Danas će se mnogi sjetiti Srđana Aleksića, besmrtnika iz Trebinja. Sjetiće se čovjeka koji je prije četvrt vijeka spasio život svom sugrađaninu Alenu Glavoviću. Reći će mnogi da je branio Glavovića od svojih saboraca. A to bi bila laž. Branio je čovjeka druge vjere i nacije od zvijeri neuljuđenih. I odbranio ga, ali je svoj život položio na oltar čovječnosti.

I tako je od te 1993. godine, od tog januarskog dana, prošlo 25 godina. Ljudi su se sami razvrstali na one koji poštuju Srđu, titana ljudskosti, i na neljude. I jedni i drugi su pri punoj svijesti odabrali svoj put. Put ljudskosti ili put nepatvorenog, čistog zla.

Postoje sredine gdje se Aleksićeva žrtva poštuje. Treba nešto reći o predominantnim srpskim sredinama, poput Pančeva, Novog Sada ili dijela Beograda, koji su dali imena prolazima ili ulicama po Srđi. Očovječili su se! Potpisnik ovih redova je laureat nagrade „Srđan Aleksić“ i uz svoj moralni sud nosi nad sobom lik, postupak i djelo Srđana Aleksića. Potpisnik ovih redova već godinama prije iskucavanja prvog slova na tastaturi, uz ona uobičajena novinarska pitanja, postavi sebi još jedno: „A šta bi Srđan uradio u mojoj situaciji?“

Heroj i zločinac ne smiju zajedno

Pa se potpisnik ovih redova tako našao kao novinar, kolumnista i drag gost u Pančevu, kod ljudi koji su polagali vijence i cvijeće na spomen-ploču posvećenu Aleksiću. I četvrt vijeka poslije ubistva Srđanovog ti ljudi se sve jednako sastaju, odaju počast heroju i daju do znanja svima da, htjeli neki to ili ne, Srđan ŽIVI. I da je životniji nego ikada.

Ali, ljuti su Pančevci što nema ulice koja se po Srđanu zove. Prolaz nije dovoljan, vele. No, ponosno kažu da je svaki korak kroz Srđin prolaz, zapravo, prolaz do ljudskosti. Pasaž je to od 50-ak metara gdje je Aleksić iznad vas. Pa vas čisti od fašizma i nacionalizma. Koliko mu dopustite. Koliko sebi dopustite.

Domaćini me zamoliše da održim koje slovo o Srđanu, nama, zlu koje nas okružuje… Rekoh kako mi je želja da i Banjaluka ima makar haustor koji nosi ime Srđana Aleksića. Rekoh, pa mi knedla zastade u grlu. Ne, to je laž!

To ne može biti! Banjaluka i Republika Srpska, sa ratnim kvislinzima i zločincima koji se šepure sa vrata studentskih domova, sa ulica, trgova, parkova… ne mogu u isto vrijeme imati Srđu, ne zaslužuju! Ili Srđan Aleksić, ili Radovan Karadžić. Ili čovjek, ili gnjida. Nema između.

Nacionalistički usklik u zraku

Nije Srđan ni mrtav dobro došao u Banjaluku. Ili možda baš zato što je mrtav i što je izgubio život herojskom smrću spašavajući drugog čovjeka nije za ove i ovakve Banjaluke. Da je ubijao, masakrirao, protjerivao, palio, silovao, živ bi dospio do Narodne skupštine RS-a, sve sa srBskim časnicima…. Da je izgubio život u kakvom krvavom piru, cvjetala bi prodaja majica sa Aleksićevim likom. Ispred „Boske“ bi se tiskali klinci da kupe kineski polupamučni uradak „srBskog heroja“.

Ih, dospio bi Srđo na naslovne strane, bio bi na ulazima u škole, bolnice, institucije… Možda bi i kakav studentski dom nosio Aleksićevo ime samo da je klati znao.

A ovako? Pih! Branio Bošnjaka. Baliju. Sve jednako múči Banjaluka, dok u zraku osjećate taj nacionalistički usklik. Pa to je onaj Srđan što je dezerter bio, što je srBstvo izdao, što se suprotstavio vojnicima, što je nekakve farmerke prodavao… I možete vi reći da je ovo fikcija, da je ovo boldovanje i hiperbolisanje, ali pažljivo pročitajte sad ovo:

Advokat ubica Srđana Aleksića na suđenju je rekao: „Tako mu i treba kad je branio baliju.“

Na braniku ljudskosti

Vidite, ovo nisu rekle puste ubice. Nekakvi pijani afektirani vojnici dok su ubijali Srđana. Ovo je rekao naknadno jedan „smiren i odmjeren“ advokat. Potpuno hladan. Bez žuči, bez afektacije, bez primjese osvetoljubivosti. Ovo je izrečeno pri punoj svijesti i, navodno, zdravom razumu. Pazite, „tako mu i treba kad je branio baliju“?!

Ima jedna rečenica kojom se mjeri holokaust. U kvalifikaciji najvećeg zločina u istoriji čovječanstva Nirnberški sud je rekao da je to, pazite sad, ne zločinački čin, ne neko sumanuto djelo, koje zahtijeva vještačenje psihologa i psihijatara; ne, riječ je o nepatvorenom i čistom ZLU. Kao što je danas, četvrt vijeka nakon ubistva Srđana Aleksića, svaka relativizacija, nipodaštavanje i negiranje njegovog herojskog čina jednako i uvijek u fašizam uvijeno ZLO.

Pa se onda autor ovih redova pokaja kada je prije nekoliko godina zazivao Srđana da se ovaploti u nekakvom banjalučkom toponimu. Da škola, ulica, bulevar… ponesu Srđino ime. Ne, ne, nema toga. U Banjaluci je premalo, kao i u entitetu Republika Srpska, premalo, u promil premalo, ljudi koji osjećaju i saosjećaju, koji vide veličinu Srđana Aleksića. To je tek jedna otužna, getoizirana manjina. Nažalost.

No, nije to sav problem. Da barem jeste. Problem je kako bi Srđan Aleksić, na primjer, u sistemu ulica u Banjaluci funkcionisao pored četničkih vojvoda Drenovića i Radića? Kako bi se heroj ljudskosti snašao u društvu kvislinga, koji su na perverzno volšeban način zaslužili i dobili ulice banjalučke?

Svijeća, dova, naklon…

Pa će Srđo sačekati da pljevu oplijevimo. Moramo, nema nam druge. Valja nam đuture kroz pasaž Srđanov do ljudskosti. I u Banjaluci. A do tada ćemo sa nevjericom iščekivati marševe i karnevale neofašista i svakovrsne desničarske mrake. Do tada ćemo slušati tišinu Banjalučana, koji u većini ili ne mogu, ili ne smiju, ili ne znaju glasa pustiti.

Pa će neko čeljade iz Banjaluke morati do Podgorice, Pančeva, Sarajeva, Trebinja ili kojekuda po svijetu da bi odalo počast ubijenom Aleksiću. Jer, vidite, nezgodno je to, dragi ćutolozi, odavati počast nekome u sebi. Treba otići na kakvo znamenje ili grob. Treba zapaliti svijeću, proučiti dovu ili se jednostavno pokloniti. Treba udahnuti, izdahnuti i uzdahnuti.

Pa postoji opasnost da vas neko vidi, uperi prst u vas i kaže: „Tako vam i treba kad branite baliju!“

A Srđo je neki čudan svat. On nije branio ni Bošnjaka, ni Srbina, ni Hrvata, ni nekakvog vanzemaljca. On je branio čovjeka! On je umro, kako reče njegov otac Rade, „ispunjavajući ljudsku dužnost“.

I danas, kao i prije 25 godina, i ovog, kao i tog januarskog dana, lakše je, mnogo lakše biti Srbin, Hrvat ili Bošnjak nego čovjek. Nije Bog svima podijelio jednako karte. Drevna mudrost kaže da heroje od kukavica razdvaja brzina ispravne reakcije. A Srđo je u tome bio šampion.

‘San ratne noći’

Sa druge strane osovine stoji sporost pogrešnog tavorenja. E to, ta sporost pogrešnog tavorenja, to ćutanje i mučanje, i dan-danas se njuši u Banjaluci.

Tebi, Srđane, vječna slava, a tebi, Banjaluko, jedan poučak. Naime, Srđan Aleksić se amaterski bavio glumom. Tokom rata glumio je u predstavi San ratne noći. E taj san ratne noći Banjaluka živi i bez rata četvrt vijeka. Na velliku, veliku žalost.

No, nema tamnog mjesta koje svjetlost obasjati neće. A tada će sa Srđanovim imenom i u Banjaluci zasjati neka nova zora. Bez mračnih fašističkih utvara i sa pravim, živim ljudima. Ljudima.

(Al Jazeera)