Gotovo milion ljudi u BiH, što je otprilike trećina stanovništva, ugroženo je od mina kojih ima na preko 10.000 lokacija.
Danak je životom od kraja rata naovamo platilo više od 580 ljudi, a oko 1.100 trajni su invalidi. Ako se ovoj crnoj statistici dodaju i oni stradali u minskim poljima tokom rata, dolazimo do 7.500 stradalih. Oni su danas većinom na rubu društva.
Abdulah Vrselj, koji je još tokom rata u minskom polju ostao bez noge, o životu žrtve mine u BiH kaže:
„Život žrtve mine u BiH je izuzetno težak iz više razloga. Žrtava mina je jako puno, kako bivših vojnika, tako i civila. Pomoć tim žrtvama je minorna. U BiH i pravi zdravi ljudi teško dobijaju posao, a o žrtvama mina nema potrebe ni da vam govorim. To su najčešće amputirci, ljudi koji su izgubili dijelove tijela.“
I Dobojlija Dušan Jakanović dijeli njegovu sudbinu:
„Problem je i s ortopedskim pomagalima. Naši pretpostavljeni koji određuju u naše ime, vjerovatno zato što nisu u poziciji u kakvoj su ljudi s velikim oštećenjima, ne razumiju nas – ili im je naređeno, šta ja znam. Jedne obične štake odlakatne su predviđene svakih osam godina. A na banjsku rehabilitaciju ja ne znam da li će pojedini ljudi za svog života uspjeti otići barem jedanput“, kaže Janković.
Saša Obradović iz BH MAC-a navodi kako je najteže onima iz ruralnih sredina, a kojih je i najviše među stradalima:
„Do njih teško stižu razni projekti i programi koji se provode u većim gradskim centrima i veoma je teško da ti ljudi apliciraju na mnoge projekte“, kaže Obradović.
Asif Purdić je stradao spašavajući prijatelja iz minskog polja:
„U minskom polju nagazio mi je jedan prijatelj i ja sam otišao njemu da pomognem, prenio ga, pokupio njegovu opremu koja je bila oko njega – i ponovo detonacija, ništa ne znam šta je bilo. Kad sam ponovo progledao, meni se desilo isto što i mom drugu. Kad sam izašao iz bolnice i došao kući kad su rane zacijelile, zamladile, bilo mi je teško: kud dalje, šta čovjek da radi?“, priča Purdić.
Povratnik u okolinu Zvornika preživljava zahvaljujući poljoprivredi, te od skromne invalidnine:
„Od države ja imam 380 maraka inavlidnine. Imamo pravo na ortopedsku obuću i protezu.“
Novi projekti, kako kažu u BH MAC-u, omogućiće žrtvama mina bolju integraciju i mogućnost da se prekvalifikuju kako bi se zaposlili, jer to je uglavnom ono što žele. Također biće dodjela i poljoprivrenih mašina onima koji, poput Purdića, žive od rada na svojoj zemlji.
Ljudi, podsjeća Obradović, uglavnom i stradaju zbog loše ekonomske situacije, što kasnije ugrožava egzistenciju cijeloj porodici:
„Da bi odsjekli ogrev za svoje porodice, ljudi ulaze u označena minska polja, vrši se nelegalna sječa šume, zatim radi prikupljanja sekundarnih sirovina ljudi dolaze do artiljerijskih položaja – kupe mesing i čahure. Često zaboravljamo porodice nastradalih od mina jer hranioci najčešće stradavaju. Veliki je problem u BiH što ih malo potiskujemo. Teško je tim ljudima stupiti do projekata i programa koji se nude. Danas preko 20 organizacija radi na pomoći nastradalim od mina – i to je ipak jedan veliki pomak u BiH“, ocjenjuje Obradović.
Iako je strategijom predviđeno da do 2019. BiH bude očišćena od mina, tempom kojim se danas radi moglo bi potrajati do 2119. Bar tako procjenjuje Milivoje Đermanović u Civilnoj zaštiti u Doboju, jednom od minama najugroženijih područja:
„Ako se nastavi ovim tempom, tačno za 112 godina jer do sada su završena samo tri kvadratna kilometra, a po procjeni BH MAC-a ima oko 35 kvadratnih kilometara. Tri završili za 13 godina!“, kaže Đermanović.
Nedostatak zapisnika o minskim poljima i manjak novca za deminiranje, zemlju koja spada među rekordere u svijetu po zagađenosti minama mogao bi koštati još života. Nove generacije sve su opuštenije, ne pazi se na oznake, a kako život u BiH malo koga mazi, i oni koji su svjesni opasnosti ignorišu je za dobrobit svojih porodica – koja često završi kobno.
STUPS: Bestijarijum