U nastojanju da arhitekturu odgonetnemo, do nje valja najprije otputovati — zaputiti se u nepoznato. Na tom putovanju, hodom i pedalama, predstava o mjestu i ono što mjesto jeste, pokatkat se slože i dopune, ali mnogo češće nastane nervozna prepirka.

Odgonetanje kroz kretanje omogućava nam da relaciju-tijelo prostor, ne posmatramo apstraktno, nego iskustveno tjelesno i u vremenu.

Na putu nas dočekuje sedam kamenih pragova na zemlji za prelazak iz jednog u prostor drugi. Trougaoni portal, tri stuba, arhitravna greda, timpanon i dvovodni krov grade osnovnu arhitektonsku formu. A zatim vrata, armirano staklo i neobrađeni beton.

Jednim potezom

Ako je hod način da se arhitektura performativno iskusi, crtež je način da se ona ponovo uspostavi kroz ruku.

Jednim potezom majstora ukazuje na vezu između arhitekture, crteža i zanatske vještine. Jednim neprekinutim potezom rekonstruiše se crtež ulaznih vrata Spomen-kuće arhitekte Ranka Radovića.

Majstor se pritom ne odnosi samo na umijeće crtanja. Majstorstvo je sadržano u samom činu povlačenja linije — u odnosu između ruke i uma, između zamišljenog i izvedenog. Radovićev arhitektonski element i moj pokušaj njegove rekonstrukcije susreću se u jednoj liniji.

Analogni crtež tako postaje digitalni zapis, ali bez gubitka svijesti o tome da je arhitektura uvijek i trag ruke.

Orginal orginala

Polazi od originalnog rukohvata na lijevim ulaznim vratima Spomen-kuće, koji je djelimično oštećen tokom rata u Bosni i Hercegovini (1992–1995).

Umjesto pokušaja da se oštećenje prikrije ili da se predmet vrati u stanje zamišljene izvornosti, rekonstrukcija ga ponovo uspostavlja kroz savremeni postupak 3D modelovanja i 3D štampe. Proces rekonstrukcije otvara pitanje šta zapravo znači obnoviti predmet čija je materijalna istorija obilježena nasiljem i gubitkom.

Digitalni model omogućava da se izgubljena ili oštećena forma ponovo sagleda, izmjeri i definiše, ali novi predmet nije original. On je njegova savremena interpretacija — precizna reprodukcija forme nastala drugim sredstvima, u drugom vremenu i od drugačijeg materijala.

U tom pomjeranju između originala i replike nalazi se ključ rada. Hvat pokazuje da se memorija nastavlja i kroz rekonstrukciju. Materijal rekonstrukcije svjesno pripada drugom vremenu pokazujući da je riječ o novoj verziji starog oblika. Tako se između izvornog rukohvata i njegove rekonstrukcije uspostavlja odnos sličan odnosu između sjećanja i događaja: sjećanje može sačuvati oblik i značenje, ali nikada ne može biti sam događaj.

Od dokumenta do građenja

Abeceda građenja je audio-zapis u trajanju od dvije minute i trideset tri sekunde. U njemu izvodim Predmjer građevinskih i građevinsko-zanatskih radova, administrativno-tehnički dokument nastao za objekat Panorama, odnosno Spomen-kuću.

118 glagola u infinitivu poredanih abecednim redom — od kojih svaki označava određenu radnju u procesu građenja — izgovoreni su u jednom dahu.

Administrativni dokument tako izlazi iz svoje uobičajene funkcije. On postaje fizički zahtjevan čin govora, a napor njegovog izgovaranja postaje analogija naporu građenja.

Sam Radović je o izvođenju Spomen-kuće zapisao:

„Poseban deo bilo je izvođenje. Mogao bih roman napisati, koliko je napora i teškoća bilo, neslućene u meni samom energije da se to gradilište i to građenje, održe i kuća učini mogućom.” (Ranko Radović Autobiografija, str. 211)

Između dokumenta i građevine više nema jasne granice. Jedno postaje svjedočanstvo drugog.

Čovjek iza arhitekture

Arhitektura se, međutim, ne čuva samo u nacrtima, knjigama i arhivima. Ona ostaje i u ljudima.

Čovjek širokog osmijeha je pismo Željka Živanovića, nekadašnjeg radnika Nacionalnog parka Sutjeska, napisano kao odgovor na poziv da se prisjeti posjete Ranka Radovića Tjentištu.

Godine 2003. arhitekta zatiče „ranjenu“ Spomen-kuću i devastiran Memorijalni kompleks, ali i prirodu Nacionalnog parka koja se obnavlja. Živanovićevo svjedočenje pritom širi sliku izvan same arhitekture: u njega ulaze godišnjice, politički događaji, NATO akcija u Čelebićima, ali i svakodnevno iskustvo čovjeka koji je sa tim prostorom živio.

Kojom će porukom Radović završiti posjetu?

U ovom nizu Sutjeska se pojavljuje kao arhitektura koja stalno prelazi iz jednog oblika u drugi — iz prostora u crtež, iz crteža u isprintan element, iz dokumenta u građevinu, iz materijala u sjećanje. Svaki od tih prelaza istovremeno nešto čuva i nešto mijenja. Upravo zato ovi radovi ne govore samo o tome šta je Spomen-kuća bila, već i o tome kako joj danas možemo prići: kroz iskustvo, trag, rekonstrukciju i sjećanje.

Drugi nivo ove izložbe su tri rada — Chronicon 1961–2011, Recepcija u Jugoslaviji i svijetu i Šifra kao arhiv. Istraživanje Sutjeske ovdje izlazi iz prostora same Spomen-kuće i ulazi u područje dokumenta, recepcije i arhiva. Njihova vrijednost nije samo u građi koju donose, već u tome što pokazuju da se istorija jedne arhitekture ne može odvojiti od načina na koji je ta arhitektura dokumentovana, tumačena i sačuvana. Sutjeska se ovdje pojavljuje kao predmet stručnog i akademskog interesa, ali i kao slučaj u kojem se jasno vide prekidi institucionalnih sistema, promjene vrijednosnih kriterijuma i nestabilnost mehanizama kojima se arhitektonsko nasljeđe prenosi kroz vrijeme.

Izložba Ranko Radović Sutjeska nema namjeru ponuditi konačnu interpretaciju, već kroz različite vrste pristupe uspostaviti mogućnosti ponovnog čitanja.

Ne samo da bismo vidjeli ono što je ostalo, već i da bismo razumjeli ono što je nestalo.

Različiti putevi vode do istog mjesta.

A Sutjeska — svaki put drugačija.

Neosvojiva.

Doc.dr. Maja Đilas, autorka izložbe

Maja Đilas (Banjaluka, 1979) je arhitektkinja. Diplomu inženjerke (2003), magisterij (2009) i doktorat iz arhitekture i urbanizma (2015) stekla je na Fakultetu tehničkih nauka Univerziteta u Novom Sadu – Školi Ranka Radovića.

Od 2005. do 2019. godine bila je angažovana po pozivu na Katedri za projektovanje Univerziteta u Banjoj Luci. Kao docentkinja (2015–2019) razvijala je i realizovala niz interdisciplinarnih aktivnosti posvećenih jugoslovenskoj kulturi i arhitekturi.

U svom istraživačkom radu bavi se modernističkim nasljeđem kao sredstvom reprezentacije moći, njegovim ambivalentnostima i genealogijama. Danas djeluje kao istraživačica i projektantkinja u evropskom kulturnom prostoru.

(6yka.com, foto: Aleksandar Marić)