Mučno je bilo gledati ovih dana jadne, prevarene i ponižene radnike Željeznica RS-a, kako štrajkuju glađu i traže svoje zaostale plate. To su tek obični ljudi, koje su silne privatizacije, dokapitalizacije i poratne pljačke dovele na rub egzistencije. Štrajkovali su glađu na banjalučkoj Željezničkoj stanici.

Čini se da je ta stanica, oduvijek avetinjski prazna i neiskorištena, nekako napravljena baš za ovu svrhu.

Štrajk glađu. Ultimativni oblik borbe malog i obespravljenog čovjeka za svoja zaslužena prava. Krajnje ishodište pravednika, koji se bori protiv sistema, koji ga je prevario i pokrao…

Narode, Dodik časti!

I zaista, sve bi bilo tako da se u jednom trenutku nije pojavio Milorad Dodik, predsjednik manjeg bh. entiteta i volšebno rekao kako će sva sredstva na računu biti uplaćena radnicima koliko danas. Eventualno sutra. Tek tako, bez najave, bez sastanka Vlade, bez premijerke i ministara, bez direktora Željeznica, pojavio se ON i odobrio nekakva sredstva. Zašto nije došao neko kome je to posao? Zašto, do vraga, sredstva nisu uplaćena odmah i zašto su se ljudi uopšte izlagali najsurovijim psiho-fizičkim torturama, ako se sve to moglo uraditi „k’o dlanom o dlan“.

Ali, to je samo početak bravura gruntovnog vlasnika Republike Srpske, Milorada Dodika, i prvi čin uniženja i patosa štrajkača. Dodik, čini se, opravdano pun sebe i svjestan svoje moći u sistemu koga nema i gdje je on alfa i omega biološke egzistencije jednog težaka uzviknuo je sada već dobro poznatu rečenicu: „Je li ima neka kafana da odemo popiti piće ovdje. Ja plaćam.“

Time je okončan štrajk glađu zaposlenih, time je počeo njihov pad, posljednji pad kao ljudskih bića i to u svojim očima. Drugi ljudi i odnos prema drugima su apsolutno nebitni. Svi drugi su nevažni. Ostaje samo čovjek, pojedinac, koji gubi onu trunku dostojanstva, koji onako iscrpljen, na vodi i infuziji sjeda za kafanski sto i sa glavnim Bajom, vlasnikom njegovog života ispija pivo, rakiju od kruške i poneki sok.

Taj prazni zarobljenik i talac „ekonomske sreće i napretka u Republici Srpskoj“, kupljen za stotinjak maraka, onako čoporativno ispija mlako pivo iz gajbe na gladan želudac i ljutu rakiju na još ljuću ranu neimaštine i sam sebe u toj agoniji sedativizira i šalje na još veće dno. Taj nesrećnik, tako kupljen za par piva, slika se sa svojim gospodarom čija politika ga i jeste dovela na najniže ljudske grane i očima idolopoklonika aminuje svaku riječ Velikog Vođe.

Piroman i vatrogasac

A, Dodik, Veliki Vođa je napravio sistem u kome je i piroman i vatrogasac. Sve zapaljene vatre tamnog vilajeta, po potrebi, pomalo kontroliše, pomalo gasucka, ne bi li uknjižio novi i novi i novi politički poen. I znate šta, odlično mu ide!

Narod, slijep i gluh, ne da ne vidi zbog koga je u jami, nego slavi svog grobara, koji mu sa vrha ponora baci koju mrvicu kruha… i par piva.

I svu muku, sav jad, bijedu i mizeriju, oslikava jedan drugi čovjek. Jedan anonimni radnik sa strane, koji pokazuje na poluprazne gajbe i govori : „Sto maraka sve ovo. Napiši na šta su željezničari spali, napiši slobodno“.

Ali, njegov glas je usamljen. Rijedak i promukao. Radnici, koji su se pretvorili u razdraganu svjetinu, kao pilići oko kvočke, salijeću Dodika i guraju se oko stolova kafanskih. Pivo, rakija i sokovi. To je sve uz pusta obećanja. Izborili su se herojski za svoj minimalac u naredna dva mjeseca.

A, za dva mjeseca? Ma, koga boli briga! Živi se ovdje i sada! Odmah! Za pivo više. Za rakiju više. Za obećanje više.

Za Velikog Vođu!

Orvelova 1984. i Dodikova 2017.

Kad je Orvel pisao svoju 1984. niti u snu nije mogao sanjati da će realnost biti mnogo perfidnija i gora od njegove apokaliptične fikcije. Vidite, u toj ’84. glavni junak Vinston, nakon najveće torture mučenja, počinje da voli svog mučitelja. Klasični „štokholmski sindrom“.

Cijeli proces, kako veli Vikipedija, temelji na strahu da ne dođe do još veće patnje za onoga ko je mučen, ali i zbog unutrašnje dobrote zlostavljanog da pomogne svojim zlostavljačima. Što više energije se utroši u taj odnos, to će biti teže raskinuti ovu vezu.

Ali, ovdje u Banjaluci 2017, u RS-u, ljudi nisu mučeni, nisu zlostavljani, nisu ničiji taoci, e da bi se narodu pojavio štokholmski sindrom, reći će oni naivni i pogriješiti, dabome.

U zadnjih petnaestak godina, ovo je, uz Bjelorusiju, najdiktatoriskije tlo Evrope. Ovdje narod sistematski zastrašen novim ratom, ekonomskim beznađem, ucijenjen poslom, egzistencijom… promatra kako mu potomstvo bježi iz zemlje ili propada zajedno sa njim. Ovdje narod bezmalo dvije decenije živi noćnu moru, koju Dodikov Javni servis farba iz dana u dan u ružičasto.

E, taj narod su štrajkači na Željezničkoj stanici, to su ti ljudi, koje Milorad Dodik uvijek može kupiti za jedno obećanje i par piva. To je taj obezglavljeni svijet koji se do neba plaši Dodika. A, iz toga straha, raste poštovanje prema istom. Poštovanje do idolopoklonstva. Strahopoštovanje koje tjera čovjeka da sam u sebi skrši fundamentalne principe ljudskog dostojanstva.

Mamurluk, strah i zaborav

I poslije svega, ostaće gorak ukus piva i još jedan mamurluk, sutradan. Ostaće još jedno haotično buđenje, jedan krišom upućen pogled ogledalu i nastavak agonije. Iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec. Do narednih izbora, kada se na glasačkom mjestu treba odužiti Miloradu Dodiku i njegovom poklonu od dvije plate.

Tako to ide u zemlji seljaka na brdovitom Balkanu, gdje se ponos i ljudskost kupuju uz dozu straha za par piva i rakiju.

A, Dodik?

Pa, on je samo budžetske novce sa tačke A, preusmjerio na tačku B i sebe nakon niza političkih autogolova i utakmice u kojoj je ozbiljno ispao iz medijskog fokusa, vratio u medijsko sedlo. Štrajkači, pivo, rakija i mediji su mu bile tek rekvizite u igri o(p)stanka na vlasti.

Sirotinjo, možda si Bogu teška, ali, Dodiku si draga, kad te može kupiti, potkupiti i uz tvoj amin vladati za par piva!

(Al Jazeera)