Između nove, promijenjene mape svijeta i antivakserske pobune u Crnoj Gori postoji jasna veza.

Ujedinjene nacije su, dakle, usvojile novu, precizniju mapu onoga što zovemo našim svijetom. Da se afričke zemlje nisu pobunile, ni danas ne bismo znali da mi, zapravo, nismo imali pojma kako ova planeta izgleda. Nismo, zato što su nam već u djetinjstvu poturili mapu na kojoj je Grenland, praktično, veličine Afrike, dok je ova, zapravo, 14 puta veća od njega. Afrika je, zapravo, toliko velika da u nju mogu stati i Sjeverna Amerika i Evropa (dakle: čitav Zapad) i da se ugura još nekoliko golemih zemalja.

Bivša mapa je relikt kolonijalnih osvajanja. Kao nulti meridijan uzet je Grinič, dakle London je postavljen za centar svijeta, shodno negdašnjoj kolonijalnoj moći Britanske imperije. No zemlja je okrugla: nulti meridijan može biti bilo koji. Centar svijeta može biti Okeanija ili Južna Amerika. Ali u tom slučaju, kada zamislimo svijet, ne bismo vidjeli sliku na kojoj je Evropa njegov centar. Otpala bi priča o Mediteranu kao „pupku civilizacije“ – slika ne bi odgovarala ideologiji.

Zamisliti mapu na kojoj je Australija u sredini, a Evropa daleko u ćošku, sama i mala. Ta mapa nije manje tačna od one sa Griničem kao nultim meridijanom.

Ništa nije ideološki neutralno, pa ni nauka. Ili bi trebalo reći: naročito ne nauka.

Kapitalizam je, braćo i sestre, uništio povjerenje u nauku i takozvane „humanističke vrijednosti“. Uništio ih je jer ih je korumpirao, kao što korumpira sve što takne. Nauka je postala roba, kao i znanje. A robom se trguje; roba se kupuje i prodaje. Ono što je na prodaju ne može biti vrhovna vrijednost. Tu leži korijen nepovjerenja u nauku. Isto se desilo i demokratiji. Upućivati uvrede i proglašavati „idiotima“ antivaksere, ravnozemljaše i sve brojnije pristalice fašizma nema smisla ako ne uzmete u obzir ono što je omogućilo uspon nezananja i antiprosvjećenosti: korupciju nauke i korupciju demokratije.

Prisjetite se koliko ste puta pročitali vijest: grupa naučnika sa Oksforda ili grupa naučnika sa Harvarda sprovela je istraživanje. Istraživanje je pokazalo katastrofalan uticaj glutena na ljudski mehanizam. Istraživanje je, dakako, platio globalni lider u proizvodnji „zdrave hrane“. Godinu ili dvije kasnije, nova vijest: grupa naučnika sa drugog slavnog univerziteta sprovela je istraživanje koje je pokazalo da je opasnost od glutena – kao uostalom i od ugljenih hidrata – preuveličana a low carb dijete velika prijetnja ljudskom zdravlju. Istraživanje je, naravno, platila kompanija koja dominira globalnim tržištem pšeničnog brašna i šećera.

I jedno i drugo i treće i četvrto prodaje se kao „naučna istina“.

Ne možete očekivati od ljudi da vjeruju u nauku čije rezultate istraživanja određuju potrebe kompanija koja ta istraživanja plaćaju. Nauka se popišala sama na sebe onda kada je pristala da bude džuboks kapitala: ubaciš pare i nauka svira ono što tražiš.

Nepovjerenje u nauku vodi ka vjerovanju da je Zemlja ploča a vakcine izazivaju autizam; to opet vodi ka kreiranju javnih politika na osnovu neznanja i predrasuda; to opet vodi sniženju nivoa javne polemike, sve do nule; a sve to skupa – glupost, neznanje i nekompetencija shvaćena kao osnovno ljudsko pravo –  stvara okruženje u kojem cvjeta fašizam.

Što je tačno ono što je želio Kapital, koji je procijenio da više ne treba usluge sluškinje demokratije, nego mu je potrebna moderna verzija fašističkog poretka.

Stoga, da parafraziramo slavnu Markuzeovu misao: onaj ko nije spreman kritički govoriti o kapitalizmu, neka ćuti i o antivakserima i ravnozemljašima. Jer oni su njegova djeca.

U međuvremenu, gledajte kako sve propada i kako se pomalja svijet monstruma neznanja, nekontrolisane pohlepe i mržnje. Gledajte kako se ostvaruju uvodni stihovi Jejtsovog „Drugog dolaska“:

Kružeć i kružeć u sve širem luku

Soko ne čuje više sokolara.

Sve se razliva; središte popušta;

Puko bezvlašće preplavljuje svijet,

Kulja krvomutna plima, na sve strane

Obred nevinosti davi se u njoj;

Najbolji ni u šta ne vjeruju, dok se

Najgori nadimaju od žestine.

Gledajte kako nesretni doktori medicine, koji su čitav život posvetili učenju, vode debate sa ljudima koji su pročitali status na fejsbuku, pritom vode debate u kojima oni koji ne znaju otvoreno pokazuju prezir prema kompetentnima. Gledajte kako se neznanju udvaraju političari i sudovi. Gledajte kako središte popušta i kako neznanje uspostavlja svoju strahovladu.

Prije samo pola vijeka, 1971. godine, holandska državna televizija emitovala je debatu Foucault-Chomsky. Ljude je zanimalo da čuju šta o budućnosti svijeta misle veliki mislioci. Za samo pola vijeka stigli smo do Jovane Jeremić i tiktoka. Za samo pola vijeka stigli smo do opšteg uvjerenja da ono što ne može biti saopšteno za 15 sekundi, koliko traje pažnja i koncentracija naše djece, i ne treba biti predmet našeg interesovanja.

Pripišite to generacijskom jazu, ali ja tvrdim da se za 15 sekundi čovjek kako treba ne može ni počešati po mudima, a kamoli reći nešto suvislo. Zato nema opravdanja za apologete Kapitala: podilaziti sistemu koji je porodio ovakvo neznanje i glupost neoprostivo je.

“… mogu podnijeti sve osim takozvanog dijaloga, najuzaludnije od svih stvari, podignute, međutim, na pijedestal u ovom našem nesretnom vremenu, koje čak nije ni posljednje vrijeme, nego tek ono što je od vremena preostalo, dakle doba osuđeno da slavi i veliča otpatke umjetnosti, filozofije, politike, doba koje se divi onome što je u drugim vremenima bilo predmet izrugivanja, doba koje ne zna za stid, zato što je ono samo stidni ostatak vremena, doba, međutim, u kojem se o svemu vodi dijalog, iako dijalog nikada nije porodio ništa, niko nikada nikoga ni u šta nije ubijedio dijalogom, čija je jedina svrha, budući da nije rješenje sukoba, njegovo odlaganje, pa ipak svi vode dijalog, pozivajući se pritom na antičko nasljeđe, što nam samo potvrđuje da bi ljudi, umjesto što po čitav dan dijalogiziraju, trebali uzeti i čitati, vratiti se tekstu, koji nije drugo do monolog, uzeti i čitati, pa naučiti kako današnji dijalog nema korijene u antici, nego u apsolutnoj ignoranciji i nedostatku uvjerenja, koji, priznajem, jesu nužni za uspješan razgovor koji okončava kompromisom, što znači da čovjek promijeni mišljenje o onome o čemu ne zna ništa i odustane od uvjerenja koje nema, zbog čega je čitanje pogubno za njegovu uspješnost, jer čovjeku koji čita ne pada na pamet da sluša nadmene budale koje traže da se njihovo mišljenje uvaži, jer čovjeku koji čita, naviklom na monolog, znanje i vještinu, buka budala u razgovoru smeta, ometa ga u čitanju, ometa ga u mišljenju, koje je iz dijaloga takođe prognano, jer ljudi koji neprekidno govore nemaju kad misliti, pa se misao u svijet koji grca pod tiranijom ignorancije, što je pravo ime za takozvanu demokratiju i takozvano javno mnijenje, ne uspijeva probiti, a i zašto bi, kada, da bi bio učesnik u dijalogu, ne moraš znati ili misliti, dovoljno je samo da si živ, zbog čega se iz razgovora povlače svi koji išta znaju, jer im, podrazumijeva se, ne pada na pamet debatovati s hordama idiota, zbog čega je, napokon, moguće da se promotori dijaloga pozivaju na njegove antičke korijene, iako svako ko je čitao Platona zna kako izgledaju famozni Sokratovi dijalozi koje ignoranti koriste kao legitimaciju za svoje orgije gluposti, Sokratovi dijalozi, zapravo Sokratovi monolozi, nakon kojih njegovi učenici, kada dobiju riječ kažu ‘tako je Sokrate, tako i nikako drugačije’, tako, dakle, izgleda antički korijen naše savremene kulture tolerancije, zbog čega, dakle, kažem dobro je kad god niko ništa ne pita…”.

(„Mađarska rečenica“, Andrej Nikolaidis, 2016.)

(CdM)