Kada bih pokušao da analiziram riječ „mržnja“ u nekom davnom periodu svog života, mogao bih je možda vezati samo za nekoliko stvari. Iako ni tada to nije bila mržnja nego možda više revolt ili bijes. Pa u tom nekom predratnom periodu vjerovatno najomraženiji lik u mom životu je bio onaj nesretni bek Videotona Čuhai (interesantno da mu niko ne zna ime ali prezime smo mu svi itekako dobro zapamtili), koji je utišao Grbavicu samo 120 sekundi prije kraja meča i tako nam uskratio finale Kupa Uefa sa velikim Realom iz Madrida.

Pa sam siguran da sam u jednom trenu mrzio i onog sudiju koji je isključio Šabanadžovića u četvrfinalu Svjetskog prvenstva 1990. godine na utakmici sa Argentinom i tako nas ostavio da punih 60 minuta igramo sa igračem manje. I dobrim dijelom zahvaljujući i njemu, tadašnja Jugoslavija nije ušla među četiri najbolje reprezentacije na svijetu.

A onda su 1990. godine održani prvi višestranački izbori. I polako je u rječnik počela da ulazi i riječ mržnja. Čim su se ljudi ulogorili samo među jedne, odmah su nekako počeli da ne vole one druge. Ili treće. Pa se od te i takve mržnje dogodio i rat. U kojem smo se svi mrzili. Nije ni čudo s obzirom na toliki broj ubijenih, ranjenih, osakaćenih i traumatizovanih od rata. Ali eto rat je završio a mi smo i dalje nastavili da se prebrojavamo i da mrzimo. Posebno kako se pojaviše društvene mreže koje su nam dale mogućnost da mrzimo i pod tuđim imenom. Pa taj jedan mrziteljski komentar izazove buru reakcija i onih koji mrze i onih koji ne mrze ali žele da onom mrzitelju objasne da je možda došlo vrijeme da prestanemo sa mržnjom?

Ali nije. Iako je prošlo više od dvije decenije od zla koje nas je zadesilo, dobar dio ljudi i dalje mrzi. Mrzi onog drugačijeg od sebe, drugačijeg imena, mrzi njegovog Boga i njegovu vjeru. Pa kako vidim mrzi se čitav narod, običaji tog naroda, neki idu dotle da čak i Hitlera prizivaju a neki vade iz smetljišta istorije okorjele zločince koje veličaju kao heroje. Samo iz razloga što su napakostili i napravili štetu onim drugim. Neki tuđe poraze doživljavaju kao svoje pobjede. Ušlo je to odavno i u sport pa neki radije navijaju za protivnika čiju državu ne znaju ni pronaći na karti nego za nekog „njihovog“ sa kojim dijele i 90% jezika, običaja, kuture i istorije.

Kada vidim ili pročitam te nekakve izljeve mržnje, moram da se pitam: Pa ljudi moji kako se ne umorite više? Kako vam ne dosadi više da se prebrojavate? Kako vam ne dosadi kopati po istoriji koja je ionako bila jako krvava na ovim prostorima. Kako možete veličati nekog zlikovca a i sami znate da je nečovjek? Odakle vam više snaga za mržnju?

Kad bi samo znali koliko je lakše i ljepše živjeti bez mržnje? Koliko je lijepo pružiti ruku čovjeku ne razmišljajući o njemu kao o još jednom pripadniku „njihovih“ nego o čovjeku koji je ljudsko biće kao i mi. Kad bi se ikako moglo vratiti vrijeme pa da ljudi vide da se moglo živjeti i bez mržnje. Vrijeme kada smo svi zajedno slavili svačije praznike i kada smo poštovali i svoje ali i tuđe. Vrijeme kada smo bili ljudi a ne vrijeme u koje nas sve svrstavaju u tabore četnika, ustaša i balija. Ili partizana jer je sad i to kod nekih postao grijeh.

Vrijeme kada su se cijenile prave vrijednosti čovjeka, vrijeme kada je biran heroj godine a ne najljepši političar. Vrijeme kada su više medijskog prostora imali uspješni matematičari, fizičari i inovotori nego kriminalci i zlikovci. Vrijeme kada se poštovao red i zakon.

Siguran sam da sam u dobroj mjeri prije dvije godine mrzio i onog nesretnog sudiju sa Novog Zelanda koji se zove Peter O’Leary i koji nam je svirao nepostojeći ofsajd i tako nas drastično oštetio u utakmici koja nam je mogla obezbjediti prolazak dalje na Svjetskom prvenstvu. I onog Babatundea koji je ukrao sigurno dvije minute valjajući se po terenu.

Ali vrijeme je zaliječilo i to. Umjesto da mislim na tog sudiju radujem se predstojećim kvalifikacijama i nadi da ćemo igrati na sljedećem Svjetskom prvenstvu.

Čisto sumnjam da ću doživjeti da ikada jedan naš klub ima uopšte priliku da zaigra sa Realom iz Madrida. Pa kada bih imao priliku da sretnem onog Čuhaija sa početka priče, odveo bih ga na pivo i pitao:

Što ga bolan dade onda jadan ne bio? Da samo znaš koliko sam te mrzio onih dana? Ali eto, vrijeme je učinilo da ti halalim i onaj gol. Ko zna da li bi se o tom finalu opšte i pričalo ovoliko kao što se već decenijama priča o tom golu?
Pa tako bi trebali i mi svi da se pitamo: Dokle ljudi više da se mrzimo?

Kako vam nije žao vlastite djece? Šta ćemo im ostaviti u amanet?

Zar pored kredita, siromaštva, bijede, jada i beznađa, treba da im ostavimo i mržnju? Kao trajnu kategoriju.

(Tačno)