Skip to main content

PAVLE RADIĆ: Dok mečka igra pred tuđim vratima – Srbija se raduje

Autonomija 04. окт 2017.
3 min čitanja

Srpski nacionalisti zabašurene zlo?ina?ke prošlosti ustvari su ushi?eni nesre?nim razvojem doga?aja u Španiji. Sa vrha nacionalisti?ke matrice (i vrha države), to je najbolje sažeo radikalski ratni huška? Aleksandar Vu?i? cini?nom sintagmom da je zaigrala me?ka i pred vratima drugih, infantilno spo?itavaju?i neprincipijelnost pre svega EU jer – za razliku od problema „Beograda i Prištine“, kad je stala na stranu Prištine i velikom ve?inom priznala secesiju i nezavisnost Kosova – problem odnosa Madrida i Barcelone tretira kao unutrašnji problem Španije.

U suženoj optici i pameti srpskih nacionalista, svesno se ignoriše ?injenica da su EU i demokratski svet isti takav stav imali prema krizi u SFRJ krajem osamdesetih – sve do razbuktalih ratnih sukoba, do zgroženosti beskrupuloznostima Miloševi?eve ratne politike i jasnog uvida da je Jugoslavija kao demokratski samoodrživa država – završena pri?a. Tretiranje predsmrtne agonije SFRJ kao unutrašnjeg problema dotle uvažavane i poštovane države – kojoj su (bezuspešno) želeli pomo?i; ne treba zaboravljati višekratne posete izaslanika EU SFRJ na ?elu sa italijanskim ministrom spoljnih poslova De Mikelisom, kad su od strane EU nu?ene konkretne obilne beneficije ako se kriza države razumno reši – promenjeno je tek posle razorenog Vukovara, bombardovanja Dubrovnika i zagreba?kih Banskih dvora, te Miloševi?evog osionog odbijanja bilo kakvog razumnog rešenja (njegovom zaslugom propali mirovni pregovori u Hagu pod vo?stvom lorda Karingtona). U bezizlaznoj situaciji koju je diktirala neograni?ena Miloševi?eva sujeta EU i demokratski svet su se (odocnelo) opredelili za iznu?eno rešenje Banditerove komisije, koje je preporu?ilo da se prizna disolucija SFRJ kao novonastala realnost i da se na bazi nove realnosti dalje pristupa problemu ex-jugoslovenskog prostora i njegovih traumatizovanih društava.

Srpski nacionalisti zaboravljaju, ignorišu, da je po tom predlogu Srbija tretirana u neupitnim avnojevskim granicama – sa autonomnim pokrajinama Vojvodinom i Kosovom – s tim da je radi demokratske stabilnosti i teritorijalnog integriteta Srbije stanovište EU i demokratskog sveta bilo da se Vojvodini i Kosovu vrate nasilno ukinute autonomne nadležnosti. Da je bilo pameti umesto iracionalnosti i nacionalisti?kih strasti, da je prihva?eno to razumno rešenje – sigurno je da bismo živeli danas u sasvim druga?ijim, boljim uslovima. Pameti nažalost nema ni danas posle silnih poraza, pa se beznadežno bak?emo sa avetima nacionalizma koji svaki ?as pokazuje nakazno lice – prema susedima, prema aktuelnim doga?anjima u svetu, prema gra?anima Srbije koji nisu prodali dušu ?avolu i odrekli se samopoštovanja i zdravog razuma.

Povodom onespokojavaju?ih doga?anja u Španiji (onespokojavaju?e je sve što se stihijno raspada, pogotovo države) Vu?i? je teatralno – kako ina?e radi sve, kao i svaki demagog – sazvao državni vrh sve sa civilnim i vojnim službama (ne zna se da li je prisustvovao i patrijarh?), da se odrede prema tome iako je ve? odaslata bezuslovna podrška Madridu. Zaklju?eno je da se uputi pismo EU kao znak protesta zbog njezinih jelda dvostrukih aršina prema Srbiji. Pismo ?e u Brisel odneti li?no premijerka Brnabi?, koja je posle sastanka gra?anstvu dodatno objasnila kako za Srbe ne važi me?unarodno pravo i ponovila stavove predsednika da se radi o eklatatnom primeru dvostrukih standarda koji se primenjuju samo nad Srbima. Samozvana patriotska javnost do?ekala je to sa komentarima da je to odavno poznata ?injenica na koju još onomad sa pravom upozoravao pravednik Miloševi?.

Dok se Brnabi? sprema u Brisel da evropskim licemerima – sa kojima se vode pristupni pregovori o ?lanstvu u EU – o?ita lekciju o moralu, dotle protagonisti srpskog nacionalizma trljaju ruke vide?i u doga?ajima u Španiji veliku šansu za Republiku Srpsku (RS) i neminovnost njezinog otcepljenja od BiH. Me?u njima, to je ionako apsolvirana neminovnost za ?iju realizaciju se ?eka samo zgodna me?unarodna okolnost. Kud ?e bolja od – njihove li radosti – željene secesije Katalonije kao pokri?a i za isti postupak RS. Kad može Katalonija, može i RS, ra?unaju nacionalisti, potpuno previ?aju?i mnogostruke razlike izme?u Katalonije i RS, izme?u Španije i BiH.

Srpski nacionalizam našao se u rascepu. Sa jedne strane (neiskrena?) podrška Madridu zbog njegovog nepriznavanja nezavisnosti Kosova, a sa druge radost zbog secesionisti?kih težnji Katalonije kao povoljnosti za željenu secesiju RS od BiH. Ludilu nacionalizma nema kraja, bez obzira na užasne cene.

(Autonomija)