Kažu da je ukus karakter a karakter sudbina.

Naši estetski izbori itekako utiču na etičke nam izbore, a ovi opet definišu način na koji ćemo živjeti i skončati. Rečenica „to smatram neukusnim“ često se ne odnosi ni na kolač ni na dramaturško rješenje u popularnoj Netflixovoj seriji, nego na postupak proizašao iz moralnog/etičkog izbora. Daleko od toga da vam sugerišem kako rafiniran ukus za umjetnost upućuje na visoke etičke standarde. Upravo suprotno: istorija je puna primjera koncentracionih logora i trgova za egzekuciju kojima su prije nego će biti pušten plin i prije nego će se zakotrljati glave odjekivala uzvišena klasična muzika.

Ako smo išta naučili to je ovo: visoke kulture su najefikasnije u poslu eksterminacije ljudi nižih kultura. Nema tog barbarskog čina koji nije opravdan, ukoliko je počinjen zarad kulturoloških razloga. Pogledajte glibave evropske desničare čije glupave i bestidne „mudre“ elaboracije pokušavaju kopirati Knežević i Mandić – i ne samo oni. Kada su Evropljani upadali u tuđe zemlje, kulture i živote, tokom vjekova kolonijalnog ugnjetavanja, oni su tada širili vjeru, kulturu i civilizaciju.

Kada ljudi iz bivših kolonija sada dolaze na Zapad, valja braniti svoj način života i tradicije. Kad mi vama upadnemo u kuću i opljačkamo je do temelja, mi širimo Hristov nauk i našu veličanstvenu kulturu. Kad upadnemo u Venecuelu i ukrademo naftu, širimo demokratiju i vladavinu prava, dakle civilizaciju. A kad vi dođete kod nas da rintate za naše kapitaliste kojima smo mi preskupa radna snaga, vi ste barbari i samim tim prijetnja našoj vjeri i kulturi. Jasno: kad smo mi pljačkali vaše piramide i pustošili nalazišta artefakata, kad smo svoje muzeje punili vašim kulturnim blagom, to nije bio lopovluk nego kultura na djelu. Jer evropski fašisti kažu: „A vi svoj kebab, koji prodajete ispred muzeja u kojima i danas zarađujemo izlažući ono što smo opljačkali od vas – sebi lijepo nabijte u prkno i nazad u svoje pustinje, ‘kozojebi’“.

Znate zašto se Keopsova piramida nalazi u Egiptu? Samo zato što je bila prevelika da je prebace u British Museum. Šta da vam kažem: Luvr je muzej ali i Ali Babina pećina – mjesto gdje se čuva opljačkano blago.

No o drugome je danas riječ.

Od Tome i Šabana do krvi jedan je korak – to je naša današnja teza. Ne zamjerite na malom ekskursu: od ljubavnih pjesama o ženama gore su samo ljubavne pjesme o domovini. Koliko god loša bila „Ej, od kad sam se rodio“, „Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo“ je još gora.

Obratite, molim, pažnju na nesnošljivu kuknjavu beta muškaraca kojom je nakrcana naša muzika. Ona ga je ostavila; on loče u kafani, neutješan, čeka brzi kraj misleći i dan i noć na nju, duboko u autodestruktivnoj spirali u koju ga je ona gurnula kad mu je rekla „ne, ne više“.

Muškarce ovdašnje kulture od malena uče da ima nešto uzvišeno u patnji za voljenom ženom. Uče ih da budu bete, umjesto da im utuve u glavu ovo: kad ona neće više, kaže se „Hvala, sve najbolje. Sljedeća.“

A, ne. Sinan leleče, Kićo Slabinac leleče, svi su neutješni i zauvijek će voljeti onu koju nikada neće prestati da vole. Davorin Popović se nada da ona čuje bol, jer on pjeva samo njoj. Goran Bregović, koji je alfa ali je svirao za bete, voli je ali joj želi sve najgore. On hoće kaznu: ako ima  Boga, u paklu gorjećeš, kaže. Bora Đorđević plače u javnom WC-u gdje mu je socijalni slučaj tražio dva dinara za ulaz, kao da ne može cmizdriti negdje drugdje, gdje manje smrdi.

Dobro je, bolan, daće ti neka, samo se malo operi, sredi i priberi. Nećemo žene slati u pakao niti ćemo na njih slati anateme zato što neće sa nama. Ima koja hoće: to je samo stvar statistike i prevazilaženja straha od odbijanja. I da si najgori, naći ćeš nešto: potrebno je samo da dovoljno puta pitaš i dobićeš „da“ kao odgovor.

Ali ne, velim. Ovdašnja kultura proizvodi matricu o ženama koje uništavaju muškarce. One prevare, bace sve niz rijeku, ostave i iznevjere. A njegove emocije su iskrene i duboke – suprotnost lažima koje mu je ona pričala.

I eto nas već na korak od toga da moron puca u ženu koja ga je ostavila: jer njemu nema života bez nje, a kad života nema njemu, nema ni njoj. Jak resantiman po pravilu vodi u zločin. Resantiman je važan uzrok kako femicida, tako i ratnih zločina koje su počinile ovdašnje beta pizde.

Dakle: femicid je ovdje duboko kulturološki uvjetovan, iz kulture izvire. I ne može biti spriječen bez rezova u toj kulturi: izmjene pravnog okvira nisu dovoljne. Nije riječ o tome da se femicid sankcioniše, nego da se spriječi.

Spomenimo ovom prilikom i pozitivne primjere, suprotne beta kuknjavi ostavljenog mužjaka. Recimo „Voli te tvoja zver“ Divljih anđela, remek djelo jugoslovenskog popa, unutar kojega ova pjesma stoji potpuno apartno, kao nešto bez prethhodnika i nasljednika.

Tako, brate.

Iskoristiću priliku da pohvalim i Stoju, koja u svojim doduše odvratnim i neslušljivim, no tekstualno-ideološki zanimljivim pjesmama iznevjerava ideju o balkanskoj sestri-ženi-majci mučenici. Kod Stoje nema kuknjave: kad je povrijede, ona zapali splav.

Stoja, prisjetimo se, predlaže da je pokazuje svima, od Pariza do Beča i Rima. Zauzvrat traži pola onoga što on ima. Ne kažem – da ti je imetak 200 eura, pa da daš sto… Nije beg cicija. Sve preko toga je rasipništvo nalik na ono koje karakteriše razvlašteno plemstvo.

I taman kad pomisliš da nema napaćenog slaboumnika koji bi joj toliko platio, sjetiš sa da ipak ima. Eno, Željko Samardžić veli da sve njegovo je i njeno, ne pita za cijenu, samo ako ona hoće š njim.

Tamo gdje muškarci 40 godina leleču zbog toga što ih je ostavila nije moguća zdrava i racionalna ekonomija muško-ženskih odnosa. Kao što ni regulisano seksualno tržište nije moguće tamo gdje muškarci pristaju na sve i ne pitaju za cijenu. Čini se da su i tu nužni antimonopolski zakoni koji bi ograničili samovolju bogatih paćenika.

(CdM, foto: Tone Stojko)