Nakon presuda Ratku Mladiću u Haškom tribunalu za najteže ratne zločine počinjene u Bosni i Hercegovini i dalje su ostale podjele, smatraju analitičari.
Ruševine, nezadovoljni građani, neotkrivene grobnice… teret je koji će tek neke nove generacije moći skinuti sa svojih leđa, ako budu imale snage da prihvate činjenice i u hiljadama dokaza ne budu tražile priliku za osvetu, nego katarzu.
Zumra Zaimović ostala je bez sina jedinca. Na Korićanskim stijenama ubijen je u grupi od 220 bošnjačkih i hrvatskih muškaraca koje su strijeljali pripadnici Interventnog voda prijedorske policije. Počinioci ovih zločina osuđeni su na ukupno 200 godina kazne.
Mada je pravda stigla odgovorne, Zumra Zaimović 25 godina čeka da joj jave da su nađeni ostaci njenog sina.
„Evo, nakon 25 godina došla. Ne mogu ni do onih kesa da vidim. Da mi je naći jednu kost, da znam da ga imam“, kaže ona.
Slična je sudbina još oko 7.000 majki, supruga, očeva, koji žive zato da nađu tijela svojih najmilijih.
Dok se presudom ratnom generalu Vojske Republike Srpske Ratku Mladiću, a nakon njega i šestorici „Herceg-Bosne“, spušta zavjesa na rad Haškog tribunala, ono što je ostalo trebalo je da posluži da građani Bosne i Hercegovine razumiju šta se dogodilo tokom rata, prihvate činjenice i nastave dalje.
No, dok je Hag osuđivao, u BiH su se glorifikovani vinovnici ratnih zločina. Njihova politika smatra se u pojedinim područjima zemlje kao pravedna borba, iako su iza nje ostale na hiljade žrtava, masovnih grobnica, razorenih domova.
Za Mladića je, kako je to poručilo rukovodstvo Republike Srpske, u istoriji rezervisano mjesto heroja. Sud je tvrde, donio političku odluku i samo je jedan narod označen kao glavni krivac.
Zločini se ne pominju, kao ni njihov kontekst, ali i žrtve. Tek prebrojavanje iz kojeg se ne može iščitati suština.
„Od Suda (Haški tribunal, op. a.) koji je osudio Srbe na 758 godina zatvora, koji je dodijelio pet doživotnih kazni zatvora, drugačije se nije moglo očekivati“, kaže član Predsjedništva BiH Mladen Ivanić.
Iako je Tribunal pokazao da nijedan zločin ne može proći nekažnjeno, te da se politički ciljevi ne mogu postizati silom, nije uspio da promijeni svijest o tome kako dalje, smatra profesor na Fakultetu političkih nauka Sarajevo Asim Mujkić.
„Sada, konkretno u Bosni i Hercegovini, to poprima drugačiji tok događaja. One političke snage – kojima je jednom u povijesti ponuđena prilika da se riješe tog taloga, tog tereta, konkretno mislim na političko rukovodstvo Republike Srpske koje je izrijekom prozvano da su institucije učestvovale u radnjama etničkog čišćenja i genocida – dobile su priliku, potpisivanjem Dejtonskog sporazuma, da od 1995., kao entitet unutar Bosne i Hercegovine, nastave sa jednom vrstom političke egzistencije“, navodi Mujkić.
„Međutim, trenutno liderstvo Republike Srpske tvrdoglavo je odbilo tu mogućnosti i upravo vezujući se za ‘tekovine’ jedne zločinačke politike – hajde to što sebe, ali čitav jedan narod sada drže za taoce“, dodaje Asim Mujkić.
Presuda Ratku Mladiću pokušaj je da se suzbije ideologija koja je dovela do zločina zbog kojih će odgovarati doživotno, kaže Goran Bašić sa Univerziteta Linnaeus u Švedskoj.
„Jedan od zadataka Suda je baš to, da se ta ideologija uništi. U bh. društvu ta ideologija je uočljiva i dalje živi. Ideologija nije ni u kom slučaju uništena. U određenim krugovima Ratko Mladić se smatra herojem. Samo to djelovanje publike koja zločinca smatra herojem, omogućava da se ideologija producira i reproducira, te raste“, ocjenjuje Bašić.
„Sada imamo generacije koje su rođene poslije rata, koje Ratka Mladića smatraju jednim herojem, političke strukture u Republici Srpskoj smatraju ga herojem. Sve to, bez daljnjega, ne utiče na dobrobit ovog društva, ako gledamo dugoročno“, ukazuje Goran Bašić.
Direktorica Udruženja za tranzicijsku pravdu Dženana Karup Druško kaže kako je svjesna šta je ostalo nakon presude Ratku Mladiću, ali i da tome mora doći kraj.
„Ostalo je 10.000 nestalih, grobnice, razrušeni domovi, raseljeni ljudi po cijelom svijetu, ostvareni u potpunosti strateški ciljevi i Skupštine RS-a (Narodna skupština Republike Srpske, op. a.), a i njega kao komandanta snaga koje su to provele na terenu. Ali, kad je to dobilo svoju potvrdu na jednom međunarodnom sudu, to ima pun veći značaj i dimenziju“, ističe Dženana Karup Druško.
Mada ne danas ili uskoro, dokumentovanje zločina pomoći će da se izađe iz kruga mržnje, smatra direktorica Udruženja za tranzicijsku pravdu
„Ludilo u kome mi živimo ne može potrajati. U jednom trenutku morat će doći generacije koje će početi postavljati pitanje o tom ratu, bez da slušaju šta im pričaju njihovi roditelji ili političari u medijima“, navodi Karup Druško.
Jedini izlaz je, vjeruju sagovornici, da će neke nove generacije ispod nacionalističkih plašteva nazrijeti istinu i u hiljadama dokaza tražiti ne osvetu nego katarzu.
STUPS: Bestijarijum