Srbi? Kakvi Srbi? Oni su, kao i sve drugo, način i operativni instrumenati kojim se Dodik održava na vlasti, gomila lično bogatstvo i silom moći je pošteđen bilo kakve ozbilje kriminalističke istrage.

I tako će zaslugom svih političkih partija, osim SNSD-a i bratskog HDZ-a BiH, Srbi postati ravnopravan narod u preostala četiri bh. kantona, što je normalno, ljudski i civilizacijski. I da je više te civiliziranosti, ne bi mi pričali niti o Srbima, niti o Bošnjacima, niti o Hrvatima, nego o građanima Bosne i Hercegovine. No, to je futur treći, a i ko bi tada punio svoje džepove nacionalističkom pričom?

Za kraj, ovo je dobar poučak, prije svega, srpskom narodu, koga je po ko zna koji put izdalo baš njihovo rukovodstvo. Jednom je prvostepeno presuđeni ratni zločinac Radovan Karadžić, na pitanje šta će biti sa narodom (srpskim), odgovorio: „Ko j**e narod!“ I možda će neka naivna dušica reći, ali Dodik je porijeklom Drvarčanin, pa ne bi on zemljacima i sunarodnicima uskratio bilo kakve slobode i prava baš u Drvaru. E, pa neka se dušica sjeti ili neka ponovo pročita Karadžićevu rečenicu koja toliko toga govori o mentalnom sklopu političkih velmoža, ali i naroda koji za njih glasa.

(Al Jazeera)