O nacionalizmu, šovinizmu i njihovim posljedicama ne pišem samo na osnovu onoga što sam pročitao u knjigama. Imao sam priliku da ih osjetim u vremenu u kojem je gotovo svaka izgovorena riječ počinjala da se mjeri na vagi nacionalne pripadnosti.

Krajem osamdesetih bio sam mlad čovjek uključen u politiku u Crnoj Gori. Naglašavam, u Crnoj Gori, ne u Albaniji. Bio sam Albanac po nacionalnosti, Ulcinjanin po rođenju i građanin Crne Gore, Jugoslavije, zemlje u kojoj sam živio. Naivno sam vjerovao da je to sasvim dovoljno da imam pravo na sopstveno mišljenje. Pokazalo se da nije bilo dovoljno.

Dolazilo je vrijeme u kojem je postajalo gotovo nemoguće biti politički neopredijeljen prema nacionalnim taborima, a istovremeno ostati iskren i principijelan. Vrijeme u kojem je od vas očekivano da budete “pošteni Albanac”, pri čemu su drugi određivali šta ta podobnost znači. Nijeste smjeli braniti nedužne ako su pripadali “pogrešnom” narodu, jer ste odmah postajali sumnjivi među svojima.

Nijeste smjeli ćutati pred nacionalističkim ispadom nekog pojedinca, jer se očekivalo da svaki pripadnik njegove nacije javno položi ispit lojalnosti i osudi ga. Ako to nijeste učinili dovoljno glasno, podrazumijevalo se da mislite isto što i on.

A posebno nije bilo zahvalno biti Albanac, otvoreno se suprotstavljati politici Slobodana Miloševića, a istovremeno imati hrabrosti da kažeš kako nijedan čovjek ne smije biti protjeran sa svog ognjišta samo zato što nosi drugo ime, pripada drugoj naciji ili se drugačije izjašnjava.

U takvom vremenu sredina gotovo da nije postojala. Za jedne sam bio albanski izdajnik. Za druge albanski iredentista. I upravo je u tome bila tragedija tog vremena: nije više bilo važno šta govorite, nego ko ste dok to govorite.

Te godine nijesu ostale bez posljedica u mom životu. Napustio sam politiku. A napustio sam i Crnu Goru. Otišao sam iz svog Ulcinja, od svojih najbližih i prijatelja, i Crnogoraca i Albanaca, ljudi sa kojima nijesam morao provjeravati nacionalnost prije nego što bih ih nazvao prijateljima.

Prošle su decenije. Živeći daleko od Crne Gore, vjerovao sam da je to vrijeme ostalo iza nas. Da smo nešto naučili. Danas više nijesam sasvim siguran.

Zato ova kolumna nije pokušaj vraćanja u osamdesete. Naprotiv. Ona je pokušaj da se osamdesete i devedesete ne vrate nama.

Tri pojma i jedna opasna putanja

Nacionalizam, šovinizam i fašizam danas izgovaramo toliko često da smo ih gotovo pretvorili u političke etikete koje lijepimo jedni drugima. A među njima postoje ozbiljne razlike koje ne bi trebalo ni umanjivati ni brisati.

Nacionalni osjećaj sam po sebi nije problem. Prirodno je voljeti svoj narod, jezik, kulturu, vjeru, tradiciju i istoriju. U toj pripadnosti nema ničega spornog sve dok iz rečenice “volim svoje” ne počnemo izvoditi zaključak “zato moje vrijedi više od tvojega“. Tu prestaje osjećaj pripadnosti i počinje nacionalizam.

Šovinizam ide korak dalje. Njemu više nije dovoljno da uzdiže svoje; potrebno mu je da ponizi tuđe. A fašizam predstavlja još mnogo opasniji politički oblik: autoritarnu i antidemokratsku ideologiju koja naciju, državu ili vođu postavlja iznad pojedinca, traži neprijatelje, guši pluralizam i, kada dobije dovoljno moći, represiju i nasilje predstavlja kao legitimna sredstva.

Zato ova tri pojma ne treba izjednačavati. Ali bilo bi jednako pogrešno ne vidjeti da između njih može postojati opasna putanja. Društvo se ne probudi jednog jutra kao fašističko. Prije toga se dugo uči da ljude dijeli na “nas” i “njih”, da sopstvene strahove objašnjava postojanjem drugih i da različitost doživljava kao prijetnju.

Najopasniji nacionalizam zato rijetko počinje riječima: mrzimo druge. Mnogo češće počinje rečenicom: mi smo ugroženi. Ugrožena nam je nacija. Jezik. Crkva. Država. Istorija. Kultura. Zastava. Grobovi predaka.

Neki od tih strahova mogu biti stvarni i svaka ozbiljna država mora na njih odgovoriti. Problem nastaje kada se osjećaj ugroženosti namjerno proizvodi i održava zato što nekome donosi glasove, funkcije, novac ili moć. Tada identitet više nije odgovor na pitanje ko smo, već sredstvo da nam neko objasni koga treba da se plašimo.

A uplašenim ljudima mnogo je lakše upravljati.

Za ozbiljan ekonomski program potrebne su brojke i znanje. Za reformu obrazovanja godine rada. Za bolje zdravstvo novac, stručnost i organizacija. Za zaustavljanje odlaska mladih potrebna je država sposobna da im ponudi budućnost.

Za identitetsku kampanju često je dovoljno mnogo manje: zastava, istorijska rana i pažljivo izabrani protivnik. Tu identitet dobija svoje trgovce.

Nacionalizam, naime, ne hoda sam ulicom. Neko ga nosi. Političar, vjerski autoritet, intelektualac, medij, a danas sve češće anonimni profil na društvenim mrežama. I možda najopasniji nijesu oni koji iskreno vjeruju u nacionalističke ideje, već oni kojima identitet uopšte nije cilj nego sredstvo. Jedni njime osvajaju glasove, drugi funkcije, treći društveni uticaj, četvrti materijalnu korist.

Račun, kao i uvijek, plaća društvo.

Jer čovjeka je najlakše udaljiti od njegovih stvarnih problema ako ga ubijedite da njegov najveći problem nijesu plata, penzija, stan, škola, bolnica ili budućnost njegove djece, već komšija koji drugačije govori, drugačije se moli ili svoju naciju naziva drugačijim imenom.

Kada mit postane politika

Svaki narod ima svoje mitove, junake, pobjede i poraze. Oni pripadaju njegovom kulturnom pamćenju i sami po sebi nijesu neprijatelji društva. Problem nastaje onda kada mit prestane biti dio kulture i postane politički program.

Tada više nije najvažnije šta se dogodilo, nego šta želimo vjerovati da se dogodilo. Arhivski dokument postaje manje važan od epske pjesme, istorijska nauka manje uvjerljiva od političkog govora, a prošlost se ne proučava da bismo je razumjeli, nego se prepravlja da bi služila sadašnjosti.

Još je osjetljivije kada se tome pridruži religija.

Vjerske zajednice imale su ogromnu istorijsku ulogu u očuvanju identiteta balkanskih naroda, naročito u vremenima kada nije bilo države da sačuva njihov jezik, kulturu i tradiciju. Ali upravo zbog te uloge njihova odgovornost danas je još veća.

Onog trenutka kada vjera prestane da bude prostor duhovnosti i moralnog oslonca, a postane sredstvo dnevne politike, granica između oltara i političke govornice opasno se briše. Umjesto da čovjeka uči kako da bude bolji čovjek, religija tada rizikuje da postane produžena ruka političkih interesa, nacionalnih projekata i borbe za vlast.

A kada se u istom prostoru spoje politika, mit, religija i propaganda, nastaje opasna mješavina u kojoj činjenice ustupaju mjesto emocijama, a razum kolektivnim strahovima i podjelama. Balkan taj mehanizam ne mora učiti iz knjiga. On ga je već mnogo puta živio i svaki put ga je preskupo platio.

Jugoslavija se, naravno, nije raspala samo zbog nacionalizma. Postojali su ekonomski, institucionalni, međunarodni i politički uzroci. Ali nacionalizam je bio jedno od najefikasnijih sredstava kojim su strahovi, političke ambicije i istorijske frustracije pretvarani u masovnu političku energiju.

Najstrašnija promjena možda se nije dogodila ni u parlamentima ni na televiziji, već među običnim ljudima. Kum je postao Crnogorac. Komšija više nije bio samo komšija, postao je Srbin. Prijatelj je postao Hrvat. Kolega Bošnjak. Drug Albanac. Čovjek je polako nestajao iza nacionalne oznake.

A onoga trenutka kada nekome oduzmemo ime, lice, porodicu, zanimanje, vrline i mane i svedemo ga samo na pripadnika neke grupe, napravili smo prvi korak njegovog udaljavanja od nas. Balkan zna koliko put od tog udaljavanja do mržnje može biti kratak.

Pomirenje se ne proglašava

O tempora, o mores! uzviknuo je Ciceron gledajući političke i moralne paradokse svoga vremena. Teško je pronaći prikladniju rečenicu nakon najave Nove srpske demokratije da će Crnoj Gori ponuditi deklaraciju o pomirenju i zajedništvu.

Pomirenje je Crnoj Gori potrebno. Možda više nego ikada. Ali pomirenje nije deklaracija koja se napiše, govor koji se održi niti politička kampanja koja se pokrene. Još manje može biti pokušaj da se pod istu istorijsku i moralnu crtu stave oni koji su branili slobodu i oni koji su služili okupatoru, antifašistička borba i njeni protivnici, žrtve i njihovi dželati.

Teško je prihvatiti lekcije o pomirenju od politike koja nije jasno raskrstila sa sopstvenim nasljeđem: sa pokušajima rušenja ustavnog poretka i nasilne smjene legalno izabrane vlasti, sa stavljanjem interesa druge države ispred interesa Crne Gore, sa relativizacijom ratnih zločina, negiranjem ili umanjivanjem odgovornosti za Dubrovnik i Srebrenicu i tolerisanjem podizanja spomenika osuđenim ratnim zločincima.

Pomirenje ne počinje zahtjevom da drugi zaborave. Počinje spremnošću da sami priznamo ono što smo radili pogrešno.

Zato bi prije deklaracije o pomirenju mnogo uvjerljivija bila jedna druga deklaracija: izvinjenje građanskoj Crnoj Gori za politike koje su je dijelile, osporavale njenu državnost i pokušavale njene građane ponovo svrstati u nacionalne i istorijske rovove.

Tek poslije toga se može razgovarati o pomirenju.

A njegovi uslovi zapravo nijesu komplikovani.

Prvi je bezuslovna zaštita ustavnog poretka Crne Gore. Vlast se osvaja i gubi na izborima, a država i njene institucije ne mogu biti predmet partijskog, nacionalnog, vjerskog ili spoljnopolitičkog potkusurivanja.

Drugi uslov je depolitizacija državnih institucija, a posebno vojske, policije, tužilaštva i sudstva. To moraju biti institucije države, a ne produžene ruke političkih partija, vjerskih zajednica, nacionalnih centara moći ili interesnih grupa. Njihova jedina lojalnost mora biti prema Ustavu, zakonu i građanima Crne Gore. Jer država može biti istinski građanska samo onda kada njene institucije jednako štite svakog građanina, bez obzira na njegovo ime, naciju, vjeru ili političko opredjeljenje.

Treći je prihvatanje građanske Crne Gore, države u kojoj Srbin ne mora biti manje Srbin, Albanac manje Albanac, Crnogorac manje Crnogorac, niti Bošnjak ili Hrvat manje nego ono što jesu, ali u kojoj nijedan identitet nema pravo da državu smatra više svojom nego ostali.

I četvrti, možda najvažniji uslov, jeste antifašizam kao neupitni civilizacijski temelj društva. O njemu se može istorijski raspravljati, ali se fašizam i antifašizam ne mogu moralno izjednačavati. Bez te granice svako “pomirenje” postaje samo pristojnija riječ za istorijski revizionizam.

Crna Gora nije vakcinisana protiv nacionalizma. Osamdesete i devedesete pokazale su nam koliko je malo potrebno da od pitanja “ko si?” stignemo do pitanja “na čijoj si strani?”, a zatim do mnogo opasnijeg, “šta ćemo sa njima?” Zato nam danas nijesu potrebne nove deklaracije koje će preko prošlosti staviti politički flaster. Potrebno nam je suočavanje sa njom.

Pomirenje nije kada žrtva i počinilac dobiju istu istorijsku ocjenu. Nije kada se zaborav proglasi tolerancijom. Nije ni kada se pred izbore promijeni politički rječnik, a zadrže stare vrijednosti.

Pomirenje počinje priznanjem činjenica, prihvatanjem odgovornosti i izvinjenjem. Tek tada “ruku pravde” može da zamijeni ruka pomirenja. Ali ne pomirenje po cijenu istine. Ne pomirenje zasnovano na zaboravu. Ne pomirenje u kojem će svi biti podjednako krivi samo da bi svima bilo politički udobnije.

Prije pomirenja mora doći istina. Jer bez istine nema pomirenja, postoji samo primirje do neke nove podjele.

(Portal Analitika/foto: Vojin Ivkov)